Po vjeri vašoj neka vam bude. (Jevanđelje po Mateju)
U romanu Majstor i Margarita Bulgakov je stvorio specifičan demonološki sistem u čijem centru je lik Volanda – Princa Tame. Figura đavola je prethrišćanskog porekla, ali su hrišćanske predstave o njemu odlučujuće uticale na kasnije prikaze ovog lika. U narodnim legendama poreklo nečistih sila vezano je za starozavetni apokrif o palim anđelima na čelu sa Satanom. U slovenskim kosmogonijskim predanjima on je poglavar zlih duhova, protivnik boga – stvoritelja, a njegova funkcija povezana je sa arhaičnim dualističkim mitologijama. Religiozni dualizam je veoma izrazit u srednjovekovnom bogumilskom pokretu sa korenima u starom manihejskom učenju – religiji koja iz iranskog mazdaizma preuzima ideju dualizma dva večna principa dobra i zla, svetlosti i tame, što se nalaze u neprekidnom sukobu tokom istorije. U području hrišćanstva đavo se označava kao vođa tame, koja predstavlja simbol prvobitnog haosa, božje i svetlosne udaljenosti, mračnog podzemlja u onom svetu, neprijatelja prosvetljenosti. U Bulgakovljevoj predstavi, svetlost i tama takođe su obeležja carstava boga i đavola, ali tama nije isključivo simbol zla, niti je đavo protivnik – poricatelj boga.
Epigraf romana je citat preuzet iz Fausta; u pitanju je odlomak razgovora Mefistofela i Fausta: …pa lepo, ko si? – Deo snage sam koja vazda želi da tvori zlo, a uvek dobro sazda. I Bulgakovljev đavo delovaće u pravcu dobra, ali ne nehotično, kroz težnju ka zlu, već svojevoljno i u skladu sa zakonima transcendentnog poretka, zasnovanim na pravičnosti. Volandovo ime, upotrebljavano u značenju nečastivog i varalice kod nemačkih srednjovekovnih pisaca, preuzeto je iz Geteovog dela, gde se javlja kao ime jednog od doglavnika Satanine svite. Mefistu je dodeljena negativna uloga kušača ljudi, ali njegovo delanje, usmereno u pravcu pokretanja čoveka na akciju, u skladu je sa božanskom promišlju. Lik ovog zloduha – vragolana, potpuno podređenog volji boga, poslužio je kao samo jedan od podsticaja za kreiranje figure Volanda, koji, za razliku od svog literarnog prethodnika, dela ravnopravno sa božanskom silom.
O međusobnoj povezanosti i uslovljenosti demonske i božanske ravni, ali i o važnosti Volandove uloge, govori činjenica da je u prvim verzijama romana on nosilac čitave povesti o pogubljenju Ješue Ha-Nocrija (Isusa Hrista). Kasnije funkciju autora apokrifnog jevanđelja preuzima Majstor, ali i dalje se o junacima iz sfere svetlosti doznaje od onih koji su se našli u krugu Kneza Tmine. U ranim Bulgakovljevim delima đavo – oličenje tamne strane Apsoluta još uvek nije prisutan. Nečastive sile javljaju se u vidu izobličenosti i primitivizma svakodnevice koja dezintegriše principe dobra. Međutim, u Majstoru i Margariti upravo je demonski svet suprotstavljen predstavnicima svakodnevice.
Voland nije tip nečastivog koji navodi nedužne na greh, da bi potom usledila kazna. (Neprihvatljivim možemo smatrati i mišljenje L. A. Levine da vladavinom zla na zemlji Voland pokušava da utemelji neslobodu čoveka.) On dolazi sa svojom pratnjom (Korovjovim, Azazelom, Behemotom, Helom) u Moskvu, uzimajući, između ostalog, ulogu eksperimentatora koji proverava i potvrđuje da među ljudima nema etičkog napretka. Humanizacija đavola na predstavlja estetizaciju zla, kako je Bulgakovu zamerano povodom prvog izdanja romana, već su težište i izvor zla pomereni sa đavola na čoveka; svakodnevica postaje vilajet tame. U moskovskom društvu vlada duh potkupljivosti, doušništva, servilnosti i povinovanja restriktivnim merama vladajućeg kodeksa. Individualnost je zaglušena glasom mase, a u sveopštoj bezličnosti jedini dokaz postojanja ličnosti su formalne potvrde, tj. dokumenta. Do neobičnih događanja dolazi i pre Volandovog dolaska (npr. stanari volšebno nestaju iz stana br. 50 u Sadovoj ulici), jer je, i bez učešća đavola, svakodnevica dovoljno neverovatna u svojoj moralnoj nakaznosti.
