Za Homerovo ime vezane su Ilijada i Odiseja, epovi koji predstavljaju najoriginalniju tvorevinu helenskog duha. Pored sličnosti u izrazu i stilu, između Ilijade i Odiseje postoje znatne razlike. U Ilijadi su svi junaci utopljeni u rat, a njihovi postupci uslovljeni ratnom situacijom; motivi smrti i neminovnosti su svuda. U tragediji je smrt jedini mogući kraj za njene junake, i to je njihov slobodan izbor. U epu je odlazak u rat rezultat slobodnog izbora, ali smrt nije rezultat slobodnog izbora. Radnja Odiseje dešava se u mirnodopskoj atmosferi, mnogo realističnoj, a manje romantičnoj od one u Ilijadi. Kao takva, Odiseja je okrenuta ka stvarnosti i svakodnevici. U Ilijadi ćemo mirnodopski život osetiti samo u pauzama ratovanja, ali će se i u tim trenucima osetiti koliko je smrt blizu, a život daleko. Junaci Ilijade mirnodopski život doživljavaju samo kao sećanje; cilj i svrha njihovog življenja je slava. U Odiseji je svrha i cilj da se preživi.
Homer je radnju Ilijade skoncetrisao oko glavnog lika – Ahileja i njegove srdžbe. Ahileju je Troja neophodna da bi stekao slavu. Njegov izbor je mrtav junak ili mrtva kukavica. Prihvatljiva je samo prva mogućnost. Odiseja je zasnovana na slavljenju njenog glavnog junaka – Odiseja, i opisu njegovog desetogodišnjeg putovanja ka rodnoj Itaci. Homerov odnos prema herojskom idealu i herojskom kodeksu razlikuje se u Ilijadi i Odiseji. Dok će se u Ilijadi veličati slava, čast i telesna snaga (Ahilej), u Odiseji će pobediti umna snaga i samokontrola (Odisej).
Odisej se u Ilijadi pojavljuje kao jedna od centralnih ličnosti grčke vojske. Odisej, dovitljivi rušigrad, uz koga uvek stoji boginja Atena, bodriće vojsku kada nakon devet godina posustanu i obuzme ih malodušnost, vratiće Hrisejidu ocu i nagovoriće Ahileja da se izmiri sa Agamemnonom, pobediće Ajanta u takmičenju u Patroklovu čast. Kada je Agamemnon u poslednjoj godini trojanskog rata sakupio grčku vojsku na većanje, Tersit ga je drskim rečima optužio da gomila blago i da žena ima na izbor i pozvao Grke da napuste opsadu Troje. Odisej je taj koji je svojim pretnjama ućutkao Tersita, žezlom ga udario, i tako se klevetnik pokajnički povukao, na opštu radost svih.
Kada nabraja ahejsku vojsku, Homer će reći: Odisej, po umu podoban Divu. Ovako Homer opisuje Odiseja i onda kada Agamemnon poziva junake da prinesu žrtvu bogovima. Pored mudrosti i domišljatosti, ono što karakteriše Odisejev lik jeste obazrivost i preduzimljivost. Neće Odisej srušiti zidine Troje silom i oružjem; Troja će pasti uz pomoć Odisejevog lukavstva i pameti. Po predanju, drveni konj pomoću koga su Grci ušli u Troju bio je zamisao Odiseja. Odisej je podstakao Epeja da sagradi konja od drveta sa trojanske Ide, čija je šupljina mogla da primi veliki broj ljudi: pedeset, sto ili tri hiljade. U Ilijadi to nije opisano, ali će Homer više puta reći Odisej – rušigrad. Trojanci su se dvoumili da li da prihvate ovaj poklon, ne znajući da li je božja tvorevina ili delo ljudskih ruku. Odlučili su da ga probodu mačem i ako poteče krv, znači da je delo bogova. Odiesj je nagovorio Menelaja kao odgovornim za rat da podmetne svoju butinu – tako je konj uveden u Troju.
