Živeti u Dablinu Džejmsa Džojsa značilo je pokoravati se idejnim klišeima diktiranim od strane tadašnje ideologije, crkve, kao i predrasudama malograđanskog društva. Džojs se čitavog života gnušao malograđanštine i neobrazovanosti Dablinaca, ali je istovremeno voleo njihovu toplinu, neposrednost i jednostavnost. Upravo u tim dablinskim protivrečnostima, u spoju ljubavi i mržnje koju je prema njima osećao, Džojs je pronalazio inspiraciju i građu za svoj književni opus.
Žan Pari ovako je opisao Dablin u godini Džojsovog rođenja: „Štrajkovi, bune, bombe. Da li će engleski poredak ukrotiti ove rodoljube koje je štampa već nazvala buntovnicima? Dugo nesređena borba sa Parnelom uzimala je odlučujući obrt. Njegov izlazak iz parnice proslavljen je u Dablinu radosno, govorima i sa bakljadama. Sutradan, da bi poželeli dobrodošlicu kralju, Nepobedivi su ubili engleske doglavnike za irska pitanja. Parnel je optužen za saučesništvo. Sve se završilo jednostavnom klevetom – 1891. godine Parnel je umro u rukama neprijatelja, napušten i obeščašćen…” (Žan Pari, Džejms Džojs, njim samim)
U autobiografskom romanu Portet umetnika u mladosti, Džojs je zavirio u sebe i ponovo proživeo svoje detinjstvo i mladost, kroz lik Stivena Dedalusa, čiji će razvojni put biti u znaku non serviam (neću da služim) i per aspera ad astra (trnovitim putem ka zvezdama).
Razvoj ličnosti Stivena Dedalusa predstavlja veliki revolt protiv svih dogmi kojima je bio vezan za porodicu, crkvu i zavičaj. Introvertni dečak Stiven, čija je hipersenzitivnost praćena neobično slabim vidom, obdaren je snažnim umetničkim temperamentom koji se ispoljava u njegovim ranim godinama: „On nije želeo da se igra. Hteo je da u stvarnom svetu nađe bestelesnu sliku koju je njegova duša tako stalno posmatrala”. Ova potreba za bestelesnom slikom predstavlja nagoveštaj sazrevanja Džojsove umetničke vizije, koja će se afirmisati otuđenjem od roditelja, društva i katoličke demagogije. Otuđenost od društva, nazire se i u kafanskoj atmosferi pića i pesme, u koju Stiven ne može i ne želi da se uklopi. Iz te osame izrašće Džojsovi pogledi na svet, izgradiće se odnos prema njemu i uzdignuće se njegova umetnost. Usamljen u svojoj različitosti od ostale dece, Stiven je meta njihovoj surovosti. Zbog toga, kao i zbog neljudskosti i rigidnosti jezuitskog koledža koji je pohađao, još više se povlači u sebe kako bi stvorio svoje kodekse ponašanja i izgradio svoje samopouzdanje.
U prvoj glavi romana, upoznajemo petogodišnjeg Stivena Dedalusa kome rođaka kaže da se za nešto mora izviniti, ili će doleteti orlovi koji će mu iskopati oči. Malom Dedalusu se ova slika urezala u sećanje – slika da se on mora izviniti, a ne navodi zašto (jer, razlog je, verovatno, beznačajan ili ga uopšte i nema). Ipak, kazna je strašna. Drugo bezrazložno i nadasve nepravedno i surovo kažnjavanje desiće se na koledžu (u kome se iza uglađene forme duhovnosti krije grubost i licemerje) gde Stiven biva kažnjen šibanjem po rukama i ponižavajućim i pokajničkim klečanjem na podu. Tada se u njemu budi prva pobuna protiv nepravde.
