Lik Ivana Karamazova i njegovo shvatanje tokova istorije i prirode čovekove, koje on izriče u razgovoru sa Aljošom, u poglavlju Buna, treba da pokaže da je čovek po prirodi despot i da mu je zato potreban jedan despotski Bog. Međutim, u Legendi o Velikom inkvizitoru ne postoji nikakvo opravdanje za nasilno ispravljanje prirode čoveka, koja je nedorasla za uzvišene podvige, jer Hrist želi da se čovek veri približi slobodno. Filozofija Ivanova se, logično, razlikuje od filozofije Hristove, ali razlikuje se i od filozofije koju zastupa Veliki inkvizitor. (Više o tome pročitajte ovde.)
Pored razlike u shvatanju prirode čovekove, Ivanova shvatanja razlikuju se od Inkvizitorovih i u pogledu shvatanja smrti, odnosno načina da se „pobedi” smrt. Ivan je uveren da se smrt može pobediti i bez vere u Boga i besmrtnost. Njegovu ideju izriče i tumači đavo, njegovo drugo ja.
Na svom javnom predavanju u Kijevu, 1901. godine – „Ivan Karamazov u romanu Dostojevskog Braća Karamazovi kao filozofski tip”, Sergej Nikolajevič Bulgakov kaže: „Po dramskoj formi mnogo toga iz dijaloga i Ivanovih monologa može se u prvom redu uporediti sa prvim, filozofskim scenama iz Fausta. Posebnog spomena vredan je virtuozni tehnički zahvat, dostupan u našoj, pa i u celoj svetskoj književnosti, jedino Dostojevskom, a to je karakteristika Ivanove duše data kroz njegovo bunilo. Imamo u vidu izuzetnu glavu Đavo. Košmar Ivana Fjodoroviča. Zahvaljujući bunilu, praćenom halucinacijama i bolesnim podvajanjem svesti, imamo ovde nešto poput monologa u dijaloškoj formi. Đavo Ivana Fjodoroviča nije metafizički Mefistofeles koji predstavlja načelo zla i ironije, to je proizvod bolesne duše Ivanove, delić njegovog sopstvenog ja.”
Ivan Karamazov, vraćajući se od Smerdjakova (koga će te večeri videti poslednji put) svojoj kući, zatiče đavola u sobi i razgovara sa njim. U ovom razgovoru, sve što muči Ivanovu dušu, sve što on prezire u sebi, sve je to dobilo personifikaciju u đavolu. Đavo nije ništa drugo do ono nesvesno u Ivanu. Razgovor Ivana sa nečastivim jeste, u stvari, njegovo ulaženje u đavola. Ovog svog potiskivanog ja, uobličenog u đavolu, svestan je i Ivan:
„Ti si laž, ti si bolest moja, ti si utvara. Ja samo ne znam čime da te uništim, i vidim da ću se neko vreme morati mučiti. Ti si moja halucinacija. Ti si ovaploćenje mene samog, uostalom samo jedne moje strane… mojih misli i osećanja, i to samo najgadnijih i najglupljih.” Kako se razgovor nastavlja, Ivanov trud da ospori đavola posustaje, pa se on polako miri sa svojim „drugim licem”: „Ti si ja, onaj isti ja, samo sa drugim licem. Ti upravo govoriš ono što ja mislim… i ništa novo mi nisi kadar reći.”
Ivanova tragedija sastoji se prvenstveno u tome što on ne može da izvuče konačan zaključak: „Ima li Boga, ili ga nema?”; on traži veru, a izjedaju ga sumnje, pa se, kao posledica tog tereta najsloženijih nerazrešivih pitanja, javljaju strašne krize koje on mora da preživljava. U toj sumnji đavo ne pomaže mnogo Ivanu jer, po njegovom (đavoljevom) mišljenju „kod vere nikakvi dokazi ne pomažu, a naročito materijalni; Toma je poverovao ne zato što je video vaskrsloga Hrista, nego zato što je još ranije želeo da poveruje.”
