Kako i u čijem ću sećanju ja trajati?” , pitao se Danilo Aracki u polutami sobe njujorškog hotela na Leksington aveniji, zagledan u naizmenično smenjivanje svetlosti na golom ramenu nepoznate žene, sa kojom je, ne znajući ni sam zašto, delio krevet. Pre nego što će, u pronalasku Malog Oblaka, dobiti odgovor na postavljeno pitanje, Danilo Aracki će za samo jednu noć proživeti živote nekoliko pokolenja, pomno istražujući istoriju porodice Aracki, najstarije i najmoćnije u Karanovu. Noć, označena smrću, na sedamnaestom spratu hotela Aterton, sa kojeg su tela samoubica udarala o beton, postaće vreme za obračun sa ranama starim čitavu večnost, zadobijenim još od najranijeg detinjstva. Tu noć, on će prolaziti stazama u kojima su vekovima stupali njegovi Aracki, uvereni da ih negde na kraju puta ipak čeka mir, „ali, mira ni u njima ni oko njih nije bilo”.
U formi porodično-društvene hronike, koja seže nekoliko generacija unazad, kroz intimnu dramu glavnog junaka, Grozdana Olujić je ispričala priču o jednoj srpskoj građanskoj porodici i njenoj borbi da se ukoreni na jednom mestu, gde će živeti spokojno, bez ratovanja i nasilnog umiranja.
Sve junake neminovno mrvi točak istorije, kome ništa ne mogu. Posredstvom slike porodice Aracki naslućuje se istorijska i psihološka podloga srpskog naroda, koji, prolazeći kroz ratove, stradanja, logore i stalne seobe, ipak uspeva da sačuva dušu. Onaj dvadeset i jedan gram! „A u tom dvadeset i jednom gramu sve što postoji. Što je postojalo, što će postojati! I Bog! I đavo! I čovek”.
Roman Glasovi u vetru daje odgovor na pitanje kako sačuvati tu jednu jedinu nit u „tkanju života” što se zove čovek, odnosno duša. Grozdana Olujić otvara pitanje čovekovog identiteta: ko, šta sam bio, ko sam sada, ko, šta ću biti. Potraga za odgovorom vodi u prošlost jer „za onoga ko zaboravi prošlost, nema budućnosti”.
Pisac sugeriše da u istoriji zapravo ništa nije novo, nema ničeg što već nije bilo, samo je pitanje u kom će se obliku ono što je već postojalo ponovo javiti. U Glasovima u vetru vreme je razbijeno. Ne samo da hronološki tok događaja ne postoji, da se stalno ukrštaju sadašnjost i prošlost, već je sve zgusnuto u jedan jedini isečak vremena, koji se, u najrazličitijim varijantama, stalno ponavlja. Sve, dakle, poprima dimenzije nekog začaranog kruga. Ne postoje sva vremena, postoji samo jedno vreme koje se ponavlja. „Ako se sve ne događa slučajno: i ljubav, i mržnja, i smrt, i život? Ako sve nije samo ponavljanje onoga što se dogodilo nekom davnom Arackom koji je u san uleteo u mračnim šumama Zakarpatja a iz njega izašao zagledan u moćni tok neke reke.” Ništa ne umire zauvek. Osim ako ne padne u zaborav.
Zato je Danilo Aracki odlučio da se seća, da traga po svojoj prošlosti, a to je prošlost njegovih predaka. Kroz njegovo sećanje oživljava porodično stablo Arackih, niz krajnje neobičnih i u većini slučajeva tragičnih sudbina. Senke umrlih predaka sveprisutne su!”; nad njegovom vezom nad mrtvim Arackima ni prostor ni vreme nemaju moć, iako oni postoje jedino u Danilovim sećanjima i na pohabanim stranicama Karanovskog letopisa, nađenog u prodavnici antikvarnih knjiga u Tartuu. Međutim, to da li su Aracki živi ili mrtvi za Danila nije od najbitnijeg značaja; jedino je važno da ih čuje, da ih se seća jer, kako on njima tako i oni njemu omogućuju postojanje.
