1. Bora Stanković je pisao poeziju.
Bora Zlatin, kako su ga po očevoj majci u školi zvali, je svoju književnu karijeru započeo pisanjem poezije. Bio je gord na svoju poeziju i verovao je da će postići mnogo na tom polju književnosti. Onda je izašla beleška u „Bosanskoj Vili” u Sarajevu 1894. godine, koja glasi: „Dživo u B. i Borko u V. Slabačko je u obojice jeda bude što i bolje! Međutim, pesama imamo na tovare, baš kao što ima i pjesnika na sve strane, samo je mnogo zvanih a malo izabranih”. Posle objavljivanja ove obeshrabrujuće i razočaravajuće beleške, Borisav se zarekao da nikada više neće napisati jednoga stiha. Izgleda da je i održao reč.
2. Drugo je to, drugo, ljubav hoću.
Kada je imao 28 godina, Borisav se oženio na jedan boemski, romantičan način, naime sasvim slučajno, mada je on kao sujeveran čovek duboko verovao da je ta slučajnost bila njegova sudbina. Svoju ženu ugledao je prvi put na jednoj fotografiji u nekom fotografskom izlogu na Terazijama. Bila je odevena kao „maska”, u mornarsko odelo – za maskembal koji se tih dana pripremao u Beogradu. Mada je u to vreme bio na vrhuncu svoje književne slave, Bora je tih dana bio neobično mrzovoljan. Izbegavao je društvo. Međutim kada je tog dana spazio lik mladog „mornara”, zainteresovao se za nepoznatu devojku, rekao je to svojim najbližim drugovima, ali na tome bi ostalo da ga istog dana, uveče, baš ti drugovi nisu pozvali na maskembal. Posle dužeg opiranja on je najzad pristao ali pod uslovom: „Samo da nagvirnemo, pa odmah posle da idemo u Skadarliju na vino”. Prva ličnost koja je srela na ulazu Boru i njegovo društvo bila je devojka „mornar”. Ista onakva „kao da je izašla sad iz fotografije”, kako je to posle Bora govorio. Videvši je, zbunili su se svi, a najviše sujeverni Bora. On je skoro hteo da pobegne, toliko nije znao šta treba da radi. Devojka je, izgleda, to primetila, „osmehnula se blago na njega, ponudila mu da ga odvede do garderobe, i on se pribrao i krenuo za njom, kao omajan . . . I posle toga, cele večeri nije se odvajao od nje. . . I do smrti je ostao pokraj nje!” Jer samo nekoliko nedelja posle te večeri, ona mu je postala žena sa kojom će posle izroditi decu i provesti ceo svoj vek. Bora se često prvo njoj obraćao za sud, kada bi nešto novo napisao. Gospa Angelina čuvala je do smrti, kao najveću amajliju, poslednju nedopušenu Borinu cigaretu, što govori o večnoj zaljubljenosti u svog muža.
3. Prototip Mitka
Najizrazitija ličnost Borine „Koštane”, Mitke, izašao je odavno iz svog dela i hoda među nama. Mitke koji je rođen i koji je živeo u Vranju, za sobom je ostavio uzbudljivu legendu. Prezivao po rodonačelniku svoje familije „Crnom Staji” – Stajić, sem prezimena od njega potiče i bogatstvo ove porodice. Crni Staja rodom iz Pčinje u mladosti je bio puki siromah sa imovinom koja se sastojala od „dve kokoške, jednog magareta, jedne kalenice, dve kašike i jednog grneta”, preko noći postao je najbogatiji čovek u Vranju. To se desilo posle arnautske bune protiv Husejin – paše, čije je blago igrom slučaja došlo sirotom Staji.
Mitke je bio krupan, stasit i lep čovek, divna pogleda, živih pokreta i sigurna hoda. Nosio je fes s kićankom, lepo se oblačio. Za pojasom je imao jatagan i revolver, o vratu fišeklije sa barutom. Bio je vrlo darežljiv. Po zanimanju bio je mutavdžija (tkač pokrovaca i zobnica od kozje kostreti). Znao je nekoliko balkanskih jezika. Bio je radan, njegove njive vazda su bile prve uzorane, vinogradi prvi obrani. Propio se tek kada se oženio. U piću je mogao da bude strašan, mada je trezan bio nasmejan, dobar i vedar čovek. Često je lumpovao s Ciganima i davao im je bogate napojnice, naročito Koštani.