Veličina Odisejevog lika ne leži samo u domišljatosti, lukavstvu i njegovoj bezgraničnoj istrajnosti u svim opasnostima i iskušenjima već i u njegovom besedničkom daru zbog kojeg je postao diplomata ahejske vojske. Oduvek su Heleni cenili besednički dar, a najstarije formulisanje ideala obrazovasnja u herojsko doba jeste ujedno veliki junak i dobar besednik: Da budeš i rečma i delima vičan. Vladanje rečju važilo je kao znak duhovnog suvereniteta. Time se odlikovao i Odisej. Prijamu i ostalim trojanskim starešinama Helena će opisati Odiseja: On je pameti jake i svakim kovarstvima vičan.
O Odiseju će sa divljenjem govori i Anatenor, jedan od trojanskih starešina:
Al’ kad se skupe Trojanci, i oni stupe među njih,
širokim plećima njih Menelaj nadvisi stojeć’,
nego kad sedoše oba, ugledniji beše Odisej.
(…)
A kad se diže da reč dovitljivi uzme Odisej,
stade i gledaše dole oborivši preda se pogled,
(…)
a kad snažni glas iz grudi ispusti svojih,
pa mu reči poteku pahuljicam’ podobne snežnim,
nijedan smrtnik tada sa Odisejem ne bi se preo,
tada se čudili nismo njegovu stasu toliko.
Odisej se od svih junaka u Ilijadi razlikuje i po tome što se svi slažu da se slava stiče u času žrtvovanja života; Odisej je okrenut ka traženju puta bez žrtava – cilj mu je da sprovede pad Troje, a da preživi. Razlog za to možemo pronaći ne samo u psihologiji Odisejeve ličnosti već i u mitu. Kako jedno od predanja kaže, pre nego što je isprosio Penelopu, Odisej je prosio lepu Helenu; međutim, videvši kakvi sve junaci prose njenu ruku, ubrzo je odustao od te namere. Posavetovao je Heleninog oca Tindareja da, pre no što odabere muža svojoj kćeri, od svih koji žele njenu ruku iznudi zakletvu da će mu u slučaju bilo kakve nevolje priteći u pomoć. Zahvalan zbog mudrog saveta, Tindarej je Odiseju isprosio svoju bratanicu Penelopu. Međutim ubrzo nakon rođenja sina Telemaha, Odisej je dobio vest da je lepa Helena oteta. Kao Helenin prosilac, i Odisej se zakleo da će njenom suprugu priteći u pomoć kad ga zadesi zlo, ali nije želeo da krene u rat jer je shvatio da će opsada Troje biti teška i duga, a u zavcičaju ga je zadržavala i njegova mlada supruga. Odiseju nije cilj žrtvovanje života zarad slave, kao što je Ahileju, već pobeda u kojoj će učestvovati i koju će slaviti, a ne koja će ga mrtvog proslaviti.
Poreklo lukavog i domišljatog Odiseja dosta je nerazjašnjeno. Pretpostavljalo se da je prvobitni Odisej mogao biti istorijski vladar stare Itake, kapetan neke flote sa Krita, ili neki egipatski pomorac. Iz folklorne književnosti poznat je lik nekog mudrog, lukavog i snalažljivog čoveka, dosta sličnom Odiseju iz Homerovih epova. Za Odisejevog dedu Autolika, mit kaže da se obogatio prevarama i krađom; Homer kaže da je te svoje talente dobio na dar od boga Herma (zaštitnik trgovaca i kradljivaca). U Ilijadi se nigde direktno ne ukazuje na to da je Autolik Odisejev deda, ali će Odisej, onda kada odlazi kao uhoda u trojanski tabor zajedno sa Diomedom, staviti na glavu Autolikov šlem koji je ovaj dobio krađom. U Odiseji, o Odisejevom poreklu saznajemo mnogo više. Saznajemo da je Autolik zaista njegov deda; na Itaku je stigao odmah nakon Odisejevog rođenja i svom unuku dao ime Odisej (onaj koji mrzi; onaj koji je omrznut; onaj koji se srdi), jer je bio srdit na mnoge ljude, a i njega su mnogi mrzeli:
Neka se dete Srđa nazove. A kad već jednom
i on postane mladić i majčinu velikom dvoru
kada dođe na Parnas, gde moje se nahodi blago,
daću mu blaga i natrag opremiću radosna njega.
