Ova „poema” Ivana Karamazova predstavlja epizodu u romanu Braća Karamazovi, ali je njena veza sa fabulom tako slaba da je možemo posmatrati i kao posebno delo. Međutim, umesto spoljašnje veze, između romana u celini i Legende o Velikom inkvizitoru postoji unutrašnja, vrlo čvrsta veza. U Braći Karamazovima ostvarena je kompozicija „romana u romanu”, pri čemu je unutrašnji roman, odnosno Legenda o Velikom inkvizitoru, u neposrednoj vezi i od ključnog značaja za dešifrovanje glavne ideje romana u celini. U „poemi” Ivana Karamazova prikrivena je zavetna misao piščeva bez koje ne bi bio napisan ne samo ovaj roman već ni mnoga njegova dela. Glavna tema Braće Karamazovih stoji kao izdvojena od cele strukture romana u Legendi o Velikom inkvizitoru, u kojoj je iskazano shvatanje Dostojevskog o sudbini velikih ideja kod čoveka, o Bogu, o veri i bezverju.
Radnja „poeme” odvija se u Sevilji, na jugu Španije (XVI vek), kada su na sve strane buktale lomače. Crkva se, da bi sprečila pokušaje umanjenja autoriteta koji je uživala, nemilosrdno obračunavala sa jereticima, spaljujući ih na lomači. U takvim okolnostima Hrist odlučuje da ponovo siđe na zemlju. Prethodnog dana, Kardinal, Veliki inkvizitor, spalio je oko stotinu jeretika u odbranu Hristove vere. Masa se obraća Hristu za pomoć; on leči, isceljuje, čak i vaskrsava umrlu sedmogodišnju devojčicu. Međutim, i pored svega toga, narod napušta svog Iscelitelja i pokorno se poklanja pred Velikim inkvizitorom, koji se baš u toku Hristovih dobročinstava pojavio sa svojom svitom. Po naređenju Inkvizitora, Hrista zatvaraju u tamnicu, a onda mu on sam dolazi u posetu.
Po Inkvizitorovom mišljenju, Hrist nema prava da govori, da doda bilo šta onome što je već ranije rekao: „Sve si predao papi, sve je, dakle, sada u pape, i ti prosto možeš da nam i ne dolaziš, ili nam bar ne smetaj pre vremena” (Braća Karamazovi).
Inkvizitor, da bi osporio Hrista, koristi nekadašnje argumente Hristove: „Imaš li ti prava da nam objašnjavaš makar jednu od tajni onoga sveta, iz koga si došao? (…) Ne, nemaš prava, da ne bi dodavao onome što si već pre kazao, i da ne oduzimaš ljudima slobodu koju si tako branio dok si bio na zemlji. Sve što nanovo proglasiš, biće napad na slobodu ljudske vere, jer će se javiti kao čudo, a sloboda njihove vere je tebi bila dragocenija od svega – još tada, pre hiljadu i pet stotina godina. Zar nisi ti tada tako često govorio: Hoću da vas učinim slobodnima. No, eto ti, sad si video te slobodne ljude. Da, ta stvar je nas skupo stala, ali mi smo završili najzad to delo, u tvoje ime. Petnaest vekova mučili smo se s tom slobodom, ali sad je to dovršeno, i dovršeno čvrsto” (Braća Karamazovi).
Veliki inkvizitor je u ime čovečanstva odbacio Hrista. Po njemu, Hrist je stvorio učenje dostupno samo malom broju ljudi, unesrećivši na taj način ostatak, odnosno većinu čovečanstva, koje nije doraslo da odgovori zahtevima na kojima se ovo učenje zasnivalo. Za Inkvizitora je Hristova želja da ljude učini slobodnim bila fatalna greška, koja je neminovno uslovila poraz. Hrist je, po Inkvizitoru, sam stvorio uzrok rušenja svog carstva, pa za to nikoga ne treba da krivi. Naime, Hrist je propovedao slobodu vere kojoj su dostojni samo odabrani ali malobrojni, pristupivši ostatku čovečanstva kao da mu do njegove sreće ni najmanje nije stalo. Invizitor smatra da oni slabi i nedorasli ovakvom obliku vere ničemu nisu krivi da bi ispaštali što su nedostojni takve slobode.
