Dosadašnje dramsko stvaralaštvo Biljane Srbljanović može se sistematizovati u dve tematske celine. Prvu tematsku celinu čine drame koje karakteriše politička angažovanost i oštra kritika savremenog društva – Pad, Beogradska trilogija, Supermarket i Amerika, drugi deo. Drame Pad i Beogradska trilogija bave se dramatičnim traganjem za ličnim i društvenim identitetom u sudbonosnim razdobljima novije srpske istorije. Autorka ne prihvata travestirane kolektivističke interpretacije nacionalne istorije, već se suočava sa stvarnošću preispitivanjem predstava o sebi i sopstvenom narodu.
Sistematizacija je uslovna, jer su politička i socijalna dimenzija, po rečima Biljane Srbljanović, neodvojive od ljudskog bića. Politička dimenzija i intimna dimenzija savremenog čoveka (o kojima govore drame B. Srbljanović) mogu se izdvojiti samo u cilju teorijske analize. Polazeći od stanovišta da se nijedno estetsko značenje ne odvija u kulturnoj praznini, drame Biljane Srbljanović su društveno determinisane, jer sama autorka ne priznaje književnom delu estetičku autonomiju. S tim u vezi, istraživanje književnog dela Biljane Srbljanović podrazumeva i istraživanje kulture koja nije neutralna akademska delatnost, već politička intervenicija, ako se pod politikom podrazumeva način građenja bilo kakve zajednice
Međutim, podjednako oštro ona kritikuje i zablude evropskog i američkog društva u dramama Supermarket i Amerika, drugi deo – podvrgavajući snažnoj ironijskoj dekonsrukciji aktuelne socijalne vrednosti Zapada, Evrope i Amerike (Ljuštanović, 2008). Dok u Supermarketu demistifikuje viziju blažene Evrope i svoju političku oštricu usmerava ka postnacionalističkoj Evropi i neoliberalnim predrasudama Zapada, u drami Amerika, drugi deo autorka razobličava američki san slikajući „uljuđenu” dehumanizaciju američkog društva nakon 11. septembra 2001.
Sintagma porodične priče najbolje će poslužiti za imenovanje drugog tematskog ciklusa u okviru dramskog stvaralaštva Biljane Srbljanović. Reč je o dramama koje progovaraju o ličnim problemima savremenog čoveka, kao što su porodični i međugeneracijski odnosi i sukobi. U dramama Porodične priče, Skakavci, Barbelo, o psima i deci, i Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu) – autorka je zainteresovana prevashodno za život različitih porodica, za odnose starih i mladih i sposobnost njihovog međusobnog razumevanja. U ovom tematskom ciklusu dominira intimna dimenzija savremenog čoveka, dok je politička dimenzija u drugom planu (ili je u potpunosti potisnuta). Opsednuta kućnim temama, kako i sama naglašava, Biljana Srbljanović problematizuje odnos generacija – roditelja i dece koja stare a ne odrastaju, koja simbolično ubijaju svoje roditelje, koji se ne predaju i grčevito drže. Kućne teme su specifičan dramski okvir koji je poslužio autorki da na jedan subverzivan i nov način uvede u pozorište neke stare metafizičke teme, kao što su usamljenost, starenje, potreba za ljubavlju, život koji je svojevrsno odlaganje smrti, pa i samu smrt.
Drama Skakavci donela je Biljani Srbljanović nagradu nemačkog časopisa Theater heute za najboljeg inostranog pisca u pozorišnoj sezoni 2005/2006. i Evropsku nagradu za novu pozorišnu umetnost (Premio-Europa per il Teatro) u Solunu. Skakavci su u režiji Dejana Mijače izvedeni u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 2005, a predstava je osvojila pet Sterijinih nagrada.
Centralno mesto u drami zauzima problem starih ljudi, koji se može posmatrati iz dva aspekta – gernatokratije i marginalizacije starih. Dakle, likovi staraca u Skakavcima svojevrsni su likovi-reflektori koji osvetljavaju porodične odnose u samoj drami i otkrivaju ambivalentnu kulturnu svest jednog društva, koje, sa jedne strane, neguje kult staraca kao neprikosnovenih autoriteta, a sa druge strane, opsednuto mladošću i lepotom, zanemaruje ostarele.