Umrli Aracki kroz Danila nastavljaju da traju; svaki njegov novi dan produžava njihovo trajanje na zemlji jer „životi predaka, zakačeni za svoje žive potomke, ne prestaju da se ponavljaju, da traju”. Ovaj potomak Arackih prihvatio je odgovornost za sve Aracke ovoga sveta, svestan da svi oni, davno već mrtvi, jedino preko njega i dalje žive. Odupiranje zaboravu po svaku cenu – to je najsnažnija emocija Danila Arackog, njegovo životno opredeljenje i lajtmotiv romana. Sve što Danilo čini u službi je borbe protiv zaborava.
On je duboko uveren da se sudbine članova loze Aracki ne nastavljaju iz pokolenja u pokolenje, već se ponavljaju. „Kao nečija surova šala, da život čovekov ima onoliko smisla koliko mu on sam da, ako u međuvremenu ne zaboravi ko je.” Zato je bitno upamtiti!
Njegov strah od zaborava snažniji je od straha pred smrću jer nakon smrti čovek, na izvestan način, nastavlja da postoji u nečijem sećanju ili snu, a zaborav – zaborav je konačna, istinska smrt. Protiv takve smrti se bori Danilo Aracki, i u cilju te borbe su sva njegova nastojanja da prošlost poveže sa sadašnjošću, da se priseća, da ne zaboravi.
Simbol takve smrti, odnosno simbol zaborava jeste Ruža Rašula, koja ne veruje da se zaista tako zove, pa „bezimena i samoj sebi neznana” luta stazama psihijatrijske bolnice u Guberevcu, tražeći stablo drveta koje joj je ukralo dušu i ime. Izubljena Ruža Rašula simbol je i novijeg vremena, sadašnjosti, koja, nepovezana sa korenima prošlosti, postaje prazna, izgubljena. Ruža Rašula je, nažalost, samo jedan u moru slučajeva koji se ne sećaju svoga imena.
Aron Levi na margini Danilovog Dnevnika beleži kako u osnovi Danilovog straha od bolesti zaboravljanja nije Ruža Rašula, već on sam „jer se ostrvca zaborava šire, reči gube, a on nije u stanju da to spreči”. Delanje Danila Arackog obeleženo je naporima da se sačuva identitet. Jedino što ovaj pasivni junak u tekućoj sadašnjosti čini jeste napregnuto osluškivanje šumova Arackih, i to sve sa ciljem da ne izgubi svoju prošlost, koja ga potvrđuje kao čoveka.
Sa druge strane, ono što se dešavalo u ravni prošlosti, a o čemu saznajemo iz Danilovog sećanja, praćeno je stalnom nadom da će pronaći svog davno izgubljenog brata. Ova potraga rezultiraće, pokazuje dalji tok Danilovog sećanja, susretom sa Malim Oblakom, u čijem će sećanju i snu Danilo nastaviti da traje i posle svoje smrti. Danilo Aracki je, nastojeći da kroz potragu za Petrom oživi i doživi svoju prošlost, osigurao svoju budućnost, pronašavši njegovog potomka.
Gde god da krene-beži, Danilo Aracki sa sobom, pored porodičnih fotografija, uvek nosi već požuteli Karanovski letopis. Bežanje od mogućnosti zaborava- umiranja opravdava ulogu stalno prisutnog hroničara Karanovskog letopisa: „Šaptača iz Božjeg sna”. Zahvaljujući njemu, ono što je važno ne umire u zaboravu. Što je zapisano ne može biti zaboravljeno.
Već davno umrli Mihajlo Aracki govorio je: „Samo je zemlja trajna, sve drugo vetar odnosi…” Njegov unuk (Danilo) shvatio je da su ipak reči one koje jedino ostaju, „jer, kad nas napuste reči, a sa njima delovi stvarnosti, gde smo? Postojimo li?”
