U burnom dobu Oktobarske revolucije, građanskog rata, uspostavljanja sovjetske vlasti, Staljinove epohe i strahovlade, živeo je i stvarao Mihail Afanasijevič Bulgakov (Kijev, 1891 – Moskva, 1940). Život jednog od najznačajnijih sovjetskih književnika XX veka reprezentativna je ilustacija sudbine slobodnog stvaraoca okovanog totalitarnom kontrolom diktatorskog režima, slika sukoba slobodne reči sa društveno-istorijskim trenutkom koji joj tu slobodu osporava.
Početkom 1920. godine Bulgakov je napustio lekarsku službu, sa namerom da pisanje bude njegov jedini poziv – Ništa drugo ne mogu da budem, mogu da budem jedino pisac (zapisao je nekoliko godina kasnije u svom dnevniku). Ova odluka usmeriće njegov život u pravcu neprestane borbe sa sredinom, književnom javnošću, političkom cenzurom. Odlaskom u Moskvu 1921. godine započinju njegovi napori da opstane u mučnoj svakodnevici, duboko svestan njene izobličenosti: Stanovi, porodice, nauka, posao, komfor i dobit – sve je to u gangreni. Ništa se ne pomera s mesta. Sve je progutala sovjetska adska čeljust.
Po dolasku u velegrad uništava sve svoje prethodne dramske pokušaje, napisane i izvođene u Vladikavkazu: prvu dramu Samoodbrana, drame Braća Turbini, Glinene mladoženje, Pariski komunari, Hodžini sinovi (kopija poslednje je sačuvana). I pored finansijskih teškoća, Bulgakovljev rad odvija se brzo i kontinuirano – piše priče, hronike i feljtone o savremenoj Moskvi, autobiografske Beleške na manžetnama (1922), povesti Đavolijada (1923), Kobna jaja (1924), objavljuje odlomke romana Bela garda (1924). Prve pripovetke piše u realističkom ključu, da bi potom razvio specifičan autorski stil, preoblikujući gogoljevsku tradiciju groteske, fantastike i društvene satire.
Po pojavljivanju piščevih dela u štampi, nakon uzimanja učešća u javnim diskusijama i na skupovima u književnim kružocima, postaje predmet pažnje i nadzora ne samo u krugovima književne kritike već i političke tajne službe. Razlog tome bio je njegov otvoreno kritički stav prema aktuelnoj sovjetskoj stvarnosti, zbog čega vlast u njemu vidi opasnog protivnika. Iste godine (1926.) kada više instance ne dozvoljavaju štampanje i zaplenjuju rukopis Psećeg srca, Bulgakov radi na dramatizaciji Bele garde pod nazivom Dani Turbina, koja je, nakon brojnih nametnutih izmena, izvedena u Hudožestvenom teatru, nailazeći na oštru osudu javnosti, potom i zabranu izvođenja (u istom periodu, sa velikim uspehom se izvodi po svetu).
Napadi na pisca postaju sve ozbiljniji u vreme kada počinje pripreme za rad na romanu Majstor i Margarita (1928). Godine 1929. sa pozorišnog repertoara bivaju skinute drame Purpurno ostrvo, Zojkin stan, Bekstvo. Gonjen finansijskim teškoćama, Bulgakov upućuje izjave – molbe vlastima da ga zajedno sa suprugom „proteraju” iz SSSR-a, na koje ne dobija nijedan zadovoljavajuć odgovor. Krajem godine, u stanju teške nervne depresije, uništava deo svojih rukopisa, među kojima i rukopis „romana o đavolu” – početnu verziju Majstora i Margarite. Prvi povoljan odgovor dolazi 1930. godine, posle telefonskog poziva Staljina, pisac je upućen na mesto asistenta režije u Hudožestvenom teatru. Na repertoar su vraćeni Dani Turbina, postižući nezapamćen uspeh pred publikom; ali u narednim godinama kampanja protiv Bulgakova se nastavlja. Na negativne ocene nailaze njegove dramatizacije Mrtvih duša, Rata i mira, na zabranu prikazivanja komadi Adam i Eva, Ivan Vasiljevič, Aleksandar Puškin, Život gospodina de Molijera, Batum – napisana, kao i dramatizacija Don Kihota, po prelasku Bulgakova u Boljšoj teatar na mesto libretiste i konsultanta. Nervno rastrojen i teško bolestan, poslednje godine života započinje rad na konačnoj, osmoj redakciji romana Majstor i Margarita, na kojoj radi, unoseći prepravke, sve do smrti, februara 1940.
Sergej Jermolinski, piščev prijatelj, o njemu je zapisao: „Njegove reči su poticale od najčistijih misli, a u njega se sumnjalo da širi zlonamerno neprijateljstvo. Pisao je o revoluciji, prihvatajući je s njenim bolovima i nevoljama i, kao satiričar, pisao je o nakaznom manifestacijama pomerene svakodnevice, o njenim smešnim i jezivim crtama. Pisao je o građanskom ratu i ruskoj inteligenciji, prodirući, kao njen sin u tragično rasulo i sraman kraj onih koji su se našli van domovine, ali je i dalje verovao u njenu moralnu snagu, u njenu budućnost – a govorilo se da naginje apologiji emigracije. Pisao je o sudbini umetnika što udara po licemerju i zlu (…) – a govorilo se da kleveće sovjetsku književnost.”