Dramsku strukturu Skakavaca čini niz, na prvi pogled, nepovezanih priča i likova u prvom delu, dok se u drugom delu drame otkriva jedinstvena dramska radnja koja organizuje sve likove i dramske situacije u organsku celinu – priču o starenju koja je jedina gora stvar od smrti. Odnos prema starima i starosti je čvrsta veza koja objedinjuje sve likove u drami. Fragmentarna dramska struktura otkriva višestruko ambivalentan odnos prema starima, koji se kreće od sažaljenja, preko submisivnosti, do mentalne okrutnosti i savremenog lapota (Jovićević, 2007).
U svakoj od fragmentarno postavljenih scena pratimo nekoliko grupa ili parova junaka, u okviru kojih se uvek nalaze bar dve, a u jednom slučaju i tri generacije. Prvi par čine Maks (55), samoljubiva televizijska zvezda sa patološkim strahom od smrti i njegova dvadeset godina mlađa ljubavnica, Nadežda (35), vesela i prostodušna šminkerka. Ostale parove čine roditelji i deca. Tridesetpetogodišnji besposličar, Milan, koji živi sa osećanjem da je starac, u opterećujućoj senci oca, živahnog akademika Ignjatovića (75), ali i svoje bezobzirne supruge, Dade (36). Milana muči i nesnosno razmažena desetogodišnja kćerka Alegra.
Drugi par čine sredovečna razvedena lekarka Žana (50) i njena majka, gospođa Petrović (78), obe noseći svoju usamljenost biju bitku sa vremenom. Treću grupu likova čine Fredi (39), lekar, homoseksualac koji poseže za plastičnom operacijom kako bi zaustavio vreme, njegova sestra Dada i ostareli, dementni otac, osamdesetogodišnji Jović (Delić, 2006). Gospodin Simić (77) jedini je lik u drami koji je „niko i ništa, nikome i ništa”.
Odnose među likovima u Skakavcima pratimo u paralelnim pričama, koje se oslanjaju na dijaloški prikaz valjano portretisanih karaktera. Na početku drame Biljana Srbljanović skreće pažnju da su svi junaci Skakavaca vrlo stari, naročito oni najmlađi – dovodeći u pitanje sistem vremena. Tridesetogodišnjacima i desetogodišnjoj Alegri, umornim i razočaranim u život, suprotstavljeni su likovi sedamdesetogodišnjaka koji od života još mnogo očekuju. Zamena perspektiva je nesumnjivo dovoljna za dramski sukob. Junaci Skakavaca u agonu su sa vremenom koje su sami obezglavili. Dok starci razmišljaju o dalekoj budućnosti, mladi neprestano razmišljaju kako da dožive starost – naglavačke postavljena perspektiva izvor je sukoba među junacima. Borba protiv starenja obračun je junaka sa sopstvenim razočarenjima i izgubljenim nadama. Istovremeno, u borbi za neko buduće vreme, oni nastavljaju borbu sa sopstvenom prošlošću, sa potisnutom mržnjom i krivicom.
Biljana Srbljanović sintetizuje globalnu metaforu jednog nakaradnog sveta u kome su žrtve i mladi i stari; „mladi zato što ne mogu da se oslobode roditeljske diktature, a stari zato što žive u zemlji bez sistema vrednosti, u kojoj moraju, do poslednjeg daha, grčevito da traže priznanje i podršku” (Medenica, 2007). Infantilni „starci” i starmala „deca” svedoče o poricanju protoka vremena. Likovi se, dakle, nalaze u dijametralno oprečnim pozicijama – zajednička im je emocionalna ispražnjenost koja vodi ka dehumanizaciji. Junaci se određuju u svojim pojedinačnim manifestacijama i u svom odnosu prema vremenu – desetogodišnja Alegra bi da „preskoči vreme”, dok bi sedamdestpetogodišnji Ignjatović da ga zaustavi. Uzaludan je svaki pokušaj junaka da zaustave vreme, biološko propadanje i sam proces starenja – jer se likovi ni u mladosti, kako kaže jedan od junaka Skakavaca, nisu osećali mladim – Simić: Draga devojko. Ja, ni kad sam bio mladić, nisam izgledao kao mladić. (Srbljanović, 2005)
Naime, reč je o stanju duha – starost junaka ne pretpostavlja samo fizičku propadljivost i nemoć. Iako tridesetogodišnjaci: Nadežda, Milan, Dada i Fredi – oni nisu spremni ni za kakvu životnu borbu. Prepuštaju se sveoštoj stihiji, nespremni da delaju kako bi svoje živote ispunili značenjem. Dezorijentisanost likova u vremenu i prostoru proizilazi iz egocentričnosti samih karaktera i nemogućnosti da uspostave valjane i željene socijalne i porodične odnose. Karakterizacija likova ne ostvaruje se putem akcije, jer istinskog agona u drami nema. Sama autorka je na početku drame anticipirala nepromenljivost likova – većina njih je suštinski niko i ništa, nikome i ništa – i tako ostaje do kraja drame. Međutim, na gotovo apsurdan način nijedan od junaka drame ne ostaje sam, izuzev Nadežde – svako je osuđen da ostatak života provede, kao po kazni, sa onim koga je najmanje želeo u životu.