Mitkova tragedija je bila večita nesloga sa ženom. Oženio se po želji starijih, protiv svog srca, i od prvih dana je počeo da se sukobljava sa njom. Godinama nisu ni jeli zajedno, mada su izrodili decu. Vremenom se sasvim odao piću, pa je poslednjih godina života počeo da se napija i kad je sam. Opijajući se sve češće, sukobljavao se i fizički sa ženom.
Tako jedne blage letnje večeri, 4. avgusta 1894. godine, tek što se varoš bila smirila od dnevnog rada i počele se paliti lame po domovima i fenjeri po ulicama, razlegao se iz Mitkove kuće neuobičajeno oštar ženski vrisak. Pošto su ljudi pojurili ka Mitkovoj kući, susedi su vikali „Ubi Mitke Sofku i kćer”. Vikali su, ali niko nije smeo da uđe ni u dvorište, a kamoli u kuću. Za to vreme Sofka je i dalje kukala, bežeći sa svojom ćerkom Savom, ispred razjarenog muža koji ju je već bio zakačio nekoliko puta nožem. Uskoro je stigla i policija koja je pokušala da uđe u kuću, ali je ulaz bio zaključan. Policija je pozvala Mitka da otvori, umesto toga Mitke je ispalio iz svog starinskog pištolja, tane je udarilo u Daneta šnajdera, svi su povikali „Dane šnajder pogina”, čim je čuo da je ubio prijatelja i nevinog čoveka, ispalio je i drugi metak ovog puta sebi u grudi, pošto je „vlast” nasilno otvorila vrata on je već bio mrtav. Sofka i Danče ostali su u životu.
4. Susret s Pasom
Pasa iz „Uvele ruže”, ličnost koju je Borisav unosio u nekolike svoje priče, često i pod pravim imenom, i koja je, izgleda, celoga veka bila njegova neizlečiva rana, bila je Borina prva susetka. Pasa ga je prekorevala što ju je metnuo u novine i knjige, jer ju je, kako je kazala, zadirkivala čaršija. Iz razgovora Pase i Siniše Paunovića, autora knjige „Pisci izbliza” saznajemo nešto više o detinjstvu Bore Stankovića:
– Kakav beše Bora, baba Paso?
– Biza li, Bora li? Mi besmo samo dobri susedi… Metno me u knjige… Kad beše mlad, beše velika kožderina…šaljivčina po vranjski. Obuče prevrnutu babinu škorteljku, pa zaređa od kuće do kuće po maalu, s pljoskom vode u ruci zakićenim cvećem; hoće, veli, da udaje babu, pa nas zove u svatove. Ili tek uzme nečije papuče pa s njima u potok, veli da ih očisti, a one pune vode.
Jedan Borin školski drug, koji nije nastavio višu gimnaziju, a koji tu, preko puta staričine kuće, i danas živi, kaže:
– Brani se Pasa, ali mi svi znamo da je Biza voleo nju, no on posle ode u Beograd, a ona se udade za drugoga. A Pasa beše mnogo, mnogo lepa, i dobra i vredna, čista i pametna devojka.
5. Kako je Bora pisao?
Bora nije imao određeno vreme za rad na nekom delu, već je stvaro po naletu emocija. Imao je svoju sobu u kojoj je radio i gde je mogao biti potpuno sam. U trenucima kada bi razmišljao o onome o čemu je radio, znao se tako zaneti da nije ni čuo ni video nikoga oko sebe. Jednoga dana u prisustvu rođaka, pola u šali, pola u zbilji rekao je: „Blaženi nišči, duhom!… a meni vri u glavi…” I uhvativši se za čelo, skočio je s postelje, otišao pravo u svoju sobicu za rad, zatvorio se, i kao nikad dotle, ostao tamo vrlo dugo, cela tri dana. Tada je stvorio prvu verziju „Nečiste krvi”. Bora je inače pisao parče po parče. Beležio je misli na raznim hartijicama, rečenice, čak i čitave pasuse. Pa onda, kada bi ga uhvatila stolica, kad bi mu se „oznojile ruke”, kako je sam govorio, vraćao bi se poslu i povezivao bi ga u celinu. Stanković nikada nije govorio o svom stvaranju, kao ni o svojim namerama šta misli da piše. Samo kada već napiše, imao je običaj da kaže da su mu se opet „oznojile ruke”. Pišući, pio je kafu za kafom i mnogo pušio, što je, uostalom ,činio i kada nije pisao. Puno je prerađivao, „Nečista krv” je pisana u mnogo verzija.