Prizemljenje mračnih sila u svet svakodnevice susrećemo kod ranog Gogolja (jednog od Bulgakovljevih književnih uzora), u pripovetkama zbirke Večeri u seocetu kraj Dikanjke one su čoveku potpuno prihvatljive, čak ravnopravne, shvaćene kao sastavni deo tekuće stvarnosti. Bulgakov prikazuje sredinu koja ne podrazumeva i ne prihvata postojanje đavola kao ni boga, vodeći se geslom to je nemoguće pred svim što izmiče racionalnom objašnjenju, a pritom neprestano, načinom svog funkcionisanja, dokazuje sopstvenu apsurdnost.
Konfrontacija Satane sa izdancima takvog društva odvija se već u prvom poglavlju romana, u susretu sa Mihailom Aleksandrovičem Berliozom, uvaženim predstavnikom moskovskog književnog udruženja, i mladim pesnikom Ivanom Bezdomnim. Berlioz je oličenje epohe u kojoj vlada produkcija poručene književnosti, u duhu revolucionarnih ideja u zamenu za privilegije, zastupnik materijalističkih i ateističkih stavova svog doba i sredine. Njegova sudbina će poslužiti upravo kao sredstvo za pobijanje tih stavova, tj. dokaz za postojanje sila koje izmiču racionalnim okvirima i krutim granicama empirijske stvarnosti. Ko to upravlja životom ljudskim i uopšte čitavim poretkom na zemlji? – svevremeno je pitanje koje Voland upućuje svojim sagovornicima. Pogibija Berliozova uslediće kao negacija ideje da, usled nepostojanja boga i đavola, čovek sam upravlja. Iznevši dokaz superiornosti transcendentne volje nad ljudskim planovima, Voland na pokušava da svom, demonskom, načelu da primat u odnosu na sile svetlosti, kao što bi bio slučaj sa satanom koji poseduje više tradicionalnih crta palih i svrgnutih anđela. Naoko iznenadna smrt poslužila je đavolu kao primer delovanja viših sila na čovekov život i trenutak njegovog okončanja, što je u podudarnosti sa rečima koje Ješua iz Majstorovog romana, okrivljen zbog uvrede vlasti, upućuje svom sudiji Pilatu: …priznaj da konac može da preseče samo onaj koji je život o njega i okačio. Dakle, i Voland i Ješua izražavaju stav o postojanju više volje koja determiniše čas smrti.
U razgovoru Berlioza i Bezdomnog, učitelj daje uputstva učeniku o pisanju poručene antireligiozne poeme, ističući da osnovni stav mladog pesnika mora biti da Isus kao ličnost nikada nije postojao. Satana, međutim, propoveda njegovo postojanje – Volandovo svedočenje o susretu Ješue i Pilata otvara se sugestijom: Imajte na umu da je Isus postojao, uz komentar da nikakvi dokazi za to nisu potrebni. A svega nekoliko trenutaka pred Berliozovu pogibiju reći će: Ali molim vas na rastanku poverujte makar da đavo postoji! Ne tražim od vas ništa više! Imajte na umu da za to postoji sedmi dokaz, i to najsigurniji!A on će vam sada biti podnesen! Dokazavši sopstveno postojanje, a prethodno ističući svoju ulogu pouzdanog svedoka jerusalimskih događaja, Voland time objavljuje i potvrdu njihove istinitosti.
Mada u Majstoru i Margariti akcenat nije na ideji spoznaje boga posredstvom đavola, Voland može dati odgovor na pitanje nečastivog iz Braće Karamazova, tj. nedoumicu Ivana Karamazova: Ako je dokazan đavo, nije izvesno da li je dokazan i Bog? Kada je o dokazima reč, ispostaviće se da Voland i privatni đavo Ivana Karamazova koji izjavljuje da u pitanjima vere nisu potrebni nikakvi dokazi, posebno ne oni materijalni, imaju pravo, što će se pokazati na primeru Majstorovog intuitivnog pronicanja u suštinu kosmičkog poretka.
U tradicionalnoj književnoj misli sunce i mesec javljaju se kao simboli božanskog i demonskog; u folklornoj i hrišćanskoj tradiciji bog poseduje svetlonosnu, sunčanu prirodu, kao i Isus Hrist, anđeli i sveci, dok demonske sile nose atribut tame. I kod Bulgakova se simboli dva nebeska svetila donekle javljaju u takvom određenju; sunčeva svetlost je obeležje Ješuinog carstva, a mesečina, kao najpogodniji ambijent za delovanje đavolske družine, vezuje se za Volanda. U zavisnosti od konteksta, ovi simboli u romanu dobijaju veći broj različitih, često i oprečnih, značenja: npr. mesečeva svetlost, u vezi sa likovima Pontija Pilata, Majstora, Ivana Bezdomnog, označava nemir, strah, ali i spokoj, oslobođenje. U kontekstu lika Kneza Tmine lunarna simbolika delom ostaje verna predstavi o pokroviteljstvu meseca nad magijskim delovanjem demonskog sveta. Volandov dolazak u Moskvu praćen je slikom zalaska sunca i nadolazećeg sumraka; zatim pojavom punog meseca: Nebo nad Moskvom kao da je izbledelo, i sasvim jasno se u visini video pun mesec, ali još ne zlatan, već beo. Kasnije, u času smrti, poslednje što Berlioz vidi je pozlaćen mesec koji se raspada na komade. Klonuće sunca i zrenje meseca može se protumačiti kao objava dolaska satane, ekskalacije njegove moći i početka vladavine tame. Slika rasparčanog meseca, data iz Berliozove vizure, podudarna je sa prizorom sunca, razlomljenog u prozorskim staklima, što je zauvek napuštalo Mihaila Aleksandroviča. U tom kontekstu, lomljenje sunca, potom meseca, predstavlja nagoveštaj, te realizaciju njegove smrti.
