(Prvi deo teksta o Velikom inkvizitoru možete pročitati OVDE.)
Za razliku od Hrista, kome je cilj bio duhovno carstvo, Inkvizitor veruje da prvo treba fizički ovladati da bi se tek nakon toga duhovno zavladalo. „Za taj cilj potrebna je ogromna laž, tako moćna i sugestivna, opravdana dobrim razlozima, i uzdignuta na stupanj mudrosti. Laž koja dopušta da se dedukcijom izvedu mnogobrojne norme i pravila za svakodnevni život (…) Sve će biti prazno, osim glavne ideje koja okuplja i ujedinjuje, a ona će biti jedna duboka, mračna, neshvatljiva tajna, jedino vođama poznata. Da se ljudi ne bi vremenom osvestili i upoznali svoju zabludu (jer ma koliko da su podložni obmanama, u njima je prisutan plamen želje da upoznaju razlog zbog kojeg žive), treba ih stalno držati u zabludi, učiti ih i opominjati na to da delo još nije dovršeno, da valja istrajati i sačekati” (Slobodan Tomović ). Zato Veliki inkvizitor proklamuje večni početak: delo koje je neprestano samo u početku, ali je bar početo. Ljudima treba omogućiti ono što je za njih život – borba za hleb, posed i užitak. Međutim, neophodno je osmisliti disciplinske mere, koje neće dozvoliti konflikte koji bi bili posledica urođene ljudske želje za lepšim i boljim. Da ne bi doveo svoj život u pitanje, čovek će naučiti da skromno bude zadovoljan malim stvarima, izbegavajući na taj način mogućnost da se približi smrti.
Najpre je neophodno organizovati pravilnu raspodelu hleba, tog neporecivog načela u ljudskom životu, i ne dopustiti da jedni drugima iz ruku otimaju. Inkvizitor kaže: „Dobijajući od nas hleb, oni će, naravno, jasno videti da mi njihove hlebove, njihovim rukama zarađene, uzimamo od njih, da bismo ih opet njima razdali, bez ikakvog čuda; uvideće da mi u kamen hlebove ne pretvaramo, ali, više nego hlebu, radovaće se što ga dobijaju iz naših ruku. Jer će se isuviše dobro sećati da su im se pre, bez nas, hlebovi što su ih oni zarađivali, pretvarali u njihovim rukama u kamenje; a kad su se vratili k nama, onda se kamenje u njihovim rukama pretvorilo u hlebove. Isuviše, isuviše će oni ceniti šta znači: potčiniti se jednom za svagda! I dok ljudi to ne shvate, biće nesrećni” (Braća Karamazovii).
Hleb i uživanje uzimaju se, dakle, kao smisao čovekovog postojanja. Ipak, to je tek prva stavka na lestvici, jer čoveka još uvek vreba smrt. Čovekova želja za besmrtnošću još uvek nije zadovoljena, a život je za čoveka ništa drugo do stalni pokušaj negacije smrti. Da bi misao o smrti bila odagnuta, čovekov život biće organizovan tako da sve vreme protiče u uživanju i doživljavanju punoće života, odnosno, kako Inkvizitor kaže, biće to život udešen kao dečja igra. U toj idili od života ljudima će, naravno, biti dopušteno da greše: „Oni su slabi i nemoćni, i oni će nas voleti kao deca zato što ćemo im dozvoliti da greše. A mi ćemo im kazati da će svaki greh biti iskupljen ako bude učinjen sa našom dozvolom; a dozvoljavamo im da greše stoga što ih volimo, a kaznu za te grehe uzećemo, najposle, na sebe. I uzećemo je na sebe, a oni će nas obožavati kao dobrotvore koji su pred Bogom uzeli na sebe njihove grehe.”
