„Radoznalost. Videti više, saznati više, shvatiti više, iskusiti više. Stvarati. I, buniti se. Boriti se. Ići protiv sistema.”
Aleksandar Lambros: Bog se nikad ne smeje
Od kako je 2014. godine objavljena, u izdanju Nove poetike, knjiga Aleksandra Lambrosa Bog se nikad ne smeje sa podnaslovom: „Zapis o ateističkom autovanju” izaziva brojne kontroverze, kao i sam autor. Pisanije, aktivizam i ličnost Aleksandra Lambrosa poznati su čitalačkoj i blogerskoj publici u Srbiji. Lucidan duh, zavidna erudicija, britak jezik, provocirajuća narcisoidnost, isključivost koja nije posledica impulsivnog i nepromišljenog reagovanja, argumentovana rasprava, specifičan smisao za humor, otvorenost, direktnost, smeli zaključci – osnovne su crte Lambrosovog spisatljeskog delanja, pa i same knjige. Sam naslov Lambrosove knjige je i suviše provokativan, ali ne i senzacionalistički – provocira čitalački duh, čitalačku misao u nadi da će probuditi sumnju, za koju i sam autor kaže da vodi do saznanja. Zašto se Bog zapravo ne smeje? Ima li raloga za smeh uopšte? I, naravno, oksimoronski karakter naslova nesumnjivo poziva na upitanost – kako bi se i smejao kad ne postoji?!
Da razjasnimo na samom početku, knjiga nije naučna studija, iako se Lambros poziva na brojne autore i istraživanja iz oblasti religije, sociologije, psihologije, filozofije; reč je o esejističkim zapisima koji su proizašli iz autorovog dugogodišnjeg bavljenja, najšire rečeno – kulturnim (verskim, političkim, društvenim, naučnim…) mehanizmima koji određuju način prihvatanja stvarnosti. Posebnu vrednost knjige čine i autobiografske reference iz života i rada samog autora.
Aleksandar Lambros, kako vidimo iz same knjige, zagovornik je ideje o neophodnosti svakog pojedinca da konstituiše sopstveni kulturni identitet, odbacivši koncept o unapred zadatom obrascu. Jer, identitet nije ništa drugao do zadatak koji treba ispuniti, a koji se formira kao rezultat delatnosti, razmene iskustava, gledišta i znanja. Identitet nije imperativ, zapovest koja se a priori prihvata. Ili jeste?! U tom slučaju, određene kulturne pojave (da ne dođe do zabune, kada govorim o kulturi pre svega imam na umu reči Isidore Sekulić o kulturi kao atributu života, o kulturi koja oplemenjivanje čoveka), kao što je religija – postaju istovremeno i uzrok i rezultat, pa samim tim uspostavljaju mehanizam kontrole koji podrazumeva da čovek u velikoj meri zavisi od prihvatanja ili odbacivanja verskih normi koje same po sebi nisu prirodne, već su konstruisane zahvaljujući disciplinujućim tehnikama. Lambrosovo kritičko pero usmereno je na religije, u prvom planu na hrišćansku, islamsku i judaističku doktrinu, i njene apologete (dok, su hinduizam i budizam u povlašćenijem položaju), odnosno na religiozne predstave stvarnosti koje se bitno razlikuju od nje same.
Knjiga Aleksandra Lambrosa je svakako društveno determinisana, jer njeno značenje se ne odvija u kulturnoj praznini, pišući o mizogenstvu, verskom licemerstvu, politizaciji religije, mizogenstvu, homofobiji, ksenofobiji, fašizmu, pedofiliji i svim zalima inspirisanim verskim pobudama, autor raskrinkava jednu matricu koja se vekovima prihvata kao apsolutni autoritet i večita istina. U neku ruku impresionistički pristup postaje objektivistički, pa i dokumentaristički, samo u slučajevima kada Lambros nastoji da obznani nedela božijih izaslanika koji u ime Boga suspenduju individualna prava zarad nekih viših, najčešće transcedentnih, kolektivnih ciljeva.
Knjizi se može zameriti tendencioznost i subjektivnost, jer autor nedvosmisleno religiju percipira kao pojavu koja ograničava čovekovu slobodu, a njene propovednike kao mračnjake koji vekovima osnažuju model aktivnosti koji, najblaže rečeno, dovodi do stagnacije, pa čak i nazadovanja čovečanstva (bar u onim delovima sveta gde religija ima neosporno jak uticaj). Međutim, Lambrosova namera i nije bila da ne bude tendenciozan, naprotiv. Sam autor jasno artikuliše sopstvene namere, i sebe deklariše kao borca za slobodu ljudi koji grcaju u okovima teokratije i političke diktature (građane, najčešće, po unapred isprobanim religioznim mehanizmima strahovlade). Strah, zastrašivanje, kazna – osnove su mehanizma.
Možda neko od čitalaca postavi pitanje – zašto autor nije našao bar jednu pozitivu stranu religije? Očekivano bi bilo da Aleksandar Lambros, kao istoričar umetnosti, pomene bar one primere kada su religije inspirisale umetnike zahvaljujući kojima su nastala velika umetnička dela. Ovo pitanje sam i sam postavio. Ali, ovo nije knjiga koja ima za cilj da na bilo koji način afirmiše religioznost, to bi bio možda najprecizniji odgovor. I kad govori o umetnosti koja u osnovi ima religiozne motive, Lambros iznosi krajnje inspirativana tumačenja, kako bi afirmisao život i umetnost, a ne religiju. Na primer, opisujući skulpturu Zanos svete Tereze Đanlorenca Berninija, autor kaže: „Berlinija nije zavarala vizija ocvale device. Pažljivim pogledom otkriva da je anđeo (koji probada Terezu, dodao D. B.) zapravo više Kupidon ili Eros nego hrišćansko bestelesno i bespolno mitsko stvorenje. I osmeh mu je pomalo demonski. Bogata zakovitlana draperija kao da sugeriše tu unutrašnju slast i vatru koju Tereza opisuje. Telo je od nje malaksalo, opušteno, kao što se vidi po njenoj ruci i stopalu, koje kao da upravo napušta grč. Iznad svega njene poluzatvorene oči i poluotvorena usta. I poslednji detalj, lako predvidiv jer zavisi od ugla posmatranja – strela nije uperena u srce. ‘Anđeo’ cilja niže. Gde strela, shvatimo li je kao metaforu, obično i cilja. Bernini je, zapravo, predstavio ženu o orgazmičkoj ekstazi.”