Kao u budnom snu, u Hikori Hilu, Danilo je video puteve kojima se nekada kretalo njegovo pleme, sa imenima nekadašnjih gradova i sela čiji su stanovnici nestali u ratovima i seobama, ostavivši da jezik, putem imena kao što su Peć, Gračanica, Lipljan, Prizren, Istok, Srbica, čuva njihova prebivališta. Jezik, kao medijum preko kojeg se prenosi sećanje, iskustvo, identitet, pamti i uspeva da obnovi i nastavi sve ono što nestaje i pokorava se točku istorije. Jedino putem jezika je moguće vaskrsnuti ono što je davno nestalo. Preko naziva gradova, reka, planina, jezera, potomci pamte odakle su i ko su, ko su zaista, jer „jezik čuva granice zavičaja, običaja, budućnost”. Zato je Ruža Rašula, kada je i poslednja reč izletela iz nje, prestala da postoji.
Jezik čuva sećanje koje čoveka održava u istoriji. Onima koji, kao Danilo Aracki, ne veruju u mogućnost raja kada rat prođe, koji ne priznaju i ne žele raj plaćen tako visokom cenom (nestajanjem u prazninu, mrak), pa „vraćaju Bogu ulaznicu”, preostaje samo lekovitost priče. Jer, „kad prestane priča, vreme više ne teče”.
Dok Džordži Vest govori o neraskidivoj vezi jezika i čovekovog mentalnog zdravlja, Danilo Aracki, u prilog toj tvrdnji, uzvraća primerima iz „Kosovskog ciklusa”. Njegovo pleme je, tvrdi on, zahvaljujući usmenoj poeziji tokom pet dugih vekova ropstva uspelo da sačuva neophodno sećanje na sebe i svoju istoriju. Poezija, na neki način, preplićući se sa istorijom, pomaže narodu, ali i čoveku kao pojedincu, da preživi.
Poslednjih dana meću Meskvokima, beleži Šaptač iz Božjeg sna, Danilo Aracki otkriva kako bolest zaboravljanja, koje se toliko bojao, u njemu jenjava i ustupa mesto nadi da se gubljenje reči, pa samim tim i stvarnosti, bar donekle može zaustaviti. Preko samo nekoliko reči bajalice čuvene Simke Galičanke „Plavi cvet”, sudbina je vezala Danila za dečaka kojeg je, nakon nestanka roditelja, čuvao pripitomljeni vuk.
Veta je govorila istinu. Plavokosi, jednonogi div, koji je u snu Malog Riđeg pomerao planine i naređivao Suncu da svetli, oživeo je u telu Malog Oblaka. Duša Petrova živela je u malom oblaku kao što su duše Arackih živele u Danilu. One nikada ne umiru zaista. Danilo Aracki, čovek koji se čitavog života bojao da ne zaboravi i da ga ne zaborave, na kraju ipak postaje (možda) zatočenik zaborava. Podletevši pod taksi pijanog vozača, gubi pamćenje i dešava mu se upravo ono od čega je bežao; nestaje, pada u zaborav, odnosno u konačnu smrt. „Dok trepnu, Danilo ugleda sve svoje pretke i potomke kao zvezdani prah u nebu, i ču glasove u vetru. Bilo je to sve što je od njih ostalo, što će i od njega ostati!”
Da li?
Pronašavši Malog Oblaka, Danilo Aracki je ostvario svoj cilj, neko vrstu zaveta. On će ipak nastaviti da živi kao „glas u vetru”, koji će se, kao što su Aracki njemu, javljati Malom Oblaku i Damjanu.
„Iznenada, kao što je i otišao Danilo će se vratiti” , ponavaljao je Mali Oblak; Danilo, koji je ipak sve upamtio.
Autor: Zorana Pejković