Doživljaj ljubavi u delu Bore Stankovića, bez obzira da li se radi o jakim emocijama ili samo o jakoj strasti, uvek je potpuno istinit. Žena i ljubav prema ženi (odnosno, ljubav muškarca i žene) zauzimaju jedno od cenralnih mesta u stvaralaštvu ovog pisca. Bilo da je u pitanju socijalno-ekonomska drama jednog društva, porodični udes ili tragični život pojedinca, uvek je u prvom planu ljubavna priča koja je, po pravilu, nesrećna.
Dok je bio đak vranjske gimnazije, Bora Stanković je zavoleo devojku iz svog susedstva, Pasu Zografovu. Međutim, mladalačka ljubav bila je prekinuta njegovim odlaskom na dalje školovanje u Niš, a potom i u Beograd. Ova ljubav je postala Borino trajno osećanje koje je prisutno u mnogim njegovim pripovetkama sa motivom neostvarene ljubavi.
Imena glavnih likova izmenjena su u odnosu na one iz stvarnosti: narator priče, odnosno glavni junak pripovetke, postao je Kosta, a Pasa je dobila ime Stana. Takođe, piščeva baba Zlata poslužila je kao prototip za izgradnju lika Kostine babe, sa kojom junak uspostavlja vrlo sličan odnos onome koji je Bora Stanković imao sa svojom baba Zlatom. Kostina staramajka zadržala je mnoge od ključnih psiholoških karakteristika koje je imala i baba Zlata, što će se pokazati kao veoma bitno za dalje razrešavanje radnje i glavnog odnosa među likovima u njoj. Pored pomenutih, pojavljuje se još Stanina majka Marija i momak za koga na kraju udaju Mariju – Nikola, kao i nekoliko starijih žena, koje čuvaju bolesnu Kostinu babu.
Unutrašnje emotivne, psihičke i moralne karakteristike književnih junaka osnovni su predmet poščevog psihološkog posmatranja. Emotivni odnosi između Koste i Stane nisu u prvom planu pripovedanja. U prvom planu jeste potraga za uzrocima neostvarivanja njihove ljubavi i samooptuživanje zbog toga.
Sama fabula pripovetke vrlo je jednostavana i nerazvijena. Glavni junak i njegova baba, koju naziva staramajkom, žive u susedstvu i prijateljstvu sa devojkom Stanom i njenom majkom Marijom. Kostina staramajka jedini smisao svog života vidi upravo u svom unuku. Ona se nada da će on povratiti izgubljenu porodičnu moć i slavu njegovih predaka. U međuvremenu, između Koste i Stane razvija se iskrena mladalačka ljubav. Ipak, od samog početka Kosta zna da bi njihova ljubav predstavljala veliku prepreku njegovom školovanju, a samim tim i istaknutom mestu u društvu. Kostino potiskivanje ljubavnih osećanja motivisano je time što je on potpuno svestan svog visokog porekla, ali i majčinim ogromnim pouzdanjem u njegovu budućnost i uspeh. Pod pritiskom velikih očekivanja staramajke, Kosta se plaši i rasturanja starog porodičnog ugleda. Međutim, kako je vreme prolazilo, Kosta je shvatao da je time što nije ostvario ljubav sa Stanom, zauvek izgubio našto najčistije što je u životu imao.
Iz takvog jednog emotivnog i psihološkog ugla, on započinje da se tužno priseća prošlosti, shvatajući da je neostvarena lična sreća jedini pravi čovekov udes u svetu. Prisećanje na san koji se neprestano javlja („Opet sam te snevao! Kako žalim što san ode te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više.”) i vraćanje prošlosti kroz san predstavljaju piščevo sredstvo kojim upoređuje prošlost i sadašnjost. Naime, glavni junak nije umeo u pravom trenutku, onda kada još nije bilo kasno, da proceni vrednost i lepotu onoga što je imao – ljubav prema Stani. To je i uslovilo njegovu, ali i njenu nesrećnu sadašnjost.
Dok na njega deluje moralni princip, Kosta osuđuje svoje postupke, govori sam sebi kako je ono što radi nečasno, neispravno i za osudu; međutim, kad prevagne emotivni princip, on mu se u potpunosti prepušta. Znao je da neće naći verniju ljubav od njene. Međutim, staramajka koja ga neprestano podseća na njegove pretke i njihovu slavu, stalno mu je pred očima. Ona, kao pripadnica patrijarhalne društvene sredine, po svaku cenu, ne birajući sredstva, želi da povrati stari porodični ugled. Svojim pričama o nekadašnjem sjaju i bogatstvu njihove porodice ona opominje Kostu da je njegova ljubav prema Stani nemoguća.
Ipak, moralni princip nije jedini razlog za neostvarenu ljubav u ovoj Borinoj pripoveci. Veliku prepreku ispoljavanju ljubavi prema devojci Stani predstavlja i nova, i njemu još uvek nepoznata urbana kultura, čije prve nedostatke, ali i vrednosti on tek upoznaje. Upravo ta razapetost između starog i novog postaje jedan od glavnih uzročnika nesreće glavnog junaka Uvele ruže. Kosta se priklanja babinoj želji da povrati nekadašnju porodičnu moć, ali istovremeno sam sebi dokazuje da je moguće da se pobegne od osećanja. Novo osećanje života i potreba za slobodom modernog čoveka kao da je nagovešteno ovim činom Borinog junaka. Međutim, ovakav njegov postupak samo na prvi pogled deluje kao moderan i moguć, ali se na kraju pokazuje kao potpuno neostvariv, jer je očigledno koliko glavni junak pati.
Sa druge strane, Stana u početku ne vidi nikakve klasne razlike koje bi bile prepreka njihovoj ljubavi, pa naivno sanja o zajedničkoj sreći. Ona misli da je jedini razlog što njih dvoje još uvek nisu venčani Kostina nezavršena škola. Međutim, vremenom joj postaje jasno da njene mladalačke nade uopšte nisu realne. Kada u poslednjoj sceni Uvele ruže Kosta dolazi da još jednom vidi svoju babu na samrti, Stana je već sasvim „uvela”.
„Na tebi beše pocepan mintan i jedno veliko parče otkinuto od lakta visaše ti; kroz šamiju provirivaše tvoja kosa, zanemarena. Bila si u prljavoj košulji, iskrpljenim šalvarama, iz kojih virahu tvoja, od silna rada razvijena, pljosnata stopala s ispucalim prstima.” Ona je sada potpuno pomirena sa tragičnom sudbinom koja ju je snašla. Njen odnos prema svetu određen je patrijarhalnim pogledom na život, a njena tragedija je tragedija ličnosti koja se žrtvuje u ime kolektiva.
15 anegdota koje niste znali o Bori Stankoviću>>
Autor: Dušica Čukić