Da li pitanje o Bogu, veri i besmrtnosti duše u Braći Karamazovima i njegovo rešavanje potvrđuje ovaj roman kao punokrvno umetničko delo?
Pored toga što se u romanu učestalo postavlja ovo pitanje od strane mnogih nosioca zbivanja, kako glavnih tako i onih sporednih, značajno je, takođe, da središte fabule – ubistvo Fjodora Pavloviča Karamazova – predstavlja neposrednu funkciju tog problema. Ubistvo starog Karamazova nije naprosto i jedino posledica interesa i pohlepe, nekontrolisanih strasti neizlečivih „sladostrasnika”, već je, najpre, zasnovano na negiranju Boga i bogohulništvu i zamišljeno kao njihova neizbežna istina i jedina logična posledica.
Na opravdanost tvrdnje da je pitanje o Bogu dominantna tema u Braći Karamazovima upućuje i činjenica da je struktura romana postavljena tako da ubistvo Fjodora Karamazova predstavlja samo posledicu i elemenat raspleta, a središte fabule predstavlja onaj deo romana u kome se sve vreme, od strane različitih aktera, postavlja pitanje o Bogu.
Kad je pisao poslednji deo romana Idiot, 1868. godine, Dostojevski je stvorio plan proznog dela, davši mu naziv Ateizam, a kasnije Žitije velikog grešnika. Ipak, Dostojevski nikada nije napisao ovaj roman; nakon Idiota usledili su Zli dusi, onda Večiti čovek, zatim novela Krotka, nedovršeni roman Mladić, i najzad – Braća Karamazovi. „O vezama koje povezuju ova dela i njihove likove u grndioznu epopeju može se razabrati sledeće: Zli dusi, koji su prvobitno bili zamišljeni kao krajnje tendenciozno i pamfletsko delo, dobili su na dubini i bogatstvu, jer je knez Stavrogin stekao neke crte velikog grešnika. Mladić je, kako sam autor kaže, ispovest velikog grešnika, napisana za sebe samoga, dok je sasvim očigledno da su svi glavni junaci romana o braći Karamazovima genetički povezani sa sadržinom Velikog grešnika. I tako se, s obzirom na raspoloživu građu može izreći pretpostavka da su upravo Braća Karamazovi bili onaj još nepoznati cilj koji je Dostojevski slutio kada je pisao Idiota (Dušan Pirjevec, „Braća Karamazovi i pitanje o Bogu, Treći program, Beograd, 1979).”
U pismu koje je Dostojevski pisao Majkovu 25. marta (6. aprila) 1870. godine jasno je određen centralni motiv epopeje o velikom grešniku: „Osnovno pitanje koje će se provlačiti kroz sva tri dela jeste ono kojim sam se, svesno ili nesvesno, mučio čitavog svog života: postojanje Boga – suščestvovanie božie.” Osnovno pitanje je, dakle, pitanje o Bogu, pitanje koje je mučilo Dostojevskog čitavog života. Posle Idiota ono je postalo pokretač celokupnog njegovog stvaralaštva, a realizovalo se najpre u skici za delo koje se prvo zvalo Ateizam, pa onda Žitije velikog grešnika, da bi zaista došlo do izražaja delimično u Zlim dusima, a ponajviše u Mladiću i u Braći Karamazovima. U ovom poslednjem romanu Dostojevskog pitanje o Bogu, veri i besmrtnosti postavljeno je sasvim direktno mnogo puta, a istovremeno je glavna tema mnogih razgovora koji povezuju ili udaljavaju junake ovog romana.
U prilog tvrdnji da je pitanje o Bogu centralna tema u Karamazovima idu i pisma u kojima je sam pisac komentarisao pojedine glave romana redom kojim su nastajale i kako ih je slao redakciji za objavljivanje. Dostojevski komentariše da kulminacionu tačku čine V i VI knjiga romana. U V knjizi – Pro et contra nalazi se „Legenda o velikom inkvizitoru” Ivana Karamazova, njegove tvrdnje o besmislenosti sveta i istorije, njegova pobuna protiv takvog ustrojstva („Buna”), što sve skupa predstavlja jedan oblik bogohulništva u njegovom najuverljivijem obliku.
Sa druge strane, VI knjiga – Ruski monah govori nam o poslednjim časovima života starca Zosime, o njegovom životu i živom iskustvu vere; ona predstavlja odbacivanje bogohulništva, ateizma i svega onoga što u svetu socijalne revolucije i naučnih i tehničkih dostignuća ugrožava pravu veru, Boga i čoveka. Dakle, kulminacionu tačku, po tvrdnji autora, predstavljaju upravo dve knjige romana, koje najoštrije postavljaju pitanje o Bogu.