Knjiga Bog se nikad ne smeje započinje poglavljem „Gospa od Marsa” koje suštinski određuje dva glavna misaona toka samog autora: manipulisanje vernika raznoraznim čudima iz svetih knjiga, od strane matine-proroka, i dijametralnu suprotstavljnost verskih učenja naučnim saznanjima i otkrićima. Zaista, i sam se pitam kako je moguće da još uvek čovečanstvo zdravo za gotovo uzima da je Marija bezgrešno začela i rodila Hrista, i nakon porođaja ostala deva, a kao budalaštinu i sa podsmehom govori o Atininom rođenju iz Zevsove glave? Ima li razlike? O ovom pitanju možda ne bi bilo loše da se raspravlja na časovima verske nastave. (Inače, Lambrosova knjiga bi mogla, da smo liberalnija zemlja, biti neka vrsta priručnika o kome bi se baš na časovima verske nastave diskutovalo – mnogobrojna su pitanja za diskusiju, verujem, krajnje interesantnu za učenike starijih razreda srednje škole.)
Daleko je Lambrosova vizija Zemlje od ,,doline plača” i privremenog čovekovog staništa. Niti je telo hram duha, niti je duša besmrtna: „Zemlja jesmo, / ostalo su sve prividi”. Zato autor i predlaže da na ovom mestu, sada, bez odlaganja i iluzija o nekom lepšem i boljem mestu, potvrdimo svoje postojanje: „Potvrditi moć postojanja, nekim činom koji pojačava čisto imanentnu dimenziju življenja, ispunjava me srećom. Kao plivanje nag u moru, trčanje, a posebno tuširanje i miris kupke od limunove trave nakon njega, dobar mohito… seks. Baš seks, ne vođenje ljubavi, jer seks, čisto telesnog zadovoljstva radi, lep je i dobar koliko i onaj iz ljubavi (a često i bolji) i vreme je da zbacimo okove antiživotnog judeohrišćanskog seksualnog morala.” (Moraću da napravim jednu digresiju, i da se pozovem na knjigu profesora Dragana Žunića Otići, koja na duhovit način progovara o seksu kao jednoj vrsti transcedentnog izmeštanja čoveka sa zemaljskog prostora u neki metafizički: ,,Prema pričanju nekih mojih prijatelja, jedna dama, pretežno folkolornoga kulturnog profila, u dosezanju vrhunca zadovoljstva, u ekstazi, uzviknula je: ‘Odoh…!’ To se prepričavalo kao neki muški vic (mangupska posla), i izazivalo muški smeh (što više nije ni mangupski). A, zapravo, dama je bila na pravom putu odlaženja, privremenoga odlaženja iz ravnine i učmalosti svakodnevnoga života. Ona je bila na vrhuncu, i već skoro s one strane sveta i života, u transu, i poslednjim tračkom svesti, ‘izvestila’ o tome da ‘odlazi’. Kakav doživljaj – takvo imenovanje! Kako tačno označavanje! Hvala joj. Ona je doživela, ona zna! To je bilo odlaženje u bolji i lepši svet.” Eto, lepšeg sveta, boljeg od ovog, zemaljskog, ipak izgleda ima. Stiče se utisak da je Lambros svom snagom propovednik baš takvog boljeg i lepšeg sveta.
Poslednje poglavlje Lambrosove knjige nosi naziv „Čujte, Srbi! Čuvajte se sebe”. U ovom poglavlju autor analizira društveno-istorijske prilike u Srbiji, osvrće se na loš obrazovni sistem: „Meni NATO bombardovanje iz 1999. izgleda, po dalekosežnosti posledica, manje tragično od trenutnog stanja u srpskom obrazovanju”, kao i na nacionalne zablude i paranoje. Sa mnogo empatije progovara o sopstvenom narodu, o zabludama, mitološkim konstruktima, epskoj svesti, predrasudama, sujeverju i intelektualnoj jalovosti političkih moćnika. Progovara o našem neznanju, i o šansama koje smo u istoriji propustili. Zvučaće preterano, ali moram da konstatujem istinski i jasan patritizam kojim je čitavo poglavlje inspirisano: „Poenta je da stanemo. Da ne trzamo. Pogledamo u ogledalo. Povučemo crtu. Vidimo šta možemo da učinimo za sebe same. Zasučemo rukave. Pomognemo sebi. Krenemo da se dižemo. Pomognemo i onome do nas da se digne. Solidarnost ne može da promaši. Da promenimo sliku, ne onu koju svet ima o nama, već onu koju imamo o sebi.”
Da rezimiram, knjiga Bog se nikad ne smeje primer je knjige sa kojom se polemiše, koja može čitaoce da oduševi ili razgnevi, ali nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Knjiga inspiriše na nova istraživanja, uznemirava i uveseljava samog čitaoca. Ovo je knjiga o izboru, slobodi, o netoleranciji netolerantnosti.
Autor: Dušan Blagojević
Fotografije: alexandarlambros.wordpress.com
Ovog coveka treba uramiti. Bravo!