6. Izgoreli autografi
Poslednja, osma knjiga „Sabranih dela” objavljena je skoro četiri godine posle njegove smrti, 1930. Autografi objavljenih i neobjavljenih dela, posle izlaska osme knjige, vraćeni su piščevoj porodici. Oni su brižljivo čuvani u porodici, sve do Drugog svetskog rata i okupacije, kada su, u toku dva velika bombardovanja Beograda, stradali svi do jednoga. Kasnije je nađen rukopis Borine „Tašane”, kao i pokušaj dramatizacije „Nečiste krvi”, na kojima se vidi da je Bora mešao latinicu sa ćirilicom.
7. Bombardovanje Beograda
Kada je završio „Nečistu krv”, odlučio je da je sam izda; od novca koji je zaradio kupio je jednu gotovu, staru kućicu koju je vremenom prepravljao, doziđivao i udešavao, trudeći se da bude „po vranjanski”. Imao je prostu baštu, zasađenu gusto vinovu lozu donesenu iz Vranja, koja se pružala od ulaza sa ulice do verande u dnu kuće kao kakav tunel. Prvi put je stradala za vreme Velikog rata, i tada je uništeno samo pokućstvo, dok je zgrada ostala čitava, od nameštaja ostao mu je domaći klavir njegove dece i jedno staro porodično kandilo, doneseno iz Vranja, knjige iz Borine biblioteke su mahom bile uništene. Tada je propalo puno neobjavljenih rukopisa Bore Stankovića. Drugi put je stradala u bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. godine, a treći o Uskrsu 1941. godine u vreme savezničkog bombardovanja Beograda. Kuća u kojoj se Bora rodio postoji još uvek u Vranju. Mnogi spomenici kulture su stradali za vreme ratova, mnogi iz neznanja ili od zuba vremena. Kuća u kojoj je živeo Bora i u kojoj je umro 1927. godine u Beogradu više ne postoji, a nije sačuvan nijedan njen potpun snimak.
8. Vranjska gimnazija
Gimnazija u Vranju bila je poznata kao jedna od najboljih škola u zemlji i zvana je Akademija – zato što je imala najbolje profesore. Ti profesori su, doduše, dolazili u Vranje više po kazni, kao politički progonjenici, ali su zato i većina bili cvet tadašnjeg našeg prosvetnog nastavničkog kadra. Bori su predavali Svetislav Simić, Jaša Prodanović, Ljuba Davidović. U nekoliko navrata Bora je želeo da napusti gimnaziju zbog svog siromaštva, a profesor Milivoje Simić ga je kao siromašnog đaka prihvatio i brinuo o njemu kao o svom detetu.
9. Sećanje drugova
Neku vrstu đačke ljubomore, rođene sigurno u najmlađim danima, nekada ni godine ne mogu ukloniti. U sećanju svoji drugova, Bora je ostao upamćen po svom siromaštvu, nemaru tokom školovanja, i po svojoj baba Zlati koju je usmenim pričama poetizirao i predstavljao je kao bogatu, dok je ona bila puka sirotica. Bora i njegovi prijatelji su rano počeli da piju, jer, kako se govorilo, kod imućnijih Vranjanaca je bilo više vina u podrumu nego vode kod sirotinje. Prijatelj je bio sa sinovacem Mitka Stajića, po kome je nastao Mitke iz „Koštane”. Dimitrije Hadži Mikić, književnik, upoznao je Boru zahvaljujući jednoj tuči kamenicama, tuče su uglavnom nastajale zbog staleške razlike, iako je Bora u ovom „ratu, razbio glavu” Dimitriju, to ih nije sprečilo da kasnije postanu bliski prijatelji. Bora je, inače, bio vrlo ponosan čovek. Iako je bio puki siromah, na svoju siromaštinu nikada nije žalio. Nikada ni od koga nije hteo primiti nešto nezasluženo.