Milan, koga niko ne voli, ništa ne preduzima kako bi postao aktivni učesnik ne samo u društvenoj stvarnosti već i u sopstvenom životu. Čekajući da nasledi očevu štednju, Milan zauzima krajnje konformistički stav, prepuštajući se pasivnosti duha, gubi sopstveni integritet i autonomiju u slepoj poniznosti koju ispoljava prema svome ocu – akademiku Ignjatoviću. Za razliku od njega koji nema jasnu predstavu ni o prošlosti ni o sadašnjosti – jer je kreiranje sopstvenog života prepustio ocu, akademik Ignjatović ima precizne planove i jasnu predstavu o budućnosti – kako tuđoj (na koju nema pravo), tako i sopstvenoj. Razgovor Milana i profesora Simića, koji očekuje titulu akademika, otkriva Milanov groteskni položaj u odnosu na njegovog oca koji je do najsitnijih detalja isplanirao ne samo sopstveni život, već i sopstvenu sahranu (U plavoj fascikli, u prvoj fioci radnog stola, ima instrukcije za sahranu. Slika za čitulju, ko da govori, ko da se zove, a ko ne. E, pa tu je naznačio i odelo).
SIMIĆ: Milane, sine, zašto vi ne radite?
MILAN: Pa, ja sam u penziji. Zar vam tata nije rekao?
SIMIĆ: Kako u penziji? Pa, koliko imate godina?
MILAN: Trideset pet. U invalidskoj penziji.
SIMIĆ: Ali, vi niste invalid!
MILAN: U Službi to ide tako.
SIMIĆ: Svašta. Što ste uopšte išli u policiju? Pa, vi tek treba da radite!
MILAN: Kako da radim? A ko će onda da brine o ocu?
SIMIĆ: Mogao bi on toliko i sam. Vi ste pravnik, niste šofer.
MILAN: A, ne. Moj otac ne može sam.
SIMIĆ: Zašto ne bi mogao? Pa, on je mlađi od mene.
MILAN: Uostalom, ja i nisam šofer. Samo ga, tako, po neki put povezem.
I sačekam. Kad imam vremena i kad ne radim ništa drugo.
SIMIĆ: To vas i pitam, Milane. Zašto ne radite ništa drugo? (Srbljanović, 2005)
Milan je paradigmatični lik u drami – oličenje sveopšteg stanja duhovne pasivnosti mlađe generacije – izgubljenih ideala, nadanja i opšteg besmisla. „Pronaći kakav-takav smisao u životu likova Skakavaca gotovo je nemoguće. Mi ih zatičemo ne u trenutku nekog duševnog agona, ili dramske akcije, već u pokušaju da svoje, već odavno besmislene živote, slične tlapnji, osmisle. Većina njih ne pripada nikome i ničemu, a neprestano nastoje da nekome ili nečemu pripadnu (Jovićević, 2007). U toj sveopštoj potrebi za pripadnošću likovi Skakavaca gube identitet. Oni su junaci koji „postoje pasivno”, u kojima je ugušena potreba za osećanjem identiteta. Njihov individualizam, ili težnja ka individualizmu, zaklon je iza kojeg se skriva neuspeh da se stekne individualno osećanje identiteta. Ne uspevši da se oslobode „prošlosti“, da se otpetljaju od svojih korena, likovi Skakavaca ne postaju „ono što su” – tačnije ne uspevaju da „rode sebe”.