Tako će, po Inkvizitorovoj zamisli, celo čovečanstvo biti podeljeno na vođe sa jedne, i ogromno bezlično, srećno i svih briga rasterećeno stado poslušnih ljudi, sa druge strane. Ljudi će odbaciti sva pitanja i nedoumice razuma, i predaće se vođama koji će umesto njih misliti i odlučivati. Da bi postalo srećno i zadovoljno, čovečanstvo se ne mora ravnjati prema istini, već prema potrebama. Vrh crkve ne veruje u postojanje Onoga kome služi, ali Mu ipak služi sa najvećom mogućom revnošću i ne dozvoljava da tajna koju čuva dopre do svesti mase. Milioni ljudi biće srećno dok će njihovi upravljači biti nesrećni: „Postojaće hiljade miliona srećne dečice i sto hiljada patnika koji su uzeli na sebe prokletstvo poznavanja dobra i zla. Oni će tiho umirati, tako đe se gasiti u ime tvoje, i iza groba će nalaziti samo smrt. Ali mi ćemo sačuvati tajnu, i radi njihove sreće mamićemo ih nagradom nebeskom i večnom. Jer, kad bi čega i bilo na Onome svetu, onda naravno ne za takve kao što su oni” (Braća Karamazovii). Bitno je, dakle, prihvatiti laž i prevaru, svesno voditi ljude u propast i smrt i pritom ih varati celim putem, ne dopustivši da saznaju kuda to idu. Sve je, na kraju krajeva, u dobro osmišljenoj organizaciji, koja ljudima neće darovati samo hleb, već i dovoljnu „količinu” Boga i besmrtnosti.
Čoveku je potreban Bog koji neće biti s one strane, Bog koji će se spustiti na zemlju i biti blizak čoveku, koji će mu biti od koristi. Inkvizitor i njemu slični, ljudskom umu nude upravo takvog Boga – Boga kroz hleb i iluziju o besmrtnosti, a sve to uz pomoć savršeno osmišljene zemaljske organizacije. Posledica svega toga jeste da su ljudi blaženo srećni i da veruju da su se najzad spasili smrti, a u stvari smrt ih čeka kao neminovnost. Inkvizitor je obmanuo narod, a narod je prihvatio obmanu i laž jer nije imao potrebu za istinom.
Veliki inkvizitor je, kako sam priznaje Hristu, prešao put od potpune predanosti ideji o slobodnoj veri do negacije te ideje u praktičnoj delatnosti, ali navodno ne prestajući da joj služi: „Znaj da sam i ja bio u pustinji, da sam se i ja hranio skakavcima i korenjem, da sam i ja blagosiljao slobodu kojom si ti blagoslovio ljude; i ja sam se spremao da stanem u broj izabranika tvojih, u broj snažnih i jakih, sa žudnjom da ispunim broj. Ali se trgoh i ne htedoh da služim bezumlju. Vratih se i pridužih se redu onih koje je popravio podvig tvoj. Odoh od gordih, i vratih se smirenima, radi sreće tih smirenih” (Braća Karamazovii).
Inkvizitor ne veruje u Boga, ali ne veruje ni u čoveka, a to su, za Dostojevskog, dve strane jedne iste vere. Hrišćanstvo, pored vere u Boga, zahteva i veru u čoveka, jer je ono religija bogočovečanstva, a Inkvizitor negira jedinstvo božanskog i ljudskog principa u slobodi. Čovek se odriče ove slobode, jer sloboda je nemoguća bez patnje, odnosno – bez patnje je nemoguće spoznati dobro i zlo. Prihvativši dar slobode, čovek bi rizikovao svoje blagostanje; tako se kroz Legendu provlači ideja o riziku, koji je ljudima, zajedno sa slobodom, ponudio Hrist.
Aljoša Karamazov, jedini slušalac bratovljeve „poeme” o Inkvizitoru, ostaje zbunjen pričom o Inkvizitorovom dosluhu sa đavolom, misleći da je tu, u stvari, posredi najgori primer katolika koji ne veruju u Boga – „najgori u katoličanstvu, inkvizitori, jezuite!” – pa stoga, po njegovom mišljenju, nikako ne može postojati tako fantastično lice kao što je Veliki inkvizitor. Po Aljošinom shvatanju i poimanju vere, priča koju je upravo čuo nikako se ne može odnositi na shvatanje pravoslavlja, već na Rim i katoličku crkvu (i to ne na čitav Rim, već na ono najiskvarenije u katoličkoj crkvi). I zaista, lik Velikog inkvizitora, između ostalog, možemo posmatrati kao predstavnika rimske crkve, koja se vremenom degradirala u društvu i prestala da bude crkva. Zapadna crkva, po mišljenju Dostojevskog, nagrdila je Hristov lik, preobrazivši se od crkve u rimsku državu i ovaplotivši je u vidu papstva, tako da na Zapadu, iako još uvek ima mnogo hrišćana, nema više ni hrišćanstva ni crkve (Piščev dnevnik II).