10. Svedočenje Borinog Diše
Dimitrije Stevanović Diša, jedan od najbližih Borinih prijatelja, bio je šef administracije „Politike” i jedan od njenih osnivača. Posle jedne pijanke, Bora je došao, veli Diša, kući, i gonio svoju ženu da mu igra čočečke igre gola. Žena se naravno nije svukla, ali da ga ne bi ljutila, odigrala je neku igru, i on se umirio. Sećajući se toga, Bora je sutradan došao u kafanu veoma skrušen. Kad ga je ponovo uhatilo piće, svima okolo se jadao, a Diši rekao „Znaš Dišo, sramota me da pogledam onu moju Ginu u oči. Ona sirotica ima sitnu decu, radi po ceo dan i u kući i za mašinom, kao rob, a meni matorom keši, palo na um da mi ona tako umorna igra čoček . . . i to gola! . . . bre, bre kakav sam zulum napravija!” Jednom je opet posle neke velike pijanke u Zemunu, upao na neki skup bogomoljaca – priča dalje Diša – i misleći da je to slava, tražio je da ga posluže, da pije. Ne poznajući ga, uvereni da je to neki provokator, bogomoljci se obore na njega, uhvate za grudi i počnu da ga tuku. Jedva smo ga oteli. Bora je posle toga uvek mahao glavom kad god bi pored nas minuo koji bradonja. Mrzeo je da vidi čupavce i na slici. Svakog bradatog čoveka vezivao je u pijanstvu za te bogomoljce.
11. Koštana
Koštana je postojala i odista je u me’anama ispunjenim žudnjom i duvanskim dimom, krajem 19. i početkom 20. veka dovodila „sve što je nosilo čakšire” do ludila! Javna je tajna da su zbog ove „žive vatre” lokalne gazde i čorbadžije rasprodavale imanja, ostavljale „ženčad i nejaka čeda”… Pred njom su i najhladniji „padali u sevdah”, a nije mali broj onih koje je odvela pravo u propast… Dva su objašnjenja zbog čega je Malika nazvana Koštanom… Prema jednom, ime joj je došlo od „krupnih očiju kao u košute”, a prema drugom od naziva drveta i ploda kestena, kojim je obrasla čitava Vranjska banja, a koji se u ovom kraju naziva – koštan! Vazda željna slobode, pevačica i igračica Malika Eminović imala je poput svih drugih lepotica sve, samo ne – lagodan život! Rođena Vranjanka od malih nogu svirala je i pevala sa ocem i bratom po kafanama i privatnim slavljima. Naposletku se udala za Maksuta Rašitovića, s kojim je dobila sinove Isu i Ćerima. Sa njima, u naselju Burdinci živele su i Maksutove dve ćerke iz njegovog prvog braka, koje je Koštana pazila kao svoju decu. Prema svedočanstvu lokalnih meštana „samo im u kafanu nije dala da idu”, a sa Borom Stankovićem srela se gde drugo do – u me’ani, i to kad je Bora bio gimnazijalac. Priča se da je samo hteo da se uveri u njenu lepotu, i da s Malikom nije progovorio ni reč… Nešto kasnije nastala je drama nazvana po ovoj lepotici. Malo je poznato da je Koštana 1926. godine, po nagovoru advokata, tužila Boru Stankovića i to kada je poznati pozorišni komad uveliko bio izvođen na pozorišnim scenama širom Srbije. U tužbi je tražila deo autorskog honorara… Malika je bila nepismena, ali ju je jedan advokat nagovorio da ima pravo na deo honorara. Mediji su bili na strani Bore Stankovića, a Koštana je izgubila spor. Ova lepotica umrla je u 73. godini u rodnoj Vranjskoj banji. Sahrani je prisustvovalo nekoliko stotina njenih obožavalaca, a besmrtna je ostala zahvaljujući Bori i njegovoj čuvenoj drami – jednom od najčešće igranih i najradije gledanih komada u srpskim pozorištima.