Prvobitni naslov drame Skakavci glasio je Moj otac igra loto – čime je autorka metaforično želela da ukaže na suštinski problem društva – na čekanje, koje ga sistematski razjeda. Rečenica Moj otac igra loto važna je za način sagledavanja života; iz generacije u generaciju – svi su prepušteni sveopštem čekanju, nedostaje faustovska mudrost, koja će reč preobraziti u delo. U zemlji u kojoj živim, ističe Srbljanovićeva, stalno gledamo u nebo čekajući da nam nešto padne sa tog neba. Čekanje time postaje središnja tačka dramske radnje, i kao apstraktna kategorija postaje uzrok raspadanja već nepostojećih, „fantomskih” porodica. Muharem Perović, izdvajajući Skakavce kao najbolji dramski tekst Biljane Srbljanović, skreće pažnju na problem čekanja i odsustva slovesnog delanja među junacima: „Nema druge: za svoj život se moraš boriti sam. Ništa, ili gotovo ništa, ne pada sa neba, niti će bogata državna lutrija građane učiniti bogatijim. Pusti starce i njihove priče, kazivanja i nasledstva, staru očevu štednju, zasluge, pa i krivice” (Perović, 2005).
Antropološki pesimizam koji dominira dramom najbolje artikuliše lik Nadežde, koja, i pored svoje otvorenosti i „životnosti”, zrači nekakvom „čehovljevskom tugom”. Nadežda bez roptanja prihvata život – depresivan, prazan:
NADEŽDA: A vi, ne volite što ste sami?
SIMIĆ: Šta tu ima da se ne voli?
NADEŽDA: Ima ljudi koji ne vole. Ali, ja na primer, volim. Samo mora da se pazi, to je sve. Kako hodate, na primer. Nikad bosim nogama po mokrim pločicama i uvek pažljivo u kadi. Jer ako se okliznete, ko će da vas nađe? A to je onda grozna smrt. Kao u pustinji, ili još gore. Tako ponižavajuće.
SIMIĆ: Ma, zašto vi o tome razmišljate?
NADEŽDA: Kad tako sami hodate, uvek po ivici depresije, morate paziti, morate strašno paziti da se ne okliznete i zauvek ne propadnete u poniženje.
SIMIĆ: Još ste mlada. Naići će neko.
NADEŽDA: Ali ja nikog ne čekam. (Srbljanović, 2005)
Čitava drama, smatra Aleksandra Jovićević, jeste neka vrsta košmara u kome Nadežda sanja kako ljudi oko nje umiru i ona ih sahranjuje. Međutim, Nadežda je mišljenja da smrt i nije tako strašna, ima i gorih stvari. Gora stvar od smrti je starost – uniženje koja ona sa sobom donosi. Sama starost u drami Skakavci a priori dehumanizuje čoveka – star čovek uopšte ne nalikuje čoveku, on jedva da je uopšte čovek. Iako tema starosti nije nova tema u literaturi, Biljana Srbljanović uspeva da je na smeo i nov način uvede u pozorište. Srbljanovićeva zapravo „detabuizira” temu starosti pokazujući da starost nije samo nemoć, već i nelagodnost koja proizilazi iz svesti o nemoći.
Mnogo pre Srbljanovićeve, V. Jejts, u pesmi Jedrenje u Carigrad, opeva starost bez idealizacije: Star čovek je samo jedna kukavna stvar/ Dronjav kaput na štapu… Jejtsovi stihovi podsećaju da je problem starosti imanentan problem u istoriji civilizacije – i da je starost kao tema često inspirisala umetnike. Međutim, dok kod Jejtsa postoji uteha za one koje je starost razrešila čulnih strasti i unizila, u drami Skakavci utehe nema. U Jejtsovoj pesmi duša staraca pronalazi utočište u umetnosti (jer duša može spoznati sopstvenu veličinu u velikim umetničkim delima), Srbljanovićeva, naprotiv, ne ostavlja prostor da starci pronađu ikakvo utočište. Iz perspektive zanemarenih i napuštenih staraca, smrt se čini kao jedina uteha i spasenje – istina je da ona, možda, ne vodi ničemu, ali i sam život ispražnjen od smisla nije život dostojan čoveka. Priči o zanemarivanju staraca, i krajnje nehumanom odnosu prema njima, kulminira u trenutku kada Dada i Fredi rešavaju da svog osamdesetogodišnjeg oca, gospodina Jovića, ostave pokraj auto-puta. Travestijom bajke Ivica i Marica autorka uvodi u dramu drevni motiv lapota.
