Za čoveka su božanstva jedna veza između njega i kosmosa, a za ženu su božanstva samo jedna veza između nje i čoveka. Žena nikad nije drukče smatrala svoju religiju, kao što ni religije nisu bile milosrdne za ženu. Čak su mnoge religije potpuno prezirale ženu: budizam, hrišćanstvo i muslimanstvo. Žena kad veruje u religiji, ova veruje, kao primitivan čovek, sa svima oznakama sujevere. Za nju je Bog jedno strašilo, obučeno u belo; i kad se moli, ona vrača. Žena ne razume hrišćanstvo, niti je ikad postala hrišćankom po uverenju i po razumevanju dogme, ni po inspiraciji za ljubav prema bližnjem i bednom.
Žena je opak epikurejac, koji prezire sirotinju, i ima instinktivno gađenje za siromaha. Po celom svom smislu za život, žena je svagda bezverna koliko i neverna. Ona više veruje u magije nego u molitve. Ona ne razume da je Bog jedna ideja o dobrom i o svetom, jedno duševno osvedočenje, i da je Bog tvorac i regulator života, bez kojeg se ne daje razumeti ni svet ni život. Ona se Boga samo boji, i sva njena ridanja su izrazi praznoverja.
Žena ne zna šta je to praktikovanje vere van kulta i molitve, šta je konkretna vera mimo verbalne vere: milosrđe i dobročinstvo. Pored tolikih primera ženskog milosrđa, ona je ipak sebična i nedarežljiva. Koliko prođu ulicom pored prosjaka ne pruživši im milostinju, samo zato što ih mrzi da skinu rukavice i da otvore novčanik. I kad učine kakvo milosrđe, to je opet njihova vradžbina i računanje na neku zamišljenu nagradu ili uspeh. Najčešće milostinju daju na ulici mlade žene žureći na ljubavni sastanak.
Pobožna žena je neizmerno skrušenija nego čovek, jer veruje da je progoni jedno oko od kojeg se ne daje ništa sakriti. Ali se manje boji i Boga nego zlih jezika. Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne; u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan.
Jedna je velika nesreća što žena ne zna šta je život. Šta je odista život prema ženskoj ideji? Žena je dobra samo kad voli; ali kad voli, ona je viša od čoveka. Svakako, žena nikad nije naivna, a ljudi čak i ženu frivolnu zovu naivnom. Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere, i čak sasvim često iz najbolje namere: u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo onoliko vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli. Ima žena koje nikad ne kažu laž, ali nikad ne kažu celu istinu.
Mlada žena ima svoje iskustvo starije žene, i svu radoznalost i ležernost devojčice. U mladoj ženi od dvadeset i pet godina počinje najveća strast za uživanjem, koja se zatim ne smiruje do njene pune propasti. Pronaći dobru ženu, to je teško kao pronaći u svom vrtu izvor petroleuma. Ali lukavstvo ženino nije uvek zloća. Znam lukavih žena koje su bile dobre; a znam iskrenih koje su bile nevaljale. Lukavstvo je dokaz slabosti i straha, većma nego zloće i zlonamere.
Žena voli čoveka dok joj veruje. I onda kad ga ne voli, ona traži da joj ipak veruje. Ne voli se braniti ni kad je kriva; i hoće da ima iluziju da je držite za dobru i kad to nije. Kad je ne držite za dobru, ona veruje da je više ne držite ni za lepu. A njoj nije dovoljno ni da izgleda lepa, nego hoće da bude jedina lepa. Kad žena treba da se počne braniti, ona se ne brani, nego prestane da voli i počinje da mrzi. Zato, ne objašnjavaj se, nego ili uzmi ili ostavi. Duboko je uvređena ako joj kažu da je kriva kada to odista jeste. Žena nema osećanja odgovornosti kao ni dete; i ona se brani suzama, a ne razuveravanjem. Ali i kad moli za oproštenje, to ne znači da priznaje krivicu, nego izbegava grube scene.
Ako žena ima hrabrosti pred životom, koliko čovek ima pred smrću, to je što ima nepokolebivo veće pouzdanje u svoju gipkost, nego čovek u svoju snagu. Naročito veruje u svoju moć pretvaranja i laži. Laž je njeno obično oružje i obično utočište, čak i najboljih među ženama. Pretvaranje i laž su jedini izlaz iz nebrojenih njenih sukoba sa svima tiranima: roditeljima, mužem, svetom, idejama. Lažju ona prikriva svoje neznanje, koje je ogromno, i sebičnost, koja je neizmerna, i lenost, koja je besprimerna, i poroke koji su često nezajažljivi. Zato ona prolazi kroz život trijumfalno, uvek praćena većma svojom legendom nego svojom istinom, nikad dovoljno poznata svom društvu, najmanje razumljiva onima koji joj stoje najbliže, a ostajući za čoveka koji je voli samo mit i nadrealnost.