12. Nečista ljubav?
Dragoljub Vlatković u knjizi „Čitanka tajni” piše i o prvoj ljubavi Bore Stankovića. On tvrdi da je ova ljubav ostala tajna jer je bila „nečista”, „rodoskrvna”. Naime, pisac koji je opevao Vranje i jug Srbije, bio je zaljubljen u svoju ujnu Nušu. Ta „incestuozna ljubav je bila polazna tačka mnogih njegovih dela, a sama Nuša se javlja kao junakinja njegovih pripovedaka i romana”. „Stankovićeva ujna Nuša bila je živa i temperamentna žena. Svojom senzualnošću i senzibilnošću zračila je oko sebe”, piše Vlatković. O ovoj Borinoj tajnoj ljubavi svedočenja su ostavili Petar Milenković, njegov prijatelj iz tog vremena, i jedna zaboravljena književnica iz Vranja, Vuka Pop-Mladenova, koja je velikog pisca lično poznavala.
13. Konzervativan
Zora Živadinović Davidović, unuka Bore Stankovića svedoči o njegovoj konzervativnosti. Najmlađa kći Ružica je jedina završila studije, ali pre svega zahvaljujući činjenici da je studirala posle očeve smrti. Zorina majka Desanka je počela da studira, ali ovde saznajemo koliko je Bora Stanković bio tipičan muškarac onog doba: „Kad je deda to saznao, ukinuo joj to pravo, jer za njega, žena je bila za kuću, brak i decu. Suprotstavila mu se mamina mlađa sestra, tetka Cana, koja je tada bila u sedmom razredu gimnazije, rekavši: Ako ne dozvolite da Desa studira, ja izlazim iz gimnazije. Njegov odgovor je bio: Izađi!”
14. Pod okupacijom
Dnevnik Bore Stanković „Pod okupacijom” nije trebalo da bude objavljen u takvom obliku, kaže naša sagovornica Zora Živadinović Davidović , jer je to bila sirova građa nečega što je on beležio: „To su bile zapisane njegove muke koje su ga sačekale kada je došao iz zarobljeništva. Najpre, nije prepoznao svoju ženu i decu, koje su bile toliko izgladnele. U šoku je pitao: Gino, jesi li išla kod ovoga da ti pomogne, jesi li išla kod onoga da ti pomogne? A ona je odgovarala: Jesam, i niko ništa. I posle svega, njega je neko okrivio da je sarađivao sa okupatorom, a on je, s mukom, davao iste tekstove i menjao naslove. Ti koji su ga osuđivali, oni su se za vreme tog istog rata dobro snašli. Bakin rođeni brat prota Milan Milutinović je obožavao svog zeta, i da bi pomogao svojoj sestri i deci, pokupio je sve što je moglo da se sakupi od dedine zaostavštine posle njegove smrti, i dao da se štampa. Tako je taj dnevnik i otišao u štampu pod naslovom „Pod okupacijom”, i izašla su samo dva njegova izdanja. Jer, to zaista nije bilo literarno delo za štampu.”
15. Tragičan kraj
Bora Stanković je umro nesrećan; tačnije, ogorčen. O stanju njegovog duha pred smrt možda najbolje govori rečenica koju je izgovorio Ivi Andriću, a koju je ovaj zapisao:
„Čuvaj se, Ivo! Osetili su lopovi da imaš talenta. Omrznuće tebe kao i mene. Podmetnuće ti nešto što će te izbaciti iz službe i strpati u zatvor, u aps!”
Priča o njegovoj sahrani koju nam predočava njegova unuka Zora:
„Kada je deda umro, došli su kod bake da joj kažu kako je na gradskom nivou odlučeno da bude sahranjen po prvoj kategoriji, kako se to tada zvalo. Baka je kazala da nema ništa protiv, ali je upozorila da ne zna može li ona to da plati. Rečeno joj je da je to počasno mesto i da sve plaća grad Beograd. I sve je bilo kako je dogovoreno. Ubrzo potom se odštampaju dedine knjige, zajedno sa dnevnikom „Pod okupacijom”. Kada se ta knjiga pojavila, neki ljudi, ne bilo koji, već oni na vrhu, prepoznali su se u njoj. I baki stigne račun da plati grobno mesto i sahranu! Po tarifi prve klase. Pristali su da joj učine da plati u ratama!”
Izvor: talijaizdavastvoblog.wordpress.com
Fotografija: cirilica-beograd.rs
Prelepo!
Genijalni Vranjanac!
Jedan od omiljenih. Tekst je krajnje inspirativan.
Pozdrav, Vlatko. 🙂