Treba imati u vidu da su u pitanju ne svetila već njihovi odrazi, razbijeni u očima posmatrača. U moskovskim očima – prozorima izlomljen je refleks sunčeve svetlosti, kao i ideja o bogu u svesti Moskovljana. Razlomljenost meseca u očima Berlioza, predstavnika moskovske sredine, je trenutak destrukcije takvog pogleda. U sferi delovanja đavola, pod okriljem mesečine, odrubljena je i poražena glava opredeljena za ateizam, a u istoj sferi će biti spasen Majstor, čija reč propoveda postojanje Hrista.
Ukoliko se u obzir uzme istovetnost početne slike bezbrojnih odraza zalazećeg sunca sa prizorom na kraju romana, dolazimo i do drugih značenja. Iskazujući, s jedne strane, klonuće sunca, a s druge moć da se, i rasparčano, umnoži, očuva u svojim odrazima (sećanjima), ova slika najavljuje onoga kojeg, zbog moći da se iznova rodi, zovemo sunčevim otelotvorenjem – Hrista. Ova dva prizora upućuju i na povezanost Volandovog lika sa sferom svetlosti: na početku, njegov pogled upućen je suncu i praćen pokroviteljskim osmehom; na kraju, posmatrajući izlomljeno zaslepljujuće sunce u prozorima, Volandovo oko je gorelo kao neki od tih prozora, mada je Voland bio leđima okrenut zalazećem suncu.
Dualizam svetlost – tama, prisutan u okviru ovog lika, uočljiv je u opisu sataninih očiju: levo je prazno i crno, kao otvor bunara bez dna, bunara svakojake tame i senki, a desno sa zlatnom iskrom na dnu, koje prodire svakom do dna duše. U skladu sa hrišćanskom predstavom o pripadnosti desne strane bogu, a leve đavolu, iskra u desnom oku direktno povezuje Volanda sa sunčevom, božanskom svetlošću.
Kao oličenje apsolutne sile, Voland egzistira u sferi koja ne podleže racionalnim vremensko-prostornim određenjima. Bulgakovljev satana postojao je u prošlosti, prisutan je i u sadašnjosti – svedok je Ha-Nocrijevog pogubljenja u Tiberijevoj eposi, javlja se kao Kantov sagovornik u 18. veku, posetilac je postrevolucionarne Moskve 20. veka. Milivoje Jovanović naglašava (u Mihail Bulgakov, knjiga druga) da je upravo Kantova misao filozofsko uporište Majstora i Margarite, te da se ravan postojanja Volanda i njegove svite, Ješue i sledbenika mu Levija Mateja, poistovećuje sa svetom stvari po sebi ili svetom fenomena u Kantovom određenju. Prihvatanjem dualističke teorije (sa uporištem u Platonovoj i Parmenidovoj filozofiji), koja podrazumeva postojanje dve paralelne stvarnosti (svet fenomena, u kome važe principi idealnog vremena i prostora, egzistira naporedo sa svetom pojava, u kome su vreme i prostor empirijski i sasvim realni) Bulgakov, po ugledu na Kanta, u okviru sveta fenomena nalazi odgovore na metafizička pitanja o bogu, besmrtnosti, slobodi.
Svetu pojava u romanu, nižoj stvarnosti, pripadaju jerusalimska i moskovska svakodnevica; reč je o egzistencijalnoj dimenziji koja ne poznaje slobodu i slobodno ponašanje, pa nije u stanju da shvati transcedentalni svet što prebiva izvan okvira iskustva. Ipak, put pripadnika ove ravni do više sfere je moguć; nalaze ga Pontije Pilat na jednoj, Majstor i Margarita na drugoj strani.
Autor: Zorana Popović
Nastavak teksta pročitajte OVDE.
Odlična analiza. Čestitam
Jako lijep analitički pristup jednoj od najkompleksnijih tema kojoj naša analitička moć nije dorasla. Ipak, šta je čovjeku nego da pokuša..da živi, da proživljava proživljeno iznova kroz sjećanja i promisli, i da se nada sjutrašnjici koja donosi ono za čim mu srce žudi. Koliko nas želi istinski da pozna Boga? Uvijek se vraćamo stanovima, hljebu, svakodnevnici, pa filozofskim stavovima..Bulgakov je zaista ostavio biser svijetu.