U drugoj knjizi svojih Političkih napisa Dostojevski piše: „Ruski katolicizam, koji je već odavno prodao Hrista za zamaljsko gospodstvo, koji je time prinudio ljude da se okrenu od Njega, i, na taj način, bio glavni uzrok materijalizma i ateizma u Evropi – taj katolicizam, prirodno, začeo je u Evropi i socijalizam. Jer socijalizmu je zadatak da reši sudbinu čovečanstva ne sa Hristom, nego mimo Boga i mimo Hrista; on se, dakle, prirodno začeo u Evropi kao zamena za hrišćansko načelo koje je u njoj palo; i napredovao uporedo sa izopačavanjem i nestankom hrišćanstva u katoličkoj crkvi. Izgubljeni obraz Hrista sačuvao je međutim u svoj svetlosti svoje čistote u pravoslavlju”.
Međutim, tema Legende o Velikom inkvizitoru mnogo je šira od razobličavanja katolicizma koji Dostojevski nije voleo. U njoj nije prikazan samo sukob pravoslavlja i katolicizma već je u njoj prikazana čitava filozofija istorije, kao i dalekosežna proročanstva koja se tiču sudbine čovečanstva. U Legendi treba tražiti stvarno religiozno shvatanje sveta Dostojevskog. Osnovna tema je tema o slobodi ljudskog duha.
Aljošina ocena: „Tvoja je poema pohvala Isusu, a ne hula na njega”, može se uzeti kao tačna. Međutim, ova ocena odnosi se više na Legendu u celini nego na Inkvizitorov monolog.
Naime, Kardinal svedoči o Hristovom podvigu, ali sa ciljem da dokaže kako Hrist, u stvari, nije saosećao sa čovečanstvom. Inkvizitor se, kako Ivan kaže, nije izlečio od ljubavi prema čovečanstvu i voli ljude na sebi svojstven način; zato Hrista, kao najgoreg jeretika koji je ugrozio sreću čovečanstva, treba spaliti. Inkvizitorov monolog je maksimalno iskren, s obzirom na činjenicu da on ne krije kako više nije sa Hristom, već sa đavolom: „Mi nismo s tobom, nego s njim, to je naša tajna”. On se nimalo ne ustručava da prizna kako je promenio svoja uverenja, priklonivši se „drugoj strani”. Međutim, iskrenost Inkvizitorovih stavova dovodi se u pitanje u poslednjoj sceni, u kojoj Hrist ljubi Inkvizitora, a ovaj menja svoju odluku i pušta zatvorenika na slobodu. Činjenica da „mu poljubac gori na srcu, ali on ostaje pri svojoj pređašnjoj ideji”, govori o tome da se u Inkvizitoru, i pored čvrste uverenosti u ispravnost svojih stavova, vodi borba između uma i srca.
U monologu Inkvizitora sadržana je utopija sveta koja se zove „svi mi”, sveta zasnovanog na racionalističkoj i utilitarističkoj filozofiji. On je neprijatelj slobode, preziratelj čoveka koga želi prinudno da usreći. Veliki inkvizitor se u istoriji javljao pod raznim maskama – u katoličanstvu, u apsolutizmu, u svakom državnom uređenju zasnovanom na prisili i tutorstvu, odnosno svuda gde se navodna briga za sreću čovečanstva spajala sa prezirom prema tom čovečanstvu i neverovanjem u uzvišene sposobnosti čoveka.