Kada je odrastao, Odisej je otišao svome dedi da primi obećane darove. Dok je sa svojim ujacima bio u lovu, divlji vepar ga je ranio iznad kolena. Tako je Odisej dobio trajni ožiljak po kome će ga i prepoznati dadilja Eurikleja kada svome gospodaru posle dugih dvadeset godina bude prala noge.
Uprkos različitim neherojskim elementima Odisejevog lika koje sa sobom nose mitovi i folklorna predanja, Homer je svom junaku dao kako herojstvo tako i mnoge druge važne osobine koje grade njegov lik.
Atmosfera ratne opasnosti je ono što se u Ilijadi neprestano oseća, tom atmosferom okruženi su svi junaci. Ahilej, najhrabriji junak ahejske vojske koji svojim junaštvom nema takmaca, vođen je geslom: sve podnesi i nemoj bez prestanka plakat u duši. Njega neće slomiti saznanje da će nakon Hektorove smrti i sam poginuti, već će ga postaći na još veće podvige i junaštva. Odisej se potpuno razlikovao od Ahileja – kao ratničku odliku on ističe zasedu, a ne otvorenu borbu, što se ne uklapa u herojsku etikeciju tog vremena. Kao takav, Odisej je izmešten iz tog vremena i okruženja, on anticipira nove postupke u ratu i u životu. Upravo zbog toga, Odisej se i u Ilijadi i u Odiseji javlja kao usamljeni lik. Ta njegova usamljenost ukazuje na modernost njegovog lika.
U Odiseji on predstavlja antipod Ahileju i Ajantu i oličenje je vrline podnošenja, trpljenja i postojanosti. Odisejev put ka domovini bio je povezan sa najvećim teškoćama i trajao je punih deset godina. Iako ga je proročište opomenulo da ako krene ka Troji, neće se vratiti punih dvadeset godina; Odisej je to ipak učinio, ne propustivši da u povratku upozna nova geografska prostranstva i stekne nova iskustva. Pred nama se pojavljuju potpuno nove i drugačije crte Odisejeve ličnosti. Domišljatog ratnika iz Ilijade, zamenjuje radoznali geograf iz Odiseje. Tokom svog desetogodišnjeg putovanja ka rodnoj Itaci, Odisej će se sresti sa mnogim ljudima, običajima i naravima, novim prostorima i novim civilizacijama. U njemu otkrivamo želju za istraživanjem – kao jednu od osnovnih civilizacijskih težnji.
Odisej – domišljati praktičar iz Ilijade – odlučuje da rizikuje i kreće u zemlju kiklopa. Tu će kiklop Polifem (Posejdonov sin) proždrati nekoliko Odisejevih drugova, čiju će smrt Odisej osvetiti tako što će užarenim kocem kiklopu izbiti jedino oko koje ima. Odisej je rekao kiklopu da se zove Niko, i time prevario i ostale kiklope koji Polifemu, na njegovo zapomaganje da ga Niko napada, nisu pritekli u pomoć već su ismejali njegov bes. Ipak, ponosni Odisej nikako nije kukavica, pa neće kiklopa ostaviti u zabludi, već će mu hrabro i jasno reći:
Kiklope, ako te kogod od smrtnih upita ljudi
ko ti je kriv što tako sramotno izgubi oko,
kaži da ti njega Odisej rušigrad izbi,
sin Learta junaka što dvore na Itaci ima!