Sa jedne strane, dakle, imamo Hrista, a sa druge crkvu, koja zastupa potpuno drugačija načela, iako se služi Njegovim imenom i stoji uz Njega. Inkvizitor prekoreva Hrista, koji je bio nosilac i zastupnik beskrajne slobode ljudskog duha, a pritom nije uzeo u obzir da se ljudi plaše te iste slobode i da im je ona najmučniji teret. Kardinal iskreno veruje da čovečanstvo može biti potpuno srećno samo po cenu apsolutne poslušnosti. Po njegovom mišljenju, čovek je prvobitno stvoren kao buntovnik, pa bi darivanje slobode dodatno intenziviralo urođenu buntovničku prirodu. Čovek će biti srećan samo onda kada bude bio oslobođen sposobnosti da samostalno bira i odlučuje. Zato crkva ukida slobodu volje. Zarad sreće čovečanstva, crkva stvara autoritet koji ruši u korenu mogućnost individualne slobode. Nametanjem ovakvog autoriteta, crkva, u stvari, čini veliku uslugu ljudima jer čovek nije dorastao sposobnosti da razlikuje dobro i zlo. Individualna volja i sloboda izbora, zato što su štetne po čoveka, ne treba da postoje. Ljudsko pleme je poročno, slabo i nedostojno bilo čega što je uzvišeno. Hrist je odabrao pogrešno – sve ono što je zagonetno, neobično i neodređeno, pa samim tim opterećujuće i mučno za čoveka. Iz razloga što „ništa i nikada nije bilo za čoveka i ljudsko društvo nepodnošljivije od slobode”, Inkvizitor ukida tu slobodu, ali je ipak zamenjuje iluzijom o slobodi, s obzirom na vekovnu težnju čoveka da se potvrdi kao slobodno i posebno biće.
Ideja o kolektivnoj slobodi ruši svest o individualnoj slobodi. Na taj način ljudi postaju dvostruko srećni i zadovoljni: sa jedne strane oslobođeni su tereta da samostalno biraju i odlučuju, a sa druge strane – odgovornost za postupke biva podeljena, s obzirom na ideju kolektivizacije, pa ne moraju strepeti od posledica ličnih nedela i grešaka.
Hrist i Inkvizitor su dva antipoda: prvi ljude hoće da učini slobodnim, drugi hoće da ih učini pokornim; za Hrista čovek ne živi samo od hleba, za Inkvizitora nema ničeg neospornijeg u ljudskom životu od hleba; Hrist je ljude učio ponosu, a Inkvizitor hoće da ih ubedi da su slabi i poročni; Hrist je odoleo iskušenjima Nečastivog, a Inkvizitor direktno priznaje da on sam više nije sa Hristom, već sa Nečastivim.
Iskušenja u pustinji izražavaju tri faze buduće istorije sveta i čovečanstva, predstavljaju tri oblika u kojima će se iskoreniti sve protivrečnosti prirode čoveka. Ova tri iskušenja odgovaraju glavnim potrebama ljudske prirode, svemu onome što čovek na zemlji traži. Prva od tih potreba jeste hleb zemaljski. Druga potreba proističe iz potrebe čoveka da osmisli svoj život, da ima jasnu predstavu o svrsi svog postojanja. To načelo obuhvata u sebi tri sile koje mogu da zarobe pobunjeničku savest čoveka: čudo, tajna i autoritet. Treća potreba čovečanstva jeste potreba za sveopštim klanjanjem. Tako, čovečanstvom vlada onaj ko vlada savešću čovečanstva i raspolaže njihovim hlebom.
Inkvizitor zamera Hristu što je propustio priliku da na ličnom primeru proveri dejstvo čuda i autoriteta. „A vidiš li ovo kamenje u ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u hlebove, i za tobom će potrčati čovečanstvo kao stado, blagodarno i poslušno, premda večno u strahu da ćeš povući ruku svoju od njih i da će im nestati tvojih hlebova” – ovako je predložio „strašni i pametni duh, duh samouništenja i nebića”, ali Hrist nije hteo da čoveka liši slobode, pa je odbio predlog, jer „kakva bi to bila sloboda kad bi poslušnost bila kupljena hlebovima” (Braća Karamazovi).
