Sigurno se mnogi od nas sećaju nemačke serije „Klinika Švarcvald”. Reč je o seriji koja je prikazivala tople ljudske priče, kako se to kaže „nabijene emocijama i značenjima” u okruženju jedne bolnice. Naravno, bolničko okruženje u toj seriji nije bilo turobno, sivo, već je sve bilo estetizovano i prijatno za oko, sugerišući kvalitete i prednosti nemačkog zdravstvenog sistema. Pored dogodovština sa članovima porodice Brinkman, koji su zajedno radili u toj bolnici, serija se pamti i po lepim pejzažima, lepim likovima punim razumevanja, po stilizovanim ali saosećajnim medicinskim sestrama, uz povremena duševna previranja u glavnim i sporednim likovima. Deceniju i nešto kasnije, muzičar Rambo Amadeus snimio je pesmu „Švancvald klinik” (Album Don’t happy, be worry, 2000.)
Prvo što slušaocu (ili slušateljki) pada u oči-uši, jeste neobično veliki broj reči u navedenoj pesmi, tj. njeno leksičko bogatstvo. Ukoliko je brojač reči dobro prebrojao, pesma ima 596 reči. Međutim, treba naglasiti da se u tekstu nalazi preko 70 različitih glagola u različitim oblicima (mislim da je tačan broj različitih glagola 75, neka mi se ne zameri ako sam omanuo za koji broj). Ako sam dobro prebrojao, pored uvodne i završne strofe, koje su iste, pesma ima 19 strofa, jednu polustrofu i jedan, uslovno rečeno, polustih (fiki fiki fik) negde na sredini pesme kao i na kraju. Nema klasičnog refrena, već su uvodna i završna strofa identične a navedeni polustih se par puta ponavlja.
Zaplet, ukratko. Radi se o složenoj lirsko-pripovedačkoj celini, koja prati pustolovinu junaka nameračenog da promeni pol, a potom da, kao žena, dobije sopstvenog sina i političkog naslednika. Junak je vođen totalitarističkim, monističkim, militarističkim, tribalističkim te eugeničkim idejama, koje su, ujedno i predmet podsmeha. Zaplet dobija na zamahu kada osemenjivanje novopečene žene ne uspeva te se ona-on odlučuje na potragu za sopstvenim polnim organom, koji je u međuvremenu brzo nestao i, prema dostupnim, ali lažnim informacijama, završio u Švajcarskoj po narudžbini nekog radnika na privremenom radu u inostranstvu. Junak kreće u potragu za organom, prolazi kroz peripetije tražeći ga (autor ne opisuje peripetije, već ostavlja slušaocima da zamišljaju, dajući samo nagoveštaj – „pušio je operisani predsjednik po kućama…”) i, najzad, nailazi na izvesnog crnca sa kojim stupa u vezu.
Kao što to biva u lirskim pripovestima, bukne ljubav, junak dobija žensko umesto muškog deteta, pri tome malu crnkinju umesto prvobitno željenog etnički čistog sina. Autor vešto izbegava trivijalnost hepienda jednim surovim samoironijskim i samokritičkim upitnim zaključkom glavnog junaka.
Autor navedene pesme niže groteskne slike, situacije i likove, vešto kombinujući prezent, perfekat i aorist, ponegde i futur, što pripovedanju daje konstantnu i kontinuiranu dinamiku. Kao i ostali autori koji pišu na ijekavici, i autor ove pesme ima dodatnu pesničku alatku na raspolaganju – iako je trivijalno poznata stvar da na ijekavici veliki broj reči ima jedan slog više, ipak, to je značajno, netrivijalno jezičko oruđe. Ono ne samo da daje dodatnu muzikalnost određenoj reči, već i dodatno naglašava datu reč (tesan – tijesan, pretio – prijetio). Pripovedanje je dodatno obogaćeno korišćenjem velikog broja reči, od kojih su neke sasvim neočekivane („punjetina”).
Dodatno bogatstvo pripovedanju daje i neobičan spisak glagola, od kojih poneki ne samo da doprinose živosti radnje već je i fonetski obogaćuju (klasični primeri: „dogega se”, „zavrljačiše”, a naročito maestralno odabrano „prduckaće”). Spojevi slika i reči su u funkciji opšte atmosfere, podređeni suludim situacija prikazanim u pesmi. Teške i dramatične reči su spojene sa krajnje trivijalnim rečima, što daje precizno povezane komične spojeve – npr. „besomučna potraga za brkom…”. Posebno inventivno rešenje predstavlja i: „…u premijerski bidermajer prduckaće lukavi tata…”. Ovo je, sasvim sigurno, jedan od najuspelijih oblika kratke satire u prethodne dve decenije.
Pojavljivanje likova je strogo kontrolisano i potpuno u skladu sa zahtevima radnje, počevši od početnog smenjivanja grupnih i individualnih pojava. U uvodu se susrećemo sa grupom pobunjenih pacijenata, potom sa glavnim junakom i njegovim plaćenicima. Tu su i doktori i sestre u štrajku, dakle – jedan sudar različitih socijalnih grupa u stanju nemira. U jednoj maloj sredini zatičemo društvene grupacije u stanju komešanja i vrtloženja, što dodatno pojačava napetost.
