U Pravopisu srpskoga jezika Matice srpske iz 2010. godine, u rečničkom delu, uz pojam vanil-šećer upućuje se na tačku 82v, u kojoj se objašnjava da se s crticom pišu osobena tradicionalna i njima slična relativno novija ili sasvim nova stilska skraćenja kod kojih se prva sastavnica (imenica) oseća kao zamena za pridev. A uz pojam vanilin-šećer upućuje se na tačku 86b, u kojoj se navodi da se spojevi kod kojih je prva reč izvan ovakvih veza promenljiva i najčešće znači simbolično (zaštićeno) ime, firmu i sl. pišu odvojeno.
Pravopis nam, kako vidimo iz priloženog, nije rešio nedoumicu.
Zabuna potiče od dileme oko toga da li vanilin shvatamo kao prisvojni pridev nastao od imenice vanila, ili kao imenicu vanilin, koja znači organsko jedinjenje, te ovo pitanje zalazi u domen koji nije jezičke prirode. Ukoliko vanilin shvatimo kao imenicu (a RMS za imenicu daje značenje: aromatična materija iz vanilinog ploda, koja se upotrebljava u proizvodnji slatkiša: vanilin-šećer, sitan aromatičan prah dobijen iz vanilinog ploda), onda ovo svakako treba pisati kao polusloženicu sastavljenu od dve imenice.
Dakle, vanil-šećer, vanilin-šećer i vanilin šećer. Možda je bolje pisati vanil-šećer da ne bi dolazilo do zabune, no ovaj oblik nije ustaljen u svakodnevnom govoru.