Tragajući za sopstvenim identitetom, Stiven je lutao dablinskim trgovima, kejovima, ulicama, i zalazio u kvartove koji odzvanjaju „tako malo katolički”. U jednom od takvih kvartova, Stiven će sa samo šesnaest godina, u postelji jedne prostitutke, doživeti svoje prvo seksualno iskustvo i ujedno jednu od svojih epifanija. U kontekstu ovog čina, epifanija ima svetovno značenje, dobija značenje otkrovenja. Ono što daje smisao i značaj ovom činu, jeste pobuna – pobuna protiv crkve i njenih propovedi o bezgrešnom životu na zemlji zarad nebeskog raja i strašnom paklenom ognju zbog neokajanog greha; pobuna protiv katoličkih dogmi i zemlje koja kontroliše libido i inteligenciju svojih podanika, pobuna iz želje da se upozna celovitost života.
„U njenom naručju osetio je da najednom postaje jak, i neustrašiv i siguran u sebe. Ali njegove usne nisu htele da se sagnu da je poljube. Naglim pokretom ona mu prisloni glavu i priljubi svoje usne uz njegove i on pročita smisao njenih pokreta u iskrenom uzdignutom pogledu.(…)I nije bio svestan ničeg drugog u svetu do tajanstvenog pritiska njenih poluotvorenih usana. One su mu pritiskale mozak kao i usne, i kao da su bile sredstvo nekog neodređenog govora; i između njih on oseti neki nepoznat i slab pritisak, mračniji od poniranja u greh, nežniji od zvuka ili mirisa.”
Smisao poljupca sa ženom Stiven će napokon shvatiti i raskrstiti sa dilemom koja ga je do tada vezivala samo za majku: „Je li trebalo da ljubi majku, ili nije trebalo da ljubi majku? (…) Zašto to ljudi rade sa svojim licem?”
Dakle, njegovo prvo sagrešenje o božanske zakone, jeste telesno ogrešenje, nakon kojeg „njegova pobožnost bejaše iščezla”.
Problem Stivenovog odbijanja da služi onome u šta više ne veruje, Džojs vezuje za poglavlje o Luciferu, blistavom sinu jutra, moćnom velmoži koji je pao zbog svoje gordosti: Non serviam. I dok se prorovednik sprema da održi pompezni govor o postanju, Premudrosti Božjoj i večnosti patnje koja grešnike čeka u paklu, Dedalus sluša kišu koja pada na kapelu i vrt i vizualizuje bešumnu nadolazeću vodu koja će poplaviti lice zemlje i ugušiti sav život na njoj. Propovednikov govor o veličanstvenoj dobroti i premudrosti Svevišnjeg, i o kazni koja neminovno čeka one koji su se drznuli protiv Reči Gospodnje, na Stivena ostavlja snažan utisak – oseća da je svaka propovednikova reč upućena njemu i njegovom grehu protiv kojeg je sada usmeren sav božanski gnev.
Pobunjenik, sam po sebi, nije toliko važan – to može biti bilo ko, bilo kad i iz bilo kog razloga, ali pobuna – to je reč kojoj se odaje priznanje. U zavisnosti od veličine njenog cilja, kod počinioca (pobunjenika!) javlja se odgovarajuće osećanje: poštovanje prema sebi, ili – malodušnost. Malodušnost otvara pitanje kajanja. Usled prisustva kajanja, kao i svih sadržaja koje ono sa sobom nosi, javlja se anksioznost, koja, kao izuzetno dekadentna pojava, počinje progresiju u cilju degradiranja jedinke, koja tada bezobzirno moli za oproštaj.
Da bi odlučno uzviknuo – non serviam i krenuo per aspera ad astra, Dedalus se još jednom vraća Bogu, da bi još jednom, kroz ispovest i molitvu pokajanja bio Njegov pomazanik. Moraće da prođe kroz sopstveni pakao, da bi slobodno krenuo ka svom raju – Večnoj Reči, Logosu. Pre no što će se potpuno odreći katoličke crkve, Stiven joj se vraća i dušom i telom, predan svakim atomom svog bića Svetom Trojstvu. Logičan sled događaja, duboko determinisan njegovim vaspitanjem i obrazovanjem, posle greha, bilo je ispaštanje i kajanje. Međutim, čak i kada glasovi tela postanu dovoljno jaki, a ispovesti samo kanal za neokajane grehove, Dedalusa duboko usađeno osećanje krivice neće napustiti. To osećanje napustiće ga onda kada bude krenuo svojim putem, onim kome je njegov duh predodređen, a to je Umetnost.
