Branko Miljković veruje u zaborav koji je neophodan za pesničko stvaranje – „zaboravljeno pamćenje” koje je najpre odbacilo stvarnost, da bi je opet pronašlo u jeziku. Poezija se pretvara u „prazninu što peva”, jer tako stvorena pesma počinje da živi samo za sebe, nezavisno od pesnika jer ona je, zapravo, „pobeda nad pesnikom”.
Pesma, kao nova stvarnost, nadvisila je pesnika i postala nezavisna egzistencija, koja više nema dodirnih tačaka sa onim što je pesnik osetio i želeo – jer „sadržaj pesme nije neki događaj ili emocija, već avantura reči zahvaćena jednom igrom stvaranja” (Branko Miljković, Nedorečenost koja kazuje). Upravo tamo gde prestaje svet sa svim svojim značenjima, tamo – u nekom novom prostoru, koji nije određen trima dimenzijama – počinje poezija.
Miodrag Petrović napominje da ovde nije reč o odbacivanju sadržaja i činjenica, već o prirodi transformacije kojoj su svi podvrgnuti. „Sadržaj može propevati tek pošto se pojavi kao zvuk i oblik. Ne zvuk i oblik izvan sadržaja, no sadržaj kao zvuk i oblik. Miljković traži da se osećanje i doživljaji do te mere zgusnu, da se takoreći, više ne može prepoznati impuls iskustva koji ih je doneo. On ne odriče, dakle, vezu između pevanja i sadržaja, već samo ukazuje kakva ona mora biti da bi se ostvarila pesma” (Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića).
Pojavnost je nešto od čega se samo odvajamo da bismo krenuli ka suštini, jer ona nam nije direktno dostupna i sposobni smo da vidimo samo njene blede obrise, u ovom svetu u kome postojimo. Konkretnost sputava čoveka i u životu i u poeziji, pa zato stihovi od nje beže. U pesmi „Ariljski anđeo” pojavljuje se asketska ruža, tj. ruža koja je bez obeležja konkretnog sveta, koja je iz ravni iskustvene stvarnosti prešla u ravan poetske stvarnosti, da bi tek u svom odsustvu mogla da deluje: Sve je nestvarno dok traje i diše; / Stvaran je cvet čija odsutnost miriše / I cveta, a cveta već odavno nema: / Bespućem do nade pesmu mi priprema, / Kad izdan još volim onu koja spava. / Uspomeno zlatni praže zaborava!
Miljković peva o posebnom cvetu – lišenom svakog obeležja konkretne čulnosti, jer smisao cveta nije u onom što on predstavlja kao realna i čulna pojava, već u njegovom zračenju, u njegovom mirisu.
…Nikad cvet ne mogu reći / ako ne mirisah necvet mnogo veći.
On se poziva na Remboa i Malarmea koji su, kako kaže: „ukinuli reč kao reč i stvar kao stvar (reč i stvar su prešli u stihu jedno u drugo)”, da bi izjednačio reč i biće. Ovo ukidanje reči kao reči i stvari kao stvari izvršeno je tako što je relativizovana postojeća granica između verbalne i stvarnosne jave; pa su se svojstva stvari mogla prebacivati iz jedne sfere u drugu, tj. došlo je do zamene svojstava onoga što postoji u realnoj – stvarnosnoj sferi i onoga što postoji u verbalnoj sferi. Tako, ono što postoji u realnosti biva svedeno na Reč – simbol. „Poezija nije imenovanje postojećih stvari, koje nas okružuju, ona je stvaranje” (Branko Miljković, Poezija i oblik, tekst vezan za angažovanje Branka Miljkovića oko pokušaja grupe beogradskih pesnika i kritičara da osnuju „neosimbolizam” – novi pravac u poeziji), – ova Miljkovićeva trdnja ukazuje na Malarmeova nastojanja da u pesmi stvori nešto novo što ne postoji u vanjezičkoj stvarnosti, jer pesnik ne ponavlja ono što već postoji u prirodi, već stvara jedan drugi svet.
Miljkovićev esej Poezija i oblik, u stvari, predstavlja parafrazu ključnih Malarmeovih poetičkih stavova. U eseju O književnoj evoluciji Malarme kaže: „Ja, naprotiv, mislim da treba da postoji samo aluzija. Pevanje je, u stvari, kontemplacija predmeta, slika koja poleće iz sanjarenja, njima izazvanih. Parnasovci uzimaju stvar celu; pokažu je; tako nema tajanstvenosti; oni oduzimaju duhu divnu radost verovanjem da sami stvaraju. Imenovati predmet, to znači uništiti tri četvrtine uživanja u pesmi, koje se sastoji u postepenom odgonetanju; sugerisati ga, to je san. Savršena upotreba tajne čini simbol: evocirati postepeno predmet da bi se pokazalo jedno duševno stanje ili, obrnuto, izabrati jedan predmet i degažirati iz njega duševno stanje, nizom dešifrovanja” (Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik).