Dostojevski pokušava da veru otrgne iz vlasti bilo kakvog autoriteta kome bi se ona pokoravala. Nemački istoričar hrišćanstva Adolf Harnak kaže: „Nikada na svetu nije bilo tako čvrste vere koja se u bitnom, odlučnom momentu nije oslanjala na spoljašnji autoritet, koja bi svoju čvrstinu crpla isključivo iz sopstvenih unutrašnjih preživljavanja. Nema sumnje, autoriteti su ona snaga kojoj ona duguje svoje postojanje i svoje trajanje. Zar nisu tu bili potrebni uslovi pod kojima bi takva snaga postala aktivna? Isus Hristos se pozivao na autoritet Starog zaveta, prvi hrišćani na predskazanja, Augustin na crkvu, čak se i Luter pozivao na pisanu reč božiju. (…) Život i istorija nas uče da vera ne može imati plodotvornog uticaja ako se ne oslanja na spoljašnji autoritet” (Lav Šestov, Prvazilaženje samoočevidnosti).
„Dodir sa drugim svetovima” upravo je ona vera čije postojanje negira ovaj istoričar, vera koja nikada nije zahtevala bilo kakav spoljašnji autoritet, vera za koju je Dostojevski tražio prava i garanciju.
Lik Ivana Karamazova i njegovo shvatanje tokova istorije i prirode čovekove, koje on izriče u razgovoru sa Aljošom, u poglavlju Buna, treba da pokaže da je čovek po prirodi despot i da mu je zato potreban jedan despotski Bog. Međutim, u Legendi ne postoji nikakvo opravdanje za nasilno ispravljanje prirode čoveka, koja je nedorasla za uzvišene podvige, jer Hrist želi da se čovek veri približi slobodno. Filozofija Ivanova se, logično, razlikuje od filozofije Hristove, ali razlikuje se i od filozofije koju zastupa Veliki inkvizitor.
U poglavlju Buna vidimo da je, po Ivanovom mišljenju, čovek u svojoj biti zao i nesposoban za ljubav i milosrđe. Za Inkvizitora ljudi su više slabi nego zli. Iz njegovog monologa zaključujemo da po njemu čovek nije potencijalni zločinac koga jedino vera u Boga i nametanje autoriteta crkve može vratiti na pravi put, već je samo slabo biće, nesposobno da podnese težinu bilo kakvog moralnog podviga. Iz svega navedenog može se zaključiti da su ovde u pitanju dve potpuno različite predstave o Bogu i o ljudskoj prirodi.
Lik Dimitrija Karamazova može se dovesti u vezu sa „poemom” njegovog brata Ivana. Naime, Inkvizitor zamera Hristu što je „pogrešio” u proceni duhovnih sposobnosti čoveka i što ih je opteretio mogućnošću slobodnog odlučivanja, koja samo vodi u patnju. Pred ovakvom sličnom dilemom, pred koju je Inkvizitor pokušao da stavi Hrista, nalazi se i Dimitrije Karamazov. Njemu je pružena mogućnost velikog moralnog podviga, tj. mogućnost da se „očisti” tako što će prihvatiti kaznu i ispaštati. Sa druge strane, njemu je otvorena i mogućnost odlaska u Ameriku. Uzevši u obzir rezultat Dimitrijevog dvoumljenja, zaključujemo da je ovaj junak nesposoban za ono što predstavlja srž religijske filozofije Dostojevskog – za očišćenje kroz patnju i stradanje.
Legenda o Velikom inkvizitoru jeste, u stvari, otkrovenje o čoveku, dovedeno u blisku vezu sa otkrovenjem o Hristu. „Antihrist može da poprima najrazličitija suprotna obličja, od najkatoličkijeg do najsocijalističkijeg, od najćesarskijeg do najdemokratičnijeg. Ali Antihristovo načelo je uvek neprijateljsko prema čoveku, predstavlja uništenje čovekovog dostojanstva. Ta zaslepljujuća obrnuta svetlost, koja dolazi od demonskih reči Velikog inkvizitora, sadrži u sebi veće religiozno otkrovenje, i hrišćansko otkrovenje, od učenja starca Zosime, od Aljošinog lika. Tu treba tražiti ključ velikih antropoloških otkrića Dostojevskog, njegove pozitivne religiozne ideje o čoveku” (Nikolaj Berđajev, Otkrovenjee o čoveku u stvaralaštvu Dostojevskog).
Autor: Zorana Pejković