Norma standardnog srpskog jezika prihvata oba oblika, ali daje prednost obliku srećan.
Pravopis srpkoga jezika, Matica srpska, Novi Sad, 2010. godina, na strani 39; t. 23a: „Razjednačavanjem grupe ćn u srećni, srećno, srećnik, srećnica dobijeni su oblici sretni, sretno i sl., a promena je prenesena i u sretan. Mada norma priznaje dubletizam srećan i sretan – prednost treba davati oblicima sa ć.”
Oblik srećan uobičajen je na istoku našeg govornog područja.
Oba oblika su nastala od gagola sretati (se). Prvo je od osnove ovog glagola i odgovarajućeg sufiksa sačinjena imenica sreća. Ona je karakteristična za južnoslovenske jezike. Ostali slovenski jezici zadržali su staru, praslovensku reč (up. rusko sčastьe).
Od imenice sreća sagrađen je pridev srećan, koji je glasovnim promenama preoblikovan u sretan. Ovaj oblik se samo u muškom rodu podudario sa trpnim pridevom sretan (onaj koga sreću).
Sreten,Sreta je cesto vidjen u prolazu i u tom srucaju se kaze da je cesto SRETAN – ja cesto sretnem Sretu !
Ali ako je Sreta dobio na lutriji onda je Sreta imao SRECU i zbog toga je SRECAN !
VOLEO BIH DA SRETNEM SRECNOG SRETU I CESTITAM MU NA VELIKOJ SRECI . Ja tako gledam na to Ali bih voleo da mi posaljete komentar na sve ovo da ne bih ziveo u zabludi da sve to tumacim pogresno – unapred hvala 🙂
Poštovani, oba oblika su nastala od glagola sretati (se). Najpre je od osnove ovog glagola i odgovarajućeg sufiksa sačinjena imenica sreća. Od ove imenice sagrađen je pridev srećan, koji je glasovnim promenama preoblikovan u sretan. Srdačan pozdrav i hvala što čitati Pismenicu. 🙂