Svoj jezik učimo nedopustivo malo, pogotovo u srednjoj školi, pa čak i u gimnaziji, gde se uglavnom predaje samo književnost. (Kao da se učenici školuju za književnike!) Istina, osnovi gramatike i pravopisa uče se u osnovnoj školi, koja je – kao što znamo – neselektivna i obavezna (obavezno je školovanje, ali nije – znanje).
I to malo znanja zaboravi se u toku srednje škole, tako da nam se na fakultete upisuju polupismeni maturanti, koji – kako reče jedan kompetentni kritičar naše škole nemuštog jezika – Vuka Karadžića znaju samo po – brkovima! Takvi će, ne naučivši više ništa iz jezika (čast izuzecima koji svoj jezik uče samoinicijativno), nekako završiti fakultete i raditi ono što ne znaju: učiti druge, prpremati zakone, pisati za novine, govoriti na radiju i televiziji… Zato polupismenost caruje na javnoj sceni.
Književni i naučni tekstovi vrve greškama. Novinari pišu i govore loše – onako kako ih je škola naučila. Urednici više brinu šta će se reći nego kako će se reći. (Da nije tako, radio i TV bi – kao moćni i uticajni mediji – mogli da doprinesu razvoju jezičke kulture više nego škola, skrajnuta i uništena nepromišljenim i promašenim profesorima.)
Političari govore sa zavičajnim, nestandardnim akcentima, upotrebljavaju pogrešne oblike reči i s pogrešnim značenjima. Uz to, oni umesto domaćih, ili odavno uobičajenih stranih reči, nepotrebno i nekritički, iz snobizma i pomodarstva, upotrebljavaju nove reči iz, sve agresivnijeg, engleskog jezika. Neke od njih su u političkom rečniku postali pravi „hitovi”, kao na primer transparentnost (kao da nikada nismo javno radili), kooperativnost (kao da nikada nismo sarađivali), kuće su nam samo devastirane (kao da nikada nismo uništavali i rušili), ljudi se isključivo deložiraju (kao da nikada nisu iseljavani).
Umesto obrazovanja i stručnog usavršavanja danas imamo edukaciju, umesto diploma sertifikate, umesto da se prijavljujemo na konkurse mi apliciramo, umesto na razgovor kandidati se pozivaju na intervju. O raznim monitorinzima, rejtinzima, kastinzima, tajminzima i sl. da se i ne govori. Imamo čak i holdinge u propaloj privredi. Sve nam je in i kul, osim nas.
Svoj prilog nagrđivanju jezika daju i priučeni prevodioci, koji niti znaju jezik sa koga prevode, niti onaj na koji prevode! Nekad su nam jezik kvarili stranci, a danas to radimo mi sami.
Naše prosvetne vlasti imaju nacionalni zadatak i odgovornost da jezik vrate u škole, gde će biti uvažavan i izučavan prema značaju koji ima za pojedinca i narod u celini. Na svima nama je da svoj jezik učimo, čuvamo i negujemo, kao što to čine svi ozbiljni narodi, koji drže do svog (ovde moram upotrebiti internacionalizme) identiteta i integriteta.
Uozbiljimo se zato i mi!
U jeziku je duhovnost naroda>>
Milorad Telebak, Kako se kaže – hiljadu jezičkih saveta, edicija Jezički savetnici