Đavo razvija ideju nužnosti zla u svetu. Kako sam kaže, prema svojoj službenoj dužnosti i prema svom socijalnom položaju, bio je prinuđen da u sebi uguši podsticaj za dobra dela. Zlo mora da postoji u svetu. Zato đavo izvršava svoju misiju: „Upropašćujem hiljade da bi se spasao jedan. Koliko se duša, na primer, moralo upropastiti, i koliko časnih imena osramotiti, da bi se dobio jedan pravedni Jov, sa kojim su me tako ljuto nasamarili vo vremja ono.” Đavo kritikuje Božji svet, znajući da je život komedija i dobro razumevajući besmisao sveta. On čezne za samouništenjem, ali njemu to nije dopušteno iz razloga što je njegovo postojanje neophodno svetu takav kakav jeste. Nerazrešive zagonetke o svetu i sudbini mrske su đavolu (kao i čoveku) koji, kako sam priznaje, žudi za zemaljskim realizmom: „Satana sam, i ništa čovečansko ne smatram da mi je tuđe”.
Zajednička filozofija i etika Ivanova i đavoljeva oličena je u neprimanju Božjeg sveta, neprimanju Hrista, Božjeg Logosa, u zastupanju načela – „sve je dozvoljeno”, i u težnji ka čovekobogu.
Zbog lošeg ustrojstva Božjeg sveta, po đavolu (po Ivanu), celo čovečanstvo će se odreći Boga, i taj period će neizostavno doći. Međutim, bez te vere, ljudi će se i bez ljudožderstva međusobno uništiti. Koji je drugi izlaz?
„Čovek će se uzvisiti duhom božanske, titanske gordosti i pojaviće se kao čovek-bog.” Naime, time što će svojom voljom i naukom svakodnevno pobeđivati prirodu, čovek će svakog časa doživljavati tako veliku sreću da će mu ona srazmerno nadoknađivati sve nade u nebeske naslade i veru u besmrtnost. Čovek će postati čovek-bog, ali ne tako što će zaista dostići besmrtnost, već tako što će savladati strah od smrti.
Ivana, međutim, brine neizvesnost po pitanju kada će nastupiti to vreme da ljudi postanu bogovi i šta treba da radi čovek – pojedinac koji je već spoznao tu spasonosnu istinu i postao Bog; kako treba da se ponaša čovek u okruženju ljudi koji još nisu dorasli takvom stadijumu i koji su još na nivou „poslušnog stada”. Čovek je u većoj meri čovek-bog ukoliko više poseduje volju za moć. Onaj koji to nije, u stvari, i nije čovek. Čovek zaista postoji tek onda kada je najmoćniji. Zato Ivan Karamazov sve ljude vidi kao bivše ljude, kao ljude-robove.
U ovakvom razmišljanju Ivana Karamazova pronalazimo Raskoljnikova, čiji su postupci, opisani u Zločinu i kazni, rezultat pokušaja da sazna je li on vaš kao i svi, ili je čovek. On ljude ne deli na dobre i zle, o čemu svedoči njegov članak, već na obične i neobične, pri čemu u red običnih spadaju oni dobri, koji se pokoravaju zakonima, a u red neobičnih oni koji sami prave zakone. Postoje dupli kriterijumi, dva morala: jedan za obične, druge za neobične, ili, ako uzmemo Ničeovu terminologiju: moral robova i moral gospodara. Jedni u svojoj moći zapovedaju i stvaraju zakone, imajući pritom pravo da ruše i gaze one prethodne (zakone), drugi se njima povinuju. Silni i jaki imaju snage, a i pravo da izvrše zločin. On traži snagu i moć da bi mogao nastaviti sa životom i potvrditi sebe kao čoveka. U osnovi celog njegovog delanja, razmišljanja i htenja stoji volja za moć. Po njegovom mišljenju nije čovek ono što nije natčovek.