Dedalus odbija sveštenički poziv jer ne želi da kao posrednik između Boga i čoveka kontroliše nečiju dušu. Takva vrsta moći njemu nije potrebna. Njemu je potrebno da oseti život u svim njegovim oblicima, on želi da bude odan životu, ne želi da ga se odrekne da bi sebi „kupio” raj na nebu. On želi da se prepusti prirodi, imaginaciji, literaturi i svojim epifanijama, i da, kao takav, bude Propovednik Umetnosti, čije propovedi neće počinjati rečima: Introibo ad altare Dei (Stupiću na Božji oltar – reči kojima je nekada katolički sveštenik započinjao misu). Odbija da bude dobar vernik koji će primiti sveto pričešće, sagnuti glavu i ljubiti ruke bogougodnicima, kao da nisu obični ljudi. Odbija i da bude bogougodnik koji će opatijski delovati na narod, stavljajući ga time u svoju vlast. On želi i mora odgovoriti zahtevu vlastitog umeća kojim otvara vrata umetnosti, ostavljajući iza sebe prazno odjekivanje glasova katoličkih propovednika.
Stiven se odriče crkve jer je upravo ona ta koja čini da voljenje Boga bude tako teško. On odbija hramove i svetilišta, osim onih koje je podigla sama priroda. Kao čovek prirode, Dedalus je izuzetno poetičan, a usamljeničko opštenje sa Nevidljivim, najviši je izraz verskog života. Stivenov religiozni duh ne negira postojanje Boga, već ne želi da služi nečemu u šta više ne veruje, a to je: dom, otadžbina i crkva. Odbijanjem da primi svetu pričest, on se ne odvaja samo od crkve, već i od porodice.
U njegovom prezimenu je mitski Dedal (le dedale na francuskom znači lavirint), antički umetnik, uzumitelj i arhitekta, graditelj lavirinta u kome je kralj Minos držao čudovište Minotaura. Dedal je sa sinom Ikarom bio zatočenik lavirinta koji je sam izgradio. Da bi se spasio, sebi i sinu je napravio krila od voska i perja. Ikar se, međutim, ushićen letom, vinuo previsoko, sunce mu otopilo krila, pao u more i utopio se. Ali, Dedal je uspeo da se domogne slobode, isto kao što se i Džojsov Dedalus jasnim i odlučnim non serviam, domogao sopstvene slobode.
Svaki lavirint je putovanje do čijeg se cilja teško stiže. Što je put komplikovaniji, izazov je veći, a dostizanje cilja značajnije. Ako se pravilno slede njegove okuke i prevoji, svetlost cilja jasnije se vidi. Stiven svojim rođenjem ulazi u lavirint, sam i odlučan da u njemu istraje do kraja, birajući svoje skretnice koje će ga dovesti do slobode.
Stiven Dedalus gradi sebi krila kojima će slobodno leteti u pravcu umetnosti, ne strepeći od mogućeg pada, jer, pad i nije toliko strašan ako ima smer i smisao. On kreće putem na kome se materija i duh uobličuju zarad estetskog cilja, putem traganja za lepim na kome će formulisati svoje teorije o književnosti i umetnosti, putem logosa: „Iz slobode i moći svoje duše on će, kao veliki izumitelj čije ime nosi, ponosno stvarati nešto živo, novo i uzvišeno i lepo, nedokučivo i neuništivo…”
Fotografija – Džojs kao šestogodišnjak, 1888. godine – preuzeta je sa en.wikipedia.org.
Autor: Dušica Čukić