Ljudi nikad ne mogu da razlikuju ženinu laž od ženine istine. Ali ipak ljudi osećaju lažljivca, i kad ne mogu da se odbrane od laži. Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika. Žene kad lažu, one uvek lažu na krupno i totalno; i kad imaju da sakriju sitnicu, žene negiraju i sve drugo što je s tom sitnicom u vezi, i to brzo, odlučno i konačno. Nije nigde bila, nije nikog videla, nije ništa čula; ne poznaje uopšte osobu za koju je vezuju zli jezici; nije bilo ničeg… A pošto tako poriče sve totalno i sve konačno, zato se lako i ne zapliće, i ima uvek stav odvažan. A pošto se ne laže uvek da naškodi, ona ne uzima laž za sredstvo kako bi drugom učinila zlo, nego samo da sebi učini dobro. Žena zna da ima nekih istina koje mogu da sve upropaste, ako se reknu samo iz ljubavi za istinom; i zato se ona služi lažju, ne prebacujući sebi da je lažov, verujući čak da dobar cilj uvek vredi koliko i dobar princip. Ona zna da je laž spasavala često i samu istinu u kritičnim momentima. Sveti Avgustin je rekao: Lagati, lagati pošteno i pobožno… Ali je to svetac rekao mnogo docnije nego što su tu ideju žene već bile usvojile za glavno načelo svog opstanka. Ako hoćete da vas žena voli, treba joj dati prilike da vas sto puta slaže, i da uvek izgleda kao da to ne vidite.
Žena je toliko gipka i prilagodljiva, da, posle dva susreta sa nekim čovekom, tačno zna kakvu on ženu voli. I već od tog momenta ona prestaje da bude onakva kakva jeste, i kakva će i dalje za sebe ostati; a daje sebi sve one odlike po kojima misli da će se najviše dopasti. Tako se ona napravi drukčijom nego što je u stvari, da ubrzo naliči većma na naš model, nego na svoju prirodu. Ona se toliko brzo obrne u samoj sebi, da prosečan čovek ne može ni da je prati u tom neverovatnom njenom obrtu. Ona tim samo postaje zagonetnija za glomazni duh čovekov, koji je ume da je posmatra u tom njenom nameštanju kako bi od one kakva jeste postala najednom onakva kakva nije.
Žena je i inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli. Najčudnije je možda i to što se svakoj zaljubljenoj ženi čini da mora izgledati drukčija ne- go što jeste; i da bude okićena draguljima i vrlinama kakve nema, a ne samo onim kakve ima; i da sebi izmišlja čak i drugo poreklo, i drukčije društvene veze; a sve to uvek prema ukusu čoveka kojeg hoće da opseni. A ona hoće da opseni i iz prostodušnog i često najboljeg razloga: da bi zadobila čoveka kojeg voli. Taj put od istine, koja je u njenoj prirodi, do laži, koja je samo u njenoj pameti, ona prevali u nebrojenim sitnim prevarama. Jedan talijanski pisac kaže da i devojče koje ima najlepšu boju lica i usana, metne malo rumenila polazeći na kakav bal. Laž zbog dopadanja, to je glavna laž ženinog spola. Ta je laž međutim često nevinija nego sve iskrenosti čovekove.
Žene ne mogu da ne varaju i kad su najzaljubljenije. Kad je žena izgovorila najveću laž, izgledala je sebi najveća. Laž daje ženi osećanje superiornosti nad čovekovim umom i talentom, a naročito joj daje osećanje sigurnosti pred urođenim brutalnostima čovekovim. Žena se ne služi lažju da napadne, nego da se odbrani. Nikad ne pitajte ženu da vam kaže nešto od svoje prošlosti. Nijedna ne voli da ima prošlost, niti joj daje kakvu cenu; a ako vam krije prošlost, to nije zato da nju sačuva za sebe, nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik. Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čovekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan.
Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesečare; i druge koji su ostareli a nikad nisu bili zaljubljeni, i treće koji su smatrali za nedovoljno poštovanje svoje muškosti da svoju ljubav kažu ili pokažu. Samo ljudi od velike uglađenosti i artisti u životu naprave od ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili od svoje tuge. Lirski pesnik govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi nego zbog propalog imanja ili propale časti. Prosečni čovek uvek voli više ženu nego ljubav.Kod žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude i voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda.
Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Svakako, od svih viših ljudi, ženama su pesnici najbliži, jer i oni žive u stalnom uzbuđenju i ima-
ju puno ženskog i detinjastog. Sanjalice i mistici, pesnici svagda nalaze da realni život nije dovoljno velik ni dovoljno lep, i oni grade da bi ga dogradili, i stvaraju da bi ga dovršili. Njihove su ljubavi nestalne, ali raskošne.
Žena je blagodarna čoveku i koji je ne voli, ali koji ima izgleda da je voli; ne traži u čoveku herojstvo nego pažnju; veruje i u laži ako su delikatne i nežne; i uživa i u maloj sreći, ako je ništa ne muti. Čovek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost. Za ženu je ljubav blistava sasvim dovoljna. Žena može otići i u ludilo i u samoubistvo, ako je stalno trujete rečima o dubini ljubavi i lepoti suza; ali po svom instinktu deteta i epikurejca, ona mrzi svaku dubinu i ima užas od velikih suza.
Žene koje vole ljubav-bol, to su obično žene koje su prirodom određene majke. One se ne boje bola; one nose mesecima dete pod pojasom, gotove da se nagrde noseći ga, i da mu žrtvuju život rađajući ga, i upropaste mladost odgajajući ga. Žene koje ne trpe nikakav bol u ljubavi, to su one koje ne vole ni decu, ni materinstvo. Zato devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, neće nikad biti ni dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduća raspikuća i opasan poliandar, koja voli svet većma nego kuću, sebe nego ikakvog čoveka; to je pustolov kojoj će muž služiti samo za pratnju i podvođenje. Znao sam, naprotiv, devojaka koje su u petnaestoj godini želele da se udaju, samo da što pre postanu majkama, i koje su unapred imale u glavi plan da imadnu svoje desetoro dece, i već tako unapred odredile i imena svih desetoro. Prvi znak da jedna žena odista ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete od čoveka kojeg voli.
Neko je rekao da čovek ne radi nego kad je radostan, i da mnogi insekti pevaju kad rade. Ali se i ne ljubi samo u radosti. Tužni duhovi i melanholici su često mislioci i heroji, ali retko ljubavnici. Žene vole samo veseljake koji ih zasmejavaju i iznenađuju. Žena mrzi čoveka koji je smešan, ali uživa u čoveku koji joj sve drugo napravi smešnim. Žena je nosilac radosti, i ne ceni nego ono što zrači i razdragava. Više za ženu vredi jedan dobar kalambur nego najdublja Njutnova istina. Za nju više vredi čovek duhovit nego dubok, a više blistav nego duhovit.
Žena voli ležerne ljude jer joj oni praštaju njene ležernosti i radoznalosti; i voli poročne, jer se žene daju za porok a ne za vrlinu. Njih plaši vrlina koliko i um, jer um čovekov žena smatra za lukavstvo i za svirepo oružje prema ženi. Voli beznačajna ćeretala, jer je zadovoljna s malim brojem ideja; obožava anegdote, luduje za varoškim spletkama, uživa u uličnim hronikama. Ima ljudi koji su po salonima primani s najvećim urnebesom, jer su nosioci vesti koje se kazuju na uho, i koje drugi ne znaju ili ne vole.
