„Ono što može i biti i ne biti uvek se, na kraju krajeva, pokori onome što mora biti.”
„Svaka stvar ima svoje lice i svoje naličje. A ono što se zove slava ima – ma kako to nemoguće izgledalo – jedno lice i stotinu naličja.”
„To što nazivamo ljubav prema životu nije, dobrim delom, drugo do vezanost za određene životne oblike i navike. Možda je tu negde koren i celog ljudskog straha od nepostojanja.”
„Otišao sam. Iza mene je ostalo sve što su ljudi rekli, kao pramičak magle koji se gubi. A sve što su uradili, poneo sam na dlanu jedne ruke.”
„Čini mi se da ću umeti dočekati smrt kako sam i život primao, mirno i hladnokrvno, kao zanimljiv, netražen poklon. Čini mi se!”
„Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.”
„Ludo je zamerati životu što prolazi, kad znamo da mu je sav smisao i sva vrednost u tom što je prolazan, ali od te nedoslednosti malo ko može da se odbrani.”
„Toliko mesta i vremena treba da se čovek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovek mine kao da nikad nije postojao.”
„Gledajući po ceo dan i dobar deo noći more, visoke planine, gole i šumovite, i mala mesta razasuta obalom, drevne ljudske puteve i vekovna boravišta, čovek dolazi sam sebi ne samo smrtan i prolazan nego kao da nikad nije ni postojao.”
„Kad stanemo da od ljudi i događaja oko sebe očekujemo mnogo više nego što oni mogu da nam daju, to je uvek početak nemira i nereda u našem životu, a često i znak bliskog pada.”
„Najjefinije se prodaju daroviti i sposobni ljudi, jer njih lukavi kupci najviše traže, a oni sami vrlo često nisu ni svesni svoje vrednosti. Tu treba tražiti uzrok mnogim od velikih ličnih tragedija izuzetnih ljudi.”
„Tek kad čovek prestane da putuje, i kad može samo da prati odlaske i povratke drugih, i kad nauči da pažljivo sluša njihova pričanja – tek tada njemu se, slušajući i gledajući druge, otkriva pravo značenje puteva i putovanja.”
„Čovek može da živi dok ima snage da se zavarava i da tako podnosi misao o nesavršenstvu sveta i nestalnosti odnosa u njemu; kad izgubi tu sposobnost, on nije više za život, teško ga podnosi, i bolje mu je da ga što pre na lep način odbaci. Pa ipak, on to retko čini.”
„Ukusno skrojenim i vešto upotrebljenim naborima svoje haljine žena je osvojila više muških srdaca nego svojom razgolićenošću i svojim slobodnim ponašanjem. To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači.”
„Što je čovek slabiji, to mu više dolazi ovaj svet kao patnja i iskušenje. I obrnuto, ukoliko je jedan čovek jači utoliko pre može da predstavlja patnju i iskušenje za sve oko sebe.”
„I ja sam jedan od onih koji celog svog veka, od prvog pokreta u majčinoj utrobi do poslednjeg predsmrtnog trzaja – traže izlaz.”
„Kako je to lepo i strašno i teško kad čovek na domaku sedamdesete godine, a to znači, bez naročite hrabrosti rečeno, pod sam kraj života, odjednom ugleda pred sobom svet onakav kakav jeste i kakvim ga do sada nikad nije mogao da vidi.”
„Sa živima razgovaramo, mrtve gazimo, o budućima ne mislimo. Varamo sebe i varamo druge, uvek, svuda i u svemu, na našem kratkom putu između dva tamna predela nepostojanja.”
„Naš čovek ne ume i ne može da se lako i pravovremeno zaustavi ni pri usponu ni u padanju.”
„Odlazim zbunjen i postiđen, kao da sam mnogima dužan mnogo, a znam: sve sam platio, sve, i ono što sam samo poželeo a nikad nisam očima video ni rukama taknuo.”
„Vrlo rano sam saznao da svaki minut života može biti težak koliko i život ceo.”
„Svi znamo i vidimo kako često i lako ljudi propadaju, ali isto tako često i lako zaboravljamo da čovek ne propada samo i jedino stoga što se propadljiv rodio.”
„Ko ne ume da nađe svoje mesto u svetu ovakvom kakav je i da se pomiri sa mišlju o postojanju smrti, taj je već izgubljen.”
„Svi ljudi traže sreću, sa manje ili više snage i uporstva, a najviše izgleda da je nađu i sačuvaju imaju oni koji je traže u zajedničkoj sreći što većeg broja ljudi sa kojima ih život vezuje.”
„A šta sam ja? Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.”
„Valjda jedna od najvećih osobina pravog čoveka jeste njegova stalna i uporna težnja ka nedostižnom savršenstvu u svima ljudskim poslovima.”
„Svuda u svetu, a naročito valjda u ovim balkanskim zemljama, možete na dva načina da se odbranite i održite u struji života i da ljude prisilite da vas poštuju i poštede. Prvi je: da stečete toliko novca i sigurnih dobara da vam niko ne sme i ne može ništa. Drugi je: da pokažete takvu ravnodušnost prema novcu, vlasti i svakom društvenom sjaju i uspehu, da vam i opet – ne može niko ništa.”
„Misao o večnosti i životu iza groba stvorila je sve što se naziva ljudskim delom na ovom svetu. Ona je u isto vreme i začetnik svakog uljuđenog života i glavni uzrok njegove bede i nesavršenosti. Jer, zagledani u večnost, kao u beskrajni, nedostižni uzorak, mi tkamo ovaj naš kratki zamršeni život, samo tako je sve ovo mogućno i objašnjivo: i mi i život i naša volja i snaga da ga živimo.”
„Čuvajte se prvih večernjih časova kad se smenjuje dan i noć, sjaj sunca i blesak našeg ljudskog osvetljenja. To su trenuci kad se čine pogrešni koraci, kad niču izdajnički osmesi i padaju pogubne reči. Zatvorite se kao cvet koji sklapa latice, tražite spasenje u snu i ćutanju, i čekajte da ponovo svane dan.”
„Tragika lepote je u tome što ne može da ne postoji, a ne može da traje i da se drži.”
„Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo.”
„Vrednost lepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova pod kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.”
„Od onog što nije bilo i što nikad neće biti prave vešti pisci najlepše priče o onom što jeste.”
„Sve što sam gledao u detinjstvu – ljudi, stvari i mesta – sve to nije nikad moglo da zadovolji moju žeđ za lepotom i savršenstvom. Sve što sam gledao oko sebe zamišljao sam stalno u drugom, lepšem i savršenijem obliku, i verovao sam da to zaista i postoji, ali tamo negde daleko. Tada se u meni javila želja da krenem na put u te daleke zemlje i da vidim taj lepši i savršeniji život. I krenuo sam.”
Ivo Andrć, Znakovi pored puta
Bravo!
Hvala, Gordana.
Nema potpuno loših knjiga: čim se pisac nakanio na toliki trud – uvek se tu nešto nađe … govorio je Ivo Andrić, kako piše M. Đilas (Milovan ĐILAS, 2004: Memoari državnika i disidenta, „Politika”, Beograd, 26. III 2004, s. B9)