Odisej se predstavlja kao Niko, i tako uspeva da povredi i na ingeniozno-duhovit način ismeje kiklopa. S druge strane, takvo Odisejevo predstavljanje može značiti i to da je Odisej ostao bez ičega i da mora da povrati svoju egzistenciju.
Na ostrvu Eje, kod čarobnice Kirke, Odisej je proveo godinu dana. On će izbeći njene čarolije koje su mu drugove pretvorile u svinje i hrabro će naterati Kirku da im vrati ljudski oblik, i tako spasiti svoje prijatelje. „Izvanrednom psihološkom pronikljivošću i prodornom posmatrčkom sposobnošću Homer prikazuje Odiseja kako odoleva Kirki, sadističkoj čulnici i, naposletku, odnosi nad njom pobedu, kako u veoma opasnoj situaciji razmišlja i zaključuje, kako prinosi žrtvu Erotu, bogu ljubavi, ali tako da mu se ne predaje” (Miloš Đurić, Predgovor Odiseji).
Proračunatost, domišljatost, obazrivost, uzdržanost – osobine su koje ne napuštaju Odiseja. Ove osobine pomoći će Odiseju da izađe kao pobednik; one karakterišu Odiseja i u Ilijadi i u Odiseji, u većoj ili manjoj meri – u zavisnosti od situacija i okolnosti.
Ono što bih posebno istakla kao osnovnu crtu Odisejeve ličnosti – jeste sposobnost podnošenja (u Ilijadi je to ratna opasnost, a u Odiseji su to sve one nevolje sa kojima će se on susresti na svom putu). Iz te Odisejeve sposobnosti podnošenja pred nama se otvara još jedna, možda najbitnija Odisejeva osobina, koja će se najbolje videti u njegovoj odiseji. To je strpljivost. S tim u vezi, Odisej je od Sudbine dobio veliki dar: Sudbina je dala čoveku strpljivo srce.
Odisejevu strpljivost nikakva iskušenja neće slomiti, u njoj je njegov izvor snage kojom će stići do cilja. „Ta strpljivost kao jedna strana njegove umne energije ne prelazi u pasivnu rezignaciju; ona nije samo hrabro podnošenje nego i napor plemenite volje, koji ima visok ljudski cilj” (Miloš Đurić, Istorija helenske književnosti). Smisao Odisejeve strpljivosti jeste čežnja za kućom, porodicom i rodnom Itakom. Ta njegova čežnja za domovinom, mnogo manje žestoka od Ahilejeve strasti i srdžbe, ali daleko postojanija, daje mu snage da ne podlegne iskušenjima i nikada ne zaboravi svoj cilj. Odisej dugo i postojano pati za domom, ali smiruje i bodri svoje srce:
Strpi se srce, pa već si pretrpelo grđi pasjaluk
onoga dana kad mi goropadni žderaše kiklop
drugove jake, a ti si podnosilo, dok te je pamet
iz spilje one izvela u kojoj poginuti šćaše.
Domišljatog i strpljivog ratnika iz Ilijade zamenjuje strpljivi moreplovac, čiji je jedini pravac kretanja njegova porodica i Itaka. Taj pravac neće uspeti da promene ni Kirka, ni Sirene, ni Lotofazi, ni Alkinoj koji mu nudi svoju ćerku – prelepu Nausikaju za ženu, a ni Kalipsa koja mu nudi besmrtnu mladost.
Ali srca mog ne mogaše nikad okrenut.
Ničega slađega nema od svoje domaće grude.
U Ilijadi je Odisej, u velikom taboru, sa još većim junacima, svojom domišljatošću, lukavošću i postupcima jako usamljen. U Odiseji se on susreće sa drugačijom i mnogo izraženijom usamljenošću, stvorenu činjenicom da ga od domovine ne dele ni dani, ni kilometri, već godine.