Ne samo religija, nego je i poezija oduvek bila opak sudija za žene. Pesnici su o ženama uvek rđavo govorili. Pevali su samo onoj koju su voleli, ili za kojom su ludovali. Pesnik ima za ženu dvoje: ima jedno mišljenje i ima jedno osećanje, a to mišljenje i osećanje retko kad naliče jedno na drugo. Kad pesnik nije ženu voleo ili mrzeo, on je se uvek bojao. Šta su za pesnika principi ljubavi? To su najčešće kaprici mašte kao i njegove pesme. Gete u sedamdesetoj godini voleo je devojku od sedamnaest godina, i prosio je najzad za ženu. Bodler je živeo sa ženom mulatkinjom, u kojoj nije bilo više od osamdeset centimetara visine. Žena pesnika Miltona, kojoj je pevao raj i anđele, napustila ga je zbog njegove ružne ćudi prema njoj. Nema skoro nijednog velikog pesnika kojeg žena nije ili prevarila ili zlostavljala: od Šekspira do Igoa, i od Molijera do Puškina. Latinski pesnik Lukrecije, koji nije manji od Vergilija, i koji je izvesno dublji, ima užas od žene. Za njega postoji samo fizička ljubav, kao i za mnoge rimske pesnike. Ali je, kaže, i ta ljubav skupo plaćena novcem, gubitkom snage i samoljublja; i zato je, po njegovom mišljenju, jedino spasenje pobeći od ljubavi. A može se, kažu, pobeći od ljubavi ako se ne izmišljaju svojoj ljubavnici vrline koje ona stvarno nema. Međutim, veli Lukrecije, nesreća je što zaljubljeni smatraju za zlato sve što je žuto. Oni i razroku ženu smatraju za suparnicu plavooke Minerve; i mutavu ženu smatraju samo kao ženu opreznu na rečima; i preterano mršavu smatraju za vitku srnu; i ženu oštrokonđu drže samo za ženu temperamentnu; i ženu pijanicu smatraju za boginju Cereru, ljubavnicu Bahovu.
Sve žene nisu stvorene za ljubav. Za ljubav je žena koja ima duha da sve razume, i frivolnosti da sve želi da sazna. Žena je perverzna duhovno, a čovek telesno. Ima žena koje dožive duhovno veći broj poročnih stvari, nego što ih ijedan potpuno raskalašan čovek doživi materijalno. Čovek je nemoralan dok ne počne da ljubi, a žena prestaje biti mo- ralno nevinom od časa kad joj ode pamet za nekim čovekom. Platonska ljubav je samo ljubav čovekova. Svaka je žena dosadna osim one koju volimo. Međutim, ženi nije dosadan nego samo onaj čovek koji joj se divi, ili koji je ne želi, ili koji se ne divi makar njenom ukusu, ili se ne interesuje bar njenim psetom. Žena je azijski satrap kod kojeg uspevaju najplodnija laskanja samo ako su prikladno izrečena; ona tu pazi na reči, a ne na misli. I kad zna da joj lažu, ona voli te lepe reči laži većma nego divljenje kojoj joj se prećutkuje.
Mnogi veruju u intuiciju žene, a ta intuicija izvesno i postoji. Svakako, za mene, intuicija žene nije isto što i intuicija umetnika: jer je intuicija žene sterilna, a intuicija umetnikova je tvoračka. Intuicija žene je bolesna vidovitost, a ne konstruktivna sila.
(…)
Lepotice ne čeznu za lepim ljudima, kao ni bogate za bogatašima. Lepe ljude vole žene koje nisu lepe, kao što za bogatim čezne fukara. Istina je da lepota čovekova osvaja odjednom, a karakter i duh čovekov osvajaju polagano, jer se karakter i duh ne obraćaju ženinom životu fizičkom nego moralnom. Veliki čovek, to je za ženu veličina koja zamara, dubina koja plaši, pedantnost koja odbija, princip koji gađa u glavu. Za ženu više vrede dve radosti nego jedna sreća, a više vredi sreća nego slava. Najlepše žene pođu obično za ljude bez lepote, a često čak vole i ružne ljubavnike. Mnogo puta žena ne voli čoveka ni čijoj se lepoti najviše divi; jer svaka žena instinktivno oseća da je fizička lepota žensko oružje, a ona to svoje oružje ne voli da vidi u rukama muža ili ljubavnika. Žena ne ide ni za čovekom koji ju je zaneo svojom lepotom ili svojom duhovitošću, nego za čovekom koji ima nešto što ona naročito traži. U najviše slučajeva, žena traži osećanje sigurnosti.
(…)
Lepe žene su manje sklone poroku nego ružne. Lepotica se zadovoljava divljenjem i obožavanjem svoje okoline, a ružna traži utočišta u prvom ljubavniku koji je bude smatrao da nije ružna. Zato su ružne žene većma zauzete naporom da se dopadnu, nego lepe, kojima to uspeva i bez napora.
Prvi čovek koji takvu ružnu ženu nađe da je lepa, i koji joj to pokaže, postaje njen neodoljivi gospodar. Da bi se dopale ljudima, ružne žene postaju muzičarke, spisateljice, slikarke, filantropi, a sada čak i parlamentarci.