U Raskoljnikovu se javila želja da izađe iz norme, da se usudi, da proveri da li sme: „Meni je tada trebalo da doznam, i to da doznam što pre, da li sam ja vaš kao i svi ili sam čovek? Imam li snage da prekoračim norme ili nemam? Smem li se usuditi da uzmem ili ne smem? Jesam li ništavno stvorenje ili imam pravo?” U daljem toku razvoja radnje, Raskoljnikov se drži mišljenja da on, u stvari, nije ubio staricu, već sebe. On izlaže filozofiju da viši ljudi gospodare budućnošću, a oni niži i obični sadašnjošću, dodajući da obe kategorije imaju realno pravo da postoje, ali im svakako predstoji rat: „Slobodu i vlast, a što je glavno: vlast! Nad svim ništavnim stvorovima i nad čitavim mravinjakom. To je cilj! Upamti to!” (Vlast nad čovečanstvom zahtevao je i Inkvizitor, protivivši se, međutim, slobodi, koju je čoveku hteo da daruje Hrist.)
To neobično, ka kome je težio i koje je veličao Raskoljnikov, nije živelo u njegovom karakteru ili, ako je i postojalo, bilo je sputavano i gušeno običnim. Ispalo je da njegova Geneologija morala teško biva primenjiva u praksi, makar njegovoj. Ubistvo i zločin Raskoljnikova nisu raskovali lanaca kojima je prikovan za zemlju. Bez obzira na to da li je ubio ne bi li sebe svrstao u Napoleone, ili je pak ideju o Napoleonima toliko potencirao da bi opravdao ubistvo i ugušio grižu savesti, sigurno je jedno, a to je – da sebe nije pronašao tamo – među onima što „nisu od krvi i mesa, već od bronze.” Raskoljnikov (čovek u raskolu, a ne čovek-bog) je poverovao da je Napoleon, da je čovekobog, a ipak je na kraju postao svestan da nije natčovek. U njegovoj potrazi za čovekom višeg reda u sebi, moral malog i velikog čoveka prerasli su postepeno u moral svakidašnjice i moral tragedije.
Mnogo puta ukazivano je na to da je Dostojevski predvideo Ničeove ideje, i da se između onoga što je on govorio o čovekobogu i onoga što je Niče govorio o natčoveku može staviti znak jednakosti. I zaista, ateistički amoralizam Raskoljnikova i Ivana Karamazova u mnogim svojim pojedinostima podseća na slične stavove Fridriha Ničea. Dostojevski jeste u svom stvaralaštvu predvideo nešto od Ničeovih ideja, ali je, za razliku od Ničea, koji je ostao u jednoj krajnosti, ipak uspeo da u sebi spoji Ivanovu dušu (odnosno onaj njen deo koji se muči sumnjom), Aljošinu dušu (koja veliča i voli Hrista) i proročki duh starca Zosime (koji govori o svetloj strani religije).
Za razliku od Raskoljnikova, kome su zločin i uništenje sredstvo, a sreća čovečanstva krajnji cilj, kod Ivana Karamazova imamo drugačiju situaciju; zločin i uništenje nisu više sredstvo, nego cilj, pošto je upravo ispoljavanje volje za moć ona sreća koja jedino može zameniti Boga i besmrtnost. Ipak, Ivan ostaje samo teoretičar zločina i ne ubija, kao što to čini Raskoljnikov. Zločin o kome se ovde radi ne odnosi se na fizičku smrt, već na mogućnost neograničene upotrebe volje za moć. Tako čovek, koji je u vlasti uništenja, i sam postaje uništitelj.
Ivan Karamazov: Boga prihvatam, ali ne i njegov svet!
Autor: Zorana Pejković
Da li imate jos nesto o Dostojevskom? Hvala. Veliki pozdrav…
Poštovana Vesna, u polje za pretragu ćirilicom ukucajte Dostojevski, ili u polje za Gugl pretragu latinicom, i pojaviće se svi tekstovi o Dostojevskom. Hvala što čitaite Pismenicu. Srdačan pozdrav. 🙂
Tekst je odlican! Svaka cast!
Hvala, Ana. 🙂