FREDI: Je l’ se sećaš „Ivice i Marice”?
Dada igra da je raznežena.
DADA: Kako da se ne sećam, znaš kako smo se bojali, kad smo bili mali, da će neko da nas odvede u šumu i da nas tamo ostavi…?
Fredi ćuti. Čeka da se Dada izigra.
DADA: Ne razumem, kakve to veze ima?
Fredi je pusti da razmisli.
DADA Misliš da tatu…
Dada čeka da Fredi završi. Fredi je pusti.
DADA: Misliš da tatu odvedemo u šumu?!
FREDI: Ne mora u šumu, može i pored. Negde gde je prijatno. Gde nije opasno. Gde je lepo. Samo da je daleko.
DADA: Da, i?
FREDI: Negde gde ima puno ljudi, gde je veliki promet, na auto-putu, na odmorištu, na benzinskoj pumpi. Tamo gde ljudi jedu, mokre, menjaju pelene, puše. Tamo gde će neko da ga nađe.
DADA: I onda?
FREDI: I, onda ništa. Tu ga ostavimo i odemo. (Srbljanović, 2005)
Dakle, tema lapota, koju je na velika vrata u srpsku književnost uveo Živojin Pavlović svojim romanom Lapot (1992), vraća se kroz postteatarsku dramu Biljane Srbljanović. Naravno, lapot nije pojava koja se može vezati isključivo za srpske prostore, lapot kao drevni ritual javlja se u brojnim evropskim i svetskim kulturama. Međutim, Biljana Srbljanović, iako u samoj drami okrenuta „opšteljudskim temama”, koristi motiv lapota kako bi provukla ideološku nit i podsetila čitaoce na društveno stanje jednog specifičnog i prepoznatljivog prostora, naravno, satirično naglašenog. Hronotop je u drami jasno markiran – tranziciona Srbija pritisnuta bremenom nejasnih ideoloških koncepata. I pored toga što se u Skakavcima Biljana Srbljanović prvenstveno bavi ljudskom prirodom, karakterima i psihologijom – ne treba smetnuti s uma društveni aktivizam autorke i jasnu nameru da drama osnažuje određene modele društvenih aktivnosti i ponašanja.
Odnos države prema starima, preslikava se i na porodične odnose. Kritika porodice istovremeno je i kritika postkonfliktnog i tranzicionog društva, čiji odnos prema starima nije ništa manje human negoli odnos dece koja ostavljaju svog oca pored auto-puta. Reč je, dakle, o regresiji čitavog sistema vrednosti i devalvaciji fundamentalnih humanističkih, etičkih principa. Srbljanovićeva osamdesetogodišnjeg Jovića slika kao dementnog starca, dijabetičara, i strasnog ljubitelja šećera. Njegova ljubav prema šećeru, na simboličkoj ravni, otkriva Jovićevu glad za pažnjom, ljubavlju i bliskošću – za svim onim što ne pronalazi u svojoj porodici.
JOVIĆ: Jednom su moja deca bila strašno ponosna na mene. Jednom. U Sutomoru, na moru. Pri najezdi skakavaca. Cela plaža nam se smejala, otvoreno, u lice. A ja sam ih gazio i nogama i rukama i štapom. I odbranio sam svoju decu. I to je sve. Sve što Jović ima da kaže. Čuje se grmljavina, samo što ne počne pljusak. Onda, umesto kiše, na glavu ovog staroga čoveka, počne da sipa šećer. Šećer sipi, skoro ga zatrpa. (Srbljanović, 2005).
Simbolično i bukvalno, autorka saopštava da u svetu drame nema prostora i za roditelje i za decu. Deca i roditelji žive u stanju „tihih obračuna” – neprestanog sporenja, zbog nesposobnosti, ili nemogućnosti da pronađu prihvatljiv model ponašanja koji će bitisanje u zajednici učiniti manje bolnim. U Skakavcima svi likovi, na sebi svojstven način, teže za bliskošću, ali taj svoj vapaj ne artikulišu jasno što ih još više udaljava jedne od drugih. „Niko od junaka Skakavaca ne uspeva da uspostavi istinski zadovoljavajuću vezu s drugim, a to je, prema Betelhajmovom tumačenju usmene bajke jedino što može ublažiti bolnost uskih granica našeg životnog veka na ovoj zemlji” (Pešikan-Ljuštanović, 2008: 1115).