Prema mom utisku, najupečatljiviji lik u prvom delu pesme je izvesni brka, oslikan do kraja plastično i groteskno: nosi čuvene „borosane”, gega se u raskopčanom mantilu i ima tesan brushalter (detalj sa tesnim brushalterom je, u svakom smislu, bravura; zamislite samo koliko bi slika bila siromašnija da je autor izostavio detalj „tesan” – i shvatićete koliko je brinuo o svakoj sitnici).
Brka je, u dramaturškom smislu, lik od kardinalne važnosti, jer je on poslednja osoba viđena s odsečenim polnim organom glavnog junaka, čime, zapravo, počinje zaplet. Sem toga, brka je i izvor lažnih informacija o destinaciji na koju je, navodno, poslat narečeni polni organ.
U drugom delu celine nema grupnih pojava, stvar se zaoštrava do intimnog susreta licem u lice, jer autor uvodi novog lika, koji će doneti elemente i za ljubitelje romantike i emocija: radi se o izvesnom crncu, sa kojim će junak doživeti ne samo dobar seks već i ljubav. I ovde postoji neočekivani obrt: dotični crnac je, zapravo, nosilac polnog organa našeg junaka, te u tom susretu postoji i izraženi emotivni naboj pronalaska traženog organa.
Duševno stanje glavnog junaka je dinamično i prolazi kroz značajnu i postupno opisanu transformaciju. Epilog pripovesti pokazuje da glavni junak doživljava upravo suprotno od onoga što je planirao: moglo bi se reći da je preobražaj potpun, krug je sasvim iscrtan…
Od autoritarnog i bahatog političara, koji hoće etnički čistog sina, preko gada pobesnelog usled neuspelog oplođivanja, do čoveka u dubokom psihičkom previranju i agoniji u potrazi za svojim polnim organom („kako da ga nađe – guši ga u duši”), preko čoveka koji doživljava istinsku ljubav i stoički se miri sa realnošću („…pomirljivo zaključi da on više nije on nego ona…”). Ostajanje u drugom stanju s crncem dovodi do neočekivane odluke da junak odustane od velikih planova koje je imao s političkom kampanjom: pred nama se odvija velika promena, moglo bi se reći – katarza: ljubav nadjačava politiku i sve namere prvobitno drskog i bahatog političara padaju u vodu usled ljubavi… Dramatika i emotivni naboj su pojačani činjenicom da junak dobija ćerku crnkinju umesto željenog etnički čistog sina: potpuni dramski preokret.
Međutim, ponavljam, autor vešto izbegava zamku hepienda, dovodeći na kraju junaka u situaciju da sebi postavi filozofično pitanje „…đe sam bio, šta sam radio, kako sam se na rođeni kurac nasadio…”, čime naš junak zapravo zadržava tragičnu dimenziju, uprkos srećnom ljubavnom preokretu s neznanim crncem i začetku novog života. Ova finesa na kraju pripovesti predstavlja uspešno rešenje kojim se izbegava banalnost i trivijalnost srećnog kraja.
Autor se u pesmi virtuozno poigrao s mnogim tabuima i fantazmima. Pre svega, balkanski fantazmi o snažnom mačo političaru, predvodniku, alfa mužjaku, u ovoj su pesmi pretvoreni u savršenu i potpunu parodiju. Političke ideje, zakuvane još u Platonovoj Državi, tako često prisutne na Balkanu – idealizovanje vojske, totalna državna kontrola, mitovi o političarima i vođama, sve je to ovde ismejano. Psihoanalitičari bi, verovatno, zapazili i da se parodira pradrevni, atavistički strah od kastracije. Predmet ismevanja je i potreba za estetskom hirurgijom i promenom pola, što je autor obradio u posebnoj pesmi („Plastik fantastik”).
Emotivni momenti i psihička stanja su propraćeni odgovarajućim muzičko-kompozicionom rešenjima, ali pripovest savršeno funkcioniše i bez muzičke pratnje, kao pesničko čitanje, što može da se čuje i na internetu, gde autor, uz savršenu dikciju i naglaske, naglašava svaki od pojedinih dramatičnih momenata, uz konstantno prisutan ironičan ton. Poigravajući se sa jezivim slikama (odsecanje polnog organa), smeštajući ih u urnebesan kontekst, autor postiže efektan kontrast užasa i komike…
Korišćenje psovki, vulgarnih reči i žargonskih izraza može vrlo lako da sklizne u banalnu naraciju, blisku svakodnevnom uličnom, tabloidnom uhu. Međutim, autor pesme „Švancvald klinik” to vrlo dobro zna i, umesto toga, smešta takvu leksiku u niz urnebesnih, nepredvidivih situacija, uz odgovarajuću napetost, izazvanu gradacijom radnje, tj. progresijom postupaka ka sve neobičnijim situacijama, uz potpuno neočekivani kraj, sa završnim filozofskim solilokvijem glavnog junaka.