Neprihvatljivost Bulgakovljevih dela za javnost nije uslovila njegovo odricanje od stavova izraženih u književnim delima. On odbija da načini politički naklon u vidu pisanja ideološki podobnog pozorišnog komada ili pokajničkog pisma vladi SSSR-a, što ga je moglo spasiti javne hajke. U jednom od obraćanja vladi, i pored očigledne posustalosti i rezigniranog tona kojim izražava uverenost u svoj krah, ipak objavljuje i nepokolebljivost u borbi protiv cenzure i odbrani slobode štampe – Vatreni sam pobornik te slobode i smatram da, ako bi neki pisac naumio da dokaže kako mu ona nije potrebna, ličio bi na ribu koja javno izjavljuje da joj voda nije potrebna. Slobodu za svoju reč nije mogao pronaći u domovini, odlazak van granica Sovjetskog Saveza nije mu bio dozvoljen, napustiti pisanje značilo bi počiniti duhovno samoubistvo – Nemogućnost pisanja za mene isto je što i sahraniti me živog.
Anatemisan, neprestano suočen sa osporavanjem sopstvenog talenta, a opet ne prihvatajući socrealističku književnu dogmu, pisac je zapadao u stanja depresije, psihičkog premora i klonuća. Ipak, njegova stvaralačka energija iznova se suprotstavljala slabosti izazvanoj spoljašnjim pritiscima. Periode obuzetosti pesimizmom, kada je sebe i svoja dela smatrao beznadežnim, smenjivali su periodi ponovnog pronalaženja snage: Mogu se i moram pozvati samo na jedno: moram i imam pravo da bar za kratko vidim – svetlost.
Tokom dugog niza godina traženja i čekanja svetlosti, sve do smrti, trajao je Bulgakovljev rad na Majstoru i Margariti. Sačuvano je osam redakcija romana nastalih između 1928.i 1940.godine. Od početne zamisli romana o đavolu, preoblikujući je i dopunjujući, Bulgakov je stvorio povest o odmazdi nad zlom i niskošću koje leže u ljudima, spasonosnoj ulozi i trijumfu ljubavi nad strahom i slabošću, slobodi ličnog izbora suprotstavljenoj lažnoj, nametnutoj vlasti. Jedna od osnovnih ideja je misao o neuništivosti slobodne, istinite reči umetnika, koja dobija atribut večnosti. Sudbina romana i njegovog tvorca najbolja je potvrda ove teze.
Prema svedočenju Ljube Bjelozorske Bulgakove (piščeve druge supruge), kao stvaralački podsticaj za pisanje Majstora i Margarite autoru je poslužila kratka povest prof. Aleksandra Vasiljeviča Čajanova o boravku Satane u Moskvi i borbi glavnog junaka (po imenu Bulgakov) da dušu voljene žene izbavi iz ruku đavola. Tokom rada na delu, Bulgakov je često menjao radni naslov (Jevanđelje po Volandu, Crni mag, Kopito inženjera, Konsultant s kopitom, Crni bogoslov, On se pojavio, Dolazak, Evo i mene, itd.), da bi u šestoj redakciji rukopisa anticipacija demonskog u naslovu bila potpuno eliminisana.
Od prvih, jednostavnijih verzija romana, u kojima se likovi naslovnih junaka još uvek ne pojavljuju, autor je razvio izuzetno složenu konstrukciju dela sa fabulom koncentrisanom na dve paralelne primarne teme. Prva se bavi neobičnim događanjima u Moskvi tridesetih godina dvadesetog veka, druga govori o rimskoj Judeji u doba vlade petog prokuratora Pontija Pilata. U dimenziji moskovske stvarnosti dominantnu ulogu ima lik Volanda – satane. Bulgakov dovodi đavola i njegovu svitu u postrevolucionarnu svakodnevicu, pri čemu uloga nečastivog nije da poseje zlo među ljude, već da na videlo iznese nakaznost društva koje je objavilo smrt Boga, i u zaštitu uzme izabrane pojedince (Majstora, Margaritu), izgnane i neprilagođene deformisanom sistemu vrednosti.
Tip Bulgakovljevog satane bitno je izmenjen i daleko kompleksniji u odnosu na tradicionalnu predstavu đavola – apologete greha i revnosnog poricatelja principa dobra, mada zadržava poziciju vrhovnog predstavnika sila tame (koja, u ovom slučaju, nije negacija svetlosti, već njena protivteža). Pripovedanje o jerusalimskim događanjima s početka nove ere ima oblik romana u romanu; rukopis Majstora je literarna rekonstukcija novozavetnog mita o Isusu Hristu i Pontiju Pilatu. Svetlost je, u skladu sa tradicionalnom biblijskom simbolikom, atribut Ješue Ha-Nocrija (Isusa Hrista), te bi se moglo reći da pomenuti junaci, kao predstavnici jevanđeoske i demonološke linije romana, otelovljuju nepomirljive suprotnosti.
Međutim, Bulgakov ne pribegava konceptu zvaničnog hrišćanstva o nemilosrdnoj borbi dva principa – svetlosti i tame kao simbolima boga i đavola, već ističe njihovu suštinsku povezanost u vidu postojanja dveju različitih, ali nužno ravnopravnih strana Apsoluta.
Autor: Zorana Popović