Težnja junaka za bliskošću ostaje na palnu verbalne težnje – sve je na nivou (ne)izgovorenih reči. U drami je narušeno temeljno jedinstvo reči i dela. Govor junaka se pretvara u jalovo govorenje, a delovanje se svodi na puko osiguravanje komfora i ispraznog životarenja. „Riječi su besadržajne kada izgube pozivajuću i zazivajuću moć, a ne pozivaju više ka djelovanju, ka vjernosti, ka zajedništvu, ka odvažnosti, nego se svode na puko govorenje u vjetar” (Kosik, 2008: 51).
U osnovi dramske radnje je sudar niza pretpostavljenih i međusobno nepomirljivih vrednosti; sukob koji se ne može završiti sporazumno. Problem zapravo nastaje jer postojeće porodične vrednosti počivaju na nekoj impliciranoj univerzalnoj osnovi, koja se ne preispituje. Naime, temeljne porodične vrednosti obavezuju nepisanim i metafizičkim zakonima sve članove porodične zajednice. Naravno, tako konstruisane vrednosti pretenduju da postanu univerzalne, a samim tim i autoritativne. Univerzalno je u dramama Biljane Srbljanović zatvorena kategorija koja a priori odbija svaki zahtev za uključenje novog i drugačijeg.
Roditelji su predstavnici univerzalnih vrednosti, pa samim tim i „autoritet”. Deca koja stare a ne odrastaju u grčevitoj su borbi sa pojmom autoriteta i univerzalnog, jer društvena stvarnost i kulturološka matrica – koja determiniše njihovu svest – kritiku i preispitivanje univerzalnog i autoriteta prepoznaje kao negaciju i osporavanje istih. Međutim, da bi deca konačno odrasla, neophodan je jedan vid preispitivanja, ali ne porodičnih vrednosti i autoriteta roditelja već unapred datih ili utemeljujućih premisa na kojima su te vrednosti konstruisane – dakle, preispitivanje sveopšteg društvenog sistema. Deca ne uviđaju da nije dovoljno „ubiti” roditelje i krenuti dalje. Tuga zbog učinjenog, kako ističe i sama autorka, odmah ubija i njih same. Treba se suočiti sa nepodopštinama društvene stvarnosti, koje bez sumnje determinišu porodični život.
Junaci Skakavaca su samo pajaci društvene komedije u kojoj više nema mesta za ljudsko biće (Lazin, 2005). Treba pre svega razobličiti laži našeg društva i civilizacije uopšte. Kakvo je to društvo koje opsednuto mladošću dopušta da se stari sa osećanjem napuštenosti, krivice i uniženosti „igraju života”, u nadi da će zavarati i odložiti smrt – jedinu izvesnost? Pojam dostojanstvene starosti je u potpunosti relativizovan, što i nije neuobičajno za savremeno društvo koje slika Biljana Srbljanović sklono sveopštoj relativizaciji. Međutim, uvodeći motiv gerontokratije, autorka otkriva ambivalentan odnos društva prema starosti. Vladavina staraca koji odlučuju o tuđoj budućnosti posledica je sveopšte konfuzije u društvu koje ne veruje u protok vremena. Slika porodice je projekcija čitavog društva čije se stanje reflektuje na najintimnije sfere porodičnog života. Kao neizbežna posledica neuravnoteženog društvenog sistema dolazi do raslojavanja i raspadanja porodice.
I roditelji i deca najintimnijim delom svoga bića žele da uspostave bliskost u međusobnim odnosima; likovi u drami čeznu za ljubavlju i pažnjom – ali ih udaljava potraga za ličnim identitetom i zastrašujuća sebičnost, koja je po mišljenju autorkee odlika svake generacije. Niko ne misli ni na onog pre ni na onog posle sebe, jer ni na njega samog niko nije mislio. Bez izvesne budućnosti, u borbi sa prošlošću koja je svojevrsna hronologija raz- očarenja i promašenih iluzija, likovima ostaje samo sadašnjost opterećena izgubljenim nadama, u kojoj se međusobno strve frustrirani pred činjenicom da ništa ne mogu promeniti. To su likovi bez stvarnosti, koji iza sebe ništa neće ostaviti, pa samim tim neće biti ni upamćeni.
Autor: Dušan Blagojević
Bravo! Odličan tekst. Moraću opet Skakavce u ruke. 🙂
Sjajan tekst.