Engleski je nesumnjivo globalni jezik – jezik kojim će govoriti sve veći broj ljudi. Da li to podrazumeva opasnost za druge, „manje” jezike? Da li dominacija engleskog jezika negativno utiče na naš kulturni identitet? Da li fenomen globalizacije predstavlja problem ili pogodnost?
Fenomen globalizacije je za jedne neophodna realnost koja donosi pozitivne efekte: uklapanje i napredak, a za druge je nužno zlo, koje izaziva izumiranje nacionalnosti i gubljenje identiteta. Za prve, globalizacija širi vidike, kulturno uzdiže i pruža ogroman broj mogućnosti za lično usavršavanje i napredovanje: za druge, ona je isto što i „izdaja” nacionalnih obeležja, zanemarivanje i izbegavanje sopstvenih vrednosti. Jezička globalizacija za jedne predstavlja razlog za radovanje: u njoj vide podlogu za leksičko bogaćenje, dok je drugi oštro kritikuju i u njoj treže i pronalaze razloge za ugrožavanje tradicionalnih kvaliteta.
Postepeno gubljenje nacionalnih granica usled tržišnog povezivanja sveta, po mišljenju mnogih, znači preveliki udarac regionalnim i nacionalnim kulturama, tradicijama, običajima, koji čine kulturni identitet svake zemlje ili regije. Sve što ljudskom rodu daje folklornu i etnološku raznovrsnost postepeno nestaje, a prvo što je na udaru jeste – jezik, čuvar nacionalnog identiteta. Skeptici i lingvistički nacionalisti duboko veruju da će pozajmljivanje reči iz drugih jezika dovesti do promene karaktera samog jezika, a na kraju i do njegove propasti, odnosno nestanka.
Ipak, cela „paranoja” oko izumiranja jezika više predstavlja sukob interesa ideoloških dimenzija, nego što je reč o realnom stanju stvari.
Opasnost od apsolutnog nestanka jezika ne postoji. Engleski jezik na svom primeru možda to najbolje dokazuje. Prema Oxford English Dictionary, engleski jezik je preuzeo reči iz trista pedeset jezika, što je u velikoj meri uticalo na njegovu promenu, te se on u velikoj meri razlikuje od onog jezika iz perioda Anglosaksonaca. Gledano sa aspekta leksike, zapravo, 4/5 engleskog vokabulara čine reči romanskog, latinskog ili grčkog, a ne germanskog porekla. Zašto bi se onda bilo drugačije za druge jezike? Jezici su oduvek dolazili u kontakt sa drugim jezicima, i uvek je postojalo „pozajmljivanje” reči iz tih jezika. Nijedna zajednica, do sada, nije uspela da zaustavi ovaj proces. Zašto očekujemo da ćemo mi biti drugačiji?
Engleski jezik nije nešto što nam je neko nametnuo, prisilio nas da ga koristimo; mi sami uvodimo engleski u srpski jezik. Istina je da se danas u nekim sferama života ne može funkcionisati bez upotrebe engleskih reči i izraza. Međutim, to ne znači da, iz lenjosti ili pomodarstva, treba upotrebljavati anlicizme ili, što je još nepoželjnije, izvitoperene varijante anglicizama, ukoliko za određeni pojam imamo sasvim validnu reč.
Da li pojava anglicizama u srpskom jeziku nužno mora biti negativna? Da li iz nje možemo izvući ono najbolje?
Rešenje je u konstruktivnom prihvatanju neminovnih promena i ulaganju u napredovanje i usavršavanje. Lingvistička globalizacija nikako ne mora doneti štetu našoj nacionalnoj kulturi – to možemo uraditi i sami, bez engleskog jezika. Ono što treba da uradimo jeste da čuvamo i negujemo svoj jezik, a ne da trošimo energiju i vreme u razmišljanju kako će nam jezik nestati, kako se čitav svet urotio protiv nas da nam ga oduzme. Svet sigurno ima pametnija posla.
Naša obaveza nije da progonimo anglicizme, već da se trudimo da se srpski jezik ne zaboravi. Nikada nijedan jezik nije nestao zbog pozajmljenica, pa neće ni naš. Pronađimo korisnu sredinu. Država, naučne institucije, škola i mediji treba da se usaglase u težnji da se očuva srpski jezik i da daju svoj doprinos –upotreba anglicizama se mora dovesti u sklad sa srpskim jezikom, kako se neke srpske reči ne bi zaboravile. Ne idimo u krajnost. Sami najbolje možemo sačuvati/uništiti svoj jezik.