Na ostrvu Ogigija, na kome je živela lepa božanska nimfa Kalipso, Odisej je proveo punih sedam godina, uživajući njenu ljubav i gostoprimstvo. Međutim, njena pažnja i ljubav neće ublažiti njegovu tugu za Itakom niti će pokolebati njegovu misiju povratka. U kontekstu svog jedinog cilja – povratka, Odisej je do kraja nepromenjen – okrenut je jedino ka Penelopi i Telemahu; s druge strane oni su okrenuti ka njemu. Penelopa ga čeka, a dok on ide ka njima, Telemah kreće prema njemu. Telemahov put ka ocu jeste put njegovog sazrevanja; međutim, na tom putu on neće postati muškarac (simbol domaćinstva); Telemah će se potpuno afirmisati tek kad se Odisej bude vratio. U okviru patrijarhalne kulture, za Odiseja žena i sin predstavljaju porodicu, a van nje – oni su za njega simbol Itake, simbol kraljevstva. Odisej teži i ide i ka porodici i ka Itaci. Telesna ljubav između Ahileja i Brisejide u Ilijadi, zamenjena je bračnom – između Odiseja i Penelope u Odiseji.
Na svom desetogodišnjem putovanju Odisej će zapadati u izuzetno teške situacije i okolnosti, koje će zahtevati lukavstvo, proračunatost i hladnokrvnost. Odisej je praktičar – on žrtvuje Skili šestoricu svojih drugova da bi spasio sebe i ostale; izuzetno je oprezan – nikada ne odgovara na pitanja direktno, ne objavljuje svoje namere i laže čak i kada razgovara sa prijateljima (lažno se predstavlja Penelopi, Telemahu, dadilji, svom vernom svinjaru, kao i ocu koji je živeo samo za njegov povratak). Nepoverenje i podozrenje razvili su u Odiseju naviku da laže i vara čak i u onim slučajevima kada nema nikakve potrebe za tim. Međutim, ova sredstva Odisej koristi kako bi postigao cilj – nadmudrio vojsku ili doplovio do Itake, a ne da bi drugima naneo zlo.
Odisejev lični život nije prikazan u Ilijadi, tu ćemo ga videti samo javno; u Odiseji o Odisejevoj ličnosti saznajemo mnogo više; međutim, svoje intimne misli i osećanja, on zadržava za sebe. Postepeno će se otkrivati čak i svojoj ženi kako bi proverio njene reakcije i držanje. Za vreme Odisejevog odsustva sa Itake, drski prosci njegove žene Penelope obesno su trošili njegovu imovinu. Ipak, ni odveć grubo ponašanje prosaca prema prerušenom Odiseju koji se vratio na Itaku neće poljuljati i isprovocirati njegovo godinama građeno samosavlađivanje i samokontrolu. Njegov gnev će izbiti onda kada u ruke dobije svoj luk i strelu; u tom trenutku u njemu nema kolebanja – bez milosti će pobiti sve obesne prosce i neverne sluge. U njemu nema one milosti Janković Stojana koji svatovima svoje žene daruje svoju sestru; Odisej će nad proscima svoje žene izvršiti genocid.
Ovakav mračni kraj Odiseje potpuno je suprotan u odnosu na prethodno insistiranje na civilizaciji (Odisejevo putovanje, upoznavanje novih prostranstava i kultura, njegovo ponašanje…). Međutim, boginja Atena, koja je u oba Homerova epa Odisejeva zaštitnica, uzeće na sebe lik Mentora, i izmiriće Odiseja sa podanicima koji su se pobunili protiv njegovog pokolja. Atena predstavlja vrhunski civilizacijski princip; ona je božanska zastupljenica uma, koja će u Eshilovim Eumenidama glasati za Oresta i tako zaustaviti novo prolivanje krvi. U Odiseji će stati na Odisejevu stranu i tako zaustaviti još jedan pokolj.
Ilustracije: wikimedia.org
Autor: Dušica Čukić