Umesto banalne naracije, dobija se dramatična pripovest, sa preokretima u tačno odabranim trenucima, razrešenjem ali i tragičnom dimenzijom koja ne iščezava. Umetnička vrednost i lepota i ovde izranjaju u međuigri različitih planova i u njihovom veštom, ali nenametljivom kontrapunktiranju.
Autor pesme „Švancvald klinik” i njeni slušaoci bi, sasvim sigurno, bili izbačeni iz Platonove idealne države. Međutim, tim gore po idealnu državu, uz dužno poštovanje prema Platonovom filozofskom doprinosu istoriji ideja i kulture.
Ukoliko zagovornici nekog skupa ideja nisu u stanju da se suoče sa sopstvenim parodiranim likom, sa karikaturalnim viđenjem ideja koje zastupaju, sasvim sigurno zaslužuju mesto u idealnoj državi. Odavno je poznato da je spremnost na vlastitu demitologizaciju putem smeha, komike, šale na sopstveni račun – preduslov ne samo zdravog razuma već i mentalnog zdravlja. Rambo Amadeus tokom celog svog stvaralaštva uspešno demitologizuje vlastitu poziciju, kloneći se pompeznosti, teatralnosti i ozbiljnosti, pri tome govoreći o veoma ozbiljnim temama.
Poigravanje sa psovkama, opscenim radnjama, bizarnim i sumanutim prizorima itd. može da bude put ka kiču i utabanoj, predvidivoj i, usled sindroma „zabranjeno voće” primamljivoj naraciji, bez veće težine. Ali, u isti mah, vešto tretiranje takvih motiva, uz odgovarajuću dramaturgiju, jezičko bogatstvo i opominjuće poruke, može da bude veoma izazovna forma za svakog stvaraoca – uzmimo samo primere knjige Sestra Monika E.T.A.Hofmana, spisa Priča o oku Žorža Bataja ili dela Crna knjiga pisca Lorensa Darela.
U trenutnoj fazi Rambovog stvaranja – šala na vlastiti račun je, možda, najuočljivija – poslušati pesmu „E moj Rambo, ostara se”, u kojoj je data i jedna od neobičnijih i bravuroznijih interpretacija čuvene pesme „The Girl from Ipanema”, sasvim u skladu sa filozofijom i estetičkim načelima koje Rambo zastupa već godinama.
Pesma „Švancvald klinik” sasvim sigurno neće nikada imati veliki broj slušalaca i sigurno spada u red najurnebesnijih i najneobičnijih Rambovih tvorevina, potpuno izvan domena političke korektnosti, društvenih tabua, astalske pristojnosti itd. Međutim, na osnovu svega rečenog, može da se zaključi da je reč o jednoj od najvrednijih pesama Rambovog opusa, pravoj maloj stilskoj studiji iz pripovedanja, upotrebe jezičkih alatki, građenja likova i opisivanja transformacije njihovog psihičkog stanja, u formi jedne vanredno živopisne groteske. Ponovo podsećam, preko 70 različitih glagola…
Ako je rok muzika na prostorima bivše Jugoslavije dala neka ostvarenja od literarne vrednosti, mimo zabavne i sentimentalne – da navedemo samo neke od autora – Džoni Štulić, Milan Mladenović, Darko Rundek, Franci Blašković, Zoran Kiza Radović, Koja itd., Rambovi tekstovi čvrsto stoje kao paradigme uspelih i vrlo ubedljivih grotesknih, parodijskih i komičnih, oporo ciničnih i sarkastičnih pripovesti sa nimalo trivijalnim porukama.
Vešto se poigravajući sa svetlim i tamnim stranama balkanskog mentaliteta i folklora, uz jezički bogate i precizno artikulisane tekstove, autor daje sliku koja, ma koliko to banalno zvučalo, zaista nosi univerzalnu umetničku i životnu poruku, poruku koja se tiče nekih trajnih mana i slabosti ljudske prirode. Međutim, ta poruka, iako iskazana putem leksičkog mnoštva, brojnih krajnje eksplicitnih izraza i sasvim ogoljenih reči, nije data na poslužavniku, već se pojavljuje tek posle dužeg razmišljanja o tome zašto autor pravi pesme kakve pravi, šta hoće njima da kaže i zašto uporno i dosledno ide putem kojim ide…
Koji je smisao tih urnebesnih kazivanja, suludih likova, tragikomičnih zapleta, suludih jezičkih formulacija? Zašto autor ulaže toliko napora u muzičku perfekciju, u kvalitet interpretacije? Da li je reč samo o prizemnoj zajebanciji? Ili se tu radi o veoma ozbiljnom i promišljenom zajebavanju s vrlo ozbiljnim, najozbiljnijim stvarima? Odgovore znaju Rambove slušateljke i slušaoci, koji se iznova i iznova vraćaju njegovim pesmama.
Autor: Aleksandar Milanković
Fotografija: www.gradjanin.rs
Izvor: www.glif.rs