Pesma koja nastaje po svojoj prirodi je bespredmetna jer, čak i u slučaju da polazi od nečega što je vidljivo, opipljivo i već stvoreno, ona ga dematerijalizuje i stvarnost pretvara u mogućnost. Ona, po Miljkoviću, treba da bude potpuno oslobođena od svega što opterećuje, sputava i guši događajem, pričom, naracijom – jer sve što se dogodi, mora da se dogodi pre pesme.
Pošto pesma, da bi zaista to bila, upućuje od određenog na neodređeno, od konkretnog na simbol, ona postaje splet većeg broja aluzija na sadržaje na koje se odnosi, a koji direktno nisu uneti u pesmu. Ovi sadržaji se ne nalaze u pesmi jer je pesnik morao da ih zaboravi da bi uopšte od njih mogao da stvori pesmu. „Pesma počinje sećanjem, završava se zaboravom, zaborav reducira pesmu na njeno vlasito iskustvo. On je oslobađa svih pomoćnih sredstava koja su joj bila potrebna dok je nastajala. Tako poezija postaje večito pamćenje koje sebe ne pamti” (Branko Miljković, Nedorečenost koja kazuje).
Dakle, pošto pesma nema sadržaj (jer ga je zaboravila), već samo ideju, nju je najbolje izraziti kroz oblik pesme jer je upravo on jedino nepromenljiv. Neosimbolizam će se, kaže Miljković, boriti protiv svih grešaka u koje su zapadali modernisti i realisti, da negiraju nešto što je na bilo koji način vredno; boriće se protiv proizvoljnosti svake vrste koja je, po njemu, nedostatak prave stvaralačke originalnosti; protiv bezbrige tako prisutne u toj poplavi slobodnih stihova.
Branko Miljković smatra da su stroge pesničke forme svojstvene samo genijalnim umetnicima: „Zamerka koju su upućivali i upućuju poeziji klasičnoj po formi, jeste da ona oduzima slobodu pesniku i onemogućava mu da otkrije novo, kao da se, tobože, novo može otkriti samo u nevezanom govoru i u lutanju kroz reči; kao da novo nisu otkrili Malarme, Verlen, Rembo, Valeri, Rilke, u svojim sonetima i strogo doteranim pesmama u mnogo većoj meri nego, na primer, Tristan Cara i Breton, koji su hteli nemoguće: da stvore umetnost, a polazili su pritom od jedne nihilističke estetike. I najzad šta je to novo u poeziji? Da li je to neka originalna metafora, kakvih (ukoliko je neverovatno originalna) u svetskoj literaturi ima bar još tri, možda u malo promenjenom vidu? (…) Šta je to novo? Novo je ono što je savršeno, a utoliko je novije što je savršenije. (…) Nauka se ne razvija, ona se usavršava” (Poezija i oblik).
Reč je, zapravo, o pesnikovom specifičnom shvatanju slobodnog stiha. On je mišljenja da je slobodan stih, recimo, Vitmana daleko od toga da bude zaista slobodan – on je organizovan, takođe, po strogim pravilima. Slobodni stihovi ne postoje u literaturi, a ako ih i ima, ima ih kod rđavih i neodgovornih pesnika, smatra Miljković (Poezija i oblik).
Branko Miljković sledi Valerija, koji isključuje mogućnost da pesnički zanos bude jedini izvor poetskog stvaralaštva i insistira na prioritetu sistematskog rada koji se nadovezuje na onaj prvi stvaralački impuls. Suština pesnikovih teškoća je u tome što je on, piše Valeri, „primoran da u isti mah računa sa zvukom i sa smislom; da udovoljava zahtevima ne samo harmonije, muzičke prirode, već i raznim intelektualnim i estetskim uslovima, a da ne govorimo o uobičajenim pravilima… ” (Pol Valeri, Poezija i apstraktno mišljenje). Obojica, i Valeri i Miljković, na taj način poeziju odvajaju od ličnog, koje mora samo sebe da prevaziđe ne bi li postalo univerzalno.
Branko Miljković, u stvari, prati Valerija, koji prati Malarmea, koji želi da stvori stil u kome više govori jezik, manje pesnik. Taj jezik, oslobođen od primesa ličnog, vodi u BEZLIČNO, a ono opet u PRAZNINU, PRAZAN i DALEK PROSTOR gde su sva trojica pisali svoje pesme.
Branka Miljkovića vodi put od nesređenosti sećanja i utisaka do poetske organizacije – od života koji iščezava u zaboravu do teksta (pesme) koji ga se priseća, da bi se ceo ovaj mukotrpni „proces” na kraju završio gotovom pesničkom , koja će, puna značenja i uređena, pružati neiscrpna zadovoljstva.
Autor: Zorana Pejković