Milosrđe i sloboda se, dakle, međusobno isključuju – ko hoće hleb, taj neće slobodu, i obrnuto. Svakako da je sloboda iznad milosrđa, kao što je i Hrist iznad Inkvizitora, ali to je moguće samo na planu vrednosti; na planu realnosti, Inkvizitor je iznad Hrista jer realnije procenjuje stvarne čovekove mogućnosti. Kardinal priznaje da čovek ne živi samo od hleba, ali ističle i istinu – da čovek ne može da živi bez hleba; zato neizbežno mora doći do tragičnog konflikta između telesnosti i duhovnosti čovekove. Uzrokk poraza Hristovog Inkvizitor pronalazi u tome što je nepravilno odmerio značaj hleba i slobode za čoveka, što nije uzeo u obzir da sloboda nije takva neophodnost kao hleb. Starac dobro zna da većina ljudi nije kadra „da prezre zemaljski hleb radi nebeskog”. Ljude prvo treba nahraniti, pa tek onda od njih zahtevati vrlinu. Ovu ljudsku osobinu zanemario je Hrist, a iskoristili su Inkvizitor i njemu slični, koji će obmanuti ljude da su ih nahranili u Hristovo ime.
Da je Hrist poslušao savet u pustinji i pretvorio kamenje u hlebove, On bi zadovoljio večnu žudnju celog čovečanstva da što pre nađe kome da se pokloni jer „ta potreba zajedničkog klanjanja i jeste najglavnije mučenje svakog čoveka lično, kao i celog čovečanstva, od početka vekova”.
Jedino čudo, tajna i autoritet, tvrdi Inkvizitor, mogu pobediti savest ljudsku (slobodom ljudskom ovladaće samo onaj ko umiri savest ljudsku); zato je crkva „ispravila” podvig Hristov i zasnovala ga upravo na ovim trima načelima.
Hrist je odbacio čudo u ime slobodne vere, zanemarivši da će čovek, čim odbaci čudo, odbaciti i Boga jer „čovek ne traži toliko Boga koliko čuda”. U prirodi je čoveka stalna, nepresušna žeđ za čudima; čovek izmišlja čudo i onde gde ga zapravo nema. U Političkim napisima Dostojevski kaže: „Uostalom nisu samo čudesa čudesna. Od svega čudesnije biva vrlo često ono što se događa u stvarnosti. Mi vidimo stvarnost obično onako kako hoćemo da je vidimo, kako sami, odlučivši unapred, želimo da je objasnimo sebi. Ako ipak nekad, odjedared shvatimo, i u viđenome uvidimo ne ono što smo hteli da vidimo, već ono što postoji u stvari, onda ono što smo videli uzimamo kao čudo i to biva dosta često; neki put, kunem vam se, pre se poveruje u čudo i nemogućnost nego u stvarnost, nego u istinu koju nismo želeli da vidimo. Tako stalno biva na svetu; u tome je cela istorija čovečanstva”.
Hrist je odbio da pribegne čudu. Odoleo je iskušenju da se baci sa vrha hrama i sazna je li zaista Sin Božji i kakva je vera Oca u Njega; nije sišao s krsta kad mu se svetina rugala i dovikivala mu: „Siđi s krsta, pa ćemo poverovati da si to ti”. U svojim postupcima i u svojoj žudnji za slobodnom verom Hrist je, kako tvrdi Inkvizitor, prevideo da je ljudski stvor slabiji i niži nego što je On o njemu mislio. Inkvizitor je, za razliku od Hrista, zemaljski autoritet postavio iznad nebeskog autoriteta (ali u ime tog nebeskog autoriteta). „Sila uticaja Inkvizitora – antihrista je nepojmljivo velika jer je izgrađena na principu apsolutnog poznavanja čovekove nemoći da se odupre autoritetu čim mu je smisao nepoznat” (Slobodan Tomović, „Kardinal antihrist – poema Ivana Karamazova”, u knjizi Junak apsurda).
Ljudi su skloni da slepo i bezgranično veruju u ono što se ne može proveriti i potvrditi; upravo u tome je prednost zablude nad istinom. Njima treba omogućiti ideal u čiju suštinu niko nikada neće moći da pronikne, a koji će se ipak predočavati njihovoj željnoj mašti. Tako tajna, pored autoriteta i čuda, postaje veliki preduslov za ovladavanje čovekovom savešću.
Nastavak teksta pročitajte OVDE.
Autor: Zorana Pejković