Ovim dvema tačkama Dušan Pirjevec dodaje i treću, VII knjigu – „Aljoša”. Ova knjiga počinje trećeg dana ujutru, kada je starac Zosima već mrtav, kada Ivan polazi u Moskvu, pripremivši tako prostor ubici, i kada Dimitrije potpuno zbunjen luta po selima, tražeći prekopotreban novac. Dva starija brata su, dakle, van središta zbivanja; u centru pažnje je Aljoša. On, kao i većina monaha, očekuje da se dogodi čudo: telo starca Zosime ne bi trebalo da trune. Međutim, očekivano čudo se ne dešava, što Aljošu snažno potresa. On, osetivši strašnu nepravdu, na Rakitinovu provokaciju da starčevo telo „zaudara”, odgovara: „Ja se protiv svoga Boga ne bunim, nego samo njegov svet ne primam”. U ovom kontekstu želeti čudo znači zapasti u buntovništvo, a onda u bogohulništvo. Aljoša će se promeniti tek kada bude prevazišao ovu želju; dakle, kada njegova vera postane zaista slobodna, jer ljudi se slobodno opredeljuju za veru, i ne mogu se čudom prisiliti.
Kroz svoju „pobunu” Aljoša ipak odoleva svim iskušenjima, počevši od kobasice, preko rakije, do Grušenjke, da bismo ga na kraju VII knjige, u poglavlju Kana Galilejska, videli očišćenog od greha. Starac Zosima govori Aljoši u snu: „Ne boj Ga se! Strašan je i veličanstven je pred nama, užasan je visinom svojom, ali je milostiv beskonačno, iz ljubavi je postao kao i mi, i veseli se s nama, vodu u vino pretvara, da se ne prekida radost gostiju, nove goste očekuje, nove neprestano zove, i to u vekove vekova.” Dakle, uporedo sa Hristom koji ljude prepušta njihovim nevoljama (na primer u V knjizi romana), u Braći Karamazovima postoji i jedan drugačiji Hrist, koji je pun milosrđa, i uz kojeg stoji starac Zosima.
Tek sadržaj ove knjige predstavlja glavni odgovor bogohulništvu Ivana Karamazova. Naime, da Aljoša nije prošao kroz ovo pročišćenje, naspram Ivana bi stajao već umrli starac Zosima sa svojim učenjem, koje bi u sebi nosilo duh prošlosti i bilo bez direktne veze sa Ivanovim svetom, ne mogavši uverljivo da dokaže kako se Zosimino učenje može ponoviti i u savremenom svetu – svetu Aljoše i Ivana. „Stoga nije slučajno što starac umire upravo u trenutku kada se konačno i do kraja otkrije Ivan i kada se, s druge strane, isto tako konačno konstituiše Aljoša, jer su upravo tako zaista jasno i utemeljeno postavljene obe krajnje, a istodobne mogućnosti u sadašnjosti, ne u prošlosti – što bi se nesumnjivo desilo kada bi Zosima zaista bio jedini odgovor Ivanu (Dušan Pirjevac).”
Tako je odlučujuće pitanje postavljeno do kraja. Nisu više potrebne nikakve debate, nikakvi sukobi mišljenja. Ivan putuje u Moskvu, Aljoša takođe neko vreme nestaje iz čitaočevog vidnog polja, pa se sve prenosi na Dimitrija Karamazova, na čijoj će se sudbini potvrditi i izvršiti ono o čemu se ovde u stvari radi.
Problem Boga u ovom romanu javlja se kroz niz pitanja. Da li je Bog čovekova „izmišljotina”, nastala radi zadovoljenja čovekovih potreba? Ako nije „izmišljotina”, a opet Njegova znamenja nisu dostupna ljudskom oku, kako možemo spoznati Boga i znati da on zaista postoji? Da li je Bog koji dozvoljava zlo sveprisutno kroz istoriju i vodi u krvoproliće zaista Bog? Šta je to uopšte – Bog? Na sva ova pitanja, i mnoga druga sa njima usko povezana, roman Braća Karamazovi traži odgovor.
Pročitajte i o centralnoj temi u Zločinu i kazni.
Fotografija je preuzeta sa www.pravoslavie.ru.
Odličan tekst.
Hvala, Dušane. Pozdrav. 🙂