Na kraju serije tekstova o tome zašto mladi ne čitaju knjige, i šta činiti da ih čitaju, preostaje da kažemo da su autori najčešće pominjali značaj uloge porodice. Narodne izreke ,,Kakav otac takav sin” i ,,Gledaj majku hvali ćerku”, i ovde se uslovno mogu primeniti, jer se pretpostavlja da je u kućama u kojima odrasli ne čitaju knjige manja verovatnoća da ih i deca čitaju.
Pročitajte deset korisnih saveta na temu – kako učiniti da deca čitaju knjige.
1. Prva preporuka serije je, dakle: odrasli, čitajte knjige, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da bi mlađe generacije prihvatile čitanje kao uobičajenu svakodnevnu naviku.
2. Druga preporuka je da bi deca svakako trebalo da čitaju knjige za vreme školskih raspusta. Tada se one ne čitaju u vremenskoj stisci, nego polako i s posvećenošću, a to je jedan od važnih uslova za uživanje u čitanju. Sledi zatim nekoliko preporuka koje se odnose na školu, školske programe i nastavnike.
3. Prosvetne vlasti trebalo bi da smanje đačke školske obaveze. Te obaveze se, naprotiv, stalno uvećavaju, pa je mladima teško da pronađu vreme za druženje sa ozbiljnim „debelim” knjigama.
4. Treba napraviti selekciju među knjigama koje spadaju u obaveznu lektiru: ne mogu se đacima koji imaju mnogo obaveza nuditi „debela” štiva koja će malo ko od njih stvarno pročitati. Mogu ih jedino pročitati tokom raspusta, samo je pitanje da li je pedagoški opravdano naturati deci dosadne knjižurine u vreme kad ona tek stiču naviku čitanja.
5. Školsku lektiru zato bi trebalo osavremeniti: sve se menja u skladu s vremenom, zašto ne bi i knjige promenili, naveo je u svom tekstu maturant Pete beogradske gimnazije Luka Denić.
6. Kad je o nastavnicima reč, đaci im sugerišu da zajedno sa njima na času čitaju najvažnije delove knjiga, da im objašnjavaju njihove poruke itd. Smatra se da nastavnici to ne rade. Ljubivoje Ršumović se zato zapitao: Zar se ne uči u tim školama koje su završili kako da nauče decu da čitaju knjige?
7. Autori priloga kažu i to da postoje knjige koje đaci moraju pročitati: to su dela bez kojih, kako reče pomenuti maturant, „ne možeš biti gospodin čovek”(„Na Drini ćuprija”, „Zločin i kazna”…).
8. Đaci mogu i na druge načine da upoznaju literaturu: preko filmova, pozorišnih predstava, jer sve to doprinosi makar i posrednom približavanju književnim delima. Takođe, razgovore o knjigama ne treba pretvarati u nastavnička islednička propitivanja o tome ko je stvarno pročitao knjigu, a ko je umesto knjige koristio internet prečice. Interesovanje za knjigu i navika čitanja teško se mogu stvoriti prisilom i kaznama.
9. S tim u vezi je još jedna, generalna preporuka da mladima ne treba zbog čitanja knjiga zabranjivati da koriste ili da manje koriste internet. Realnost je da današnje generacije bez knjige mogu, a bez interneta ne mogu. Zato je pokušaj konfrontacije knjige i kompjutera unapred osuđen na propast.
10. U tome je i glavna poruka: krizi čitanja treba prići pažljivo, bez spiska zabrana u rukama, ali podsticajno i ličnim primerom, koliko je moguće, i u školi i u porodici. Drukčije se ne može u današnjem preovlađujućem stilu življenja i uz dominantnu ideologiju koja oblikuje potrošačko društvo.
Branislav Radivojiša
Izvor: Politika
Ovo pod 3 je nemoguće. Obaveze će se stalno povećavati,a ministar nije sposoban da sprovede reforme umanjivanja obaveza
Moguće jeste. Da li će se nekada realizovati kod nas – to je drugo pitanje.
Zato što roditelji čitaju umesto njih. 🙂
Nažalost.