Don Kihot, prvi moderni roman i najznačajnije Servantesovo delo, napisano je u toku prvih petnaestak godina 17. veka. Ovo genijalno Servantesovo ostvarenje u sebi nosi izuzetnu psihološku karakterizaciju kako stvarnih tako i fiktivnih likova, sistematsko parodiranje knjiga o vitezovima prožeto burlesknom komikom, kao i sliku raznih slojeva španskog društva iz 16. i 17. veka, prožetu interesantnim detaljima tadašnjeg života: od načina na koji su vojevali, ženili se i umirali, preko hrane koju su jeli, do raznih tkanina i materijala od kojih je sačinjena njihova garderoba. Ipak, vrhunac svog spisateljskog dara Servantes je iskazao ugrađujući u temelj svog romana stvarnost i fikciju – dve apstrakcije čiji će odnos iz različitih uglova prožeti čitav roman.
Oslanjajući se na kubistička načela, Sezan i Pikaso su osećali potrebu da sagledaju suštinu sveta pod jednim sasvim novim uglom, zamenivši svet predmeta kakvim ih mi vidimo svetom predmeta kakvi oni jesu, bez našeg opažanja. Suviše bih bila slobodna kada bih tvrdila da je Migel Servantes preteča kubizma, ali ne i kada bih rekla da su kubisti obožavali Don Kihota. Servantes ne samo da svome glavnom junaku ludilom daruje potpuno novi i drugačiji ugao posmatranja sveta već uglove posmatranja proširuje i umnožava kroz ostale likove, kao i kroz lik fiktivnog Don Kihota u drugom delu romana, i svojom pozicijom fiktivnog pripovedača kome fiktivni dokument izmišljenog autora daje poziciju sveznajućeg pripovedača.
Odnos stvarnosti i fikcije u Don Kihotu je izuzetno složen i može se posmatrati iz različitih uglova. Pokušaću da prikažem odnos stvarnosti i fikcije kroz situacije u romanu, kao i kroz karakterizaciju Don Kihota.
El ingenioso hidalgo don Qiujote de la Mancha (1605)
U prvom delu romana glavni junak Alonso Kihada (Kihano) – Dobri, kako su ga zvali meštani sela u Manči, odbija da prihvati stvarnost u kojoj živi. Pročitavši sve viteške knjige, doživljava prelaz iz normalnog i jednoličnog stanja u stanje ludila (opisanog sa aspekta pripovedača, a ne samog junaka). U skladu sa svojom idejom da postane lutajući vitez, vrši kompletnu izmenu svoje ličnosti – od promene imena u Don Kihot, preko komičnog preoblačenja u viteza, do potpunog izmenjenog pogleda na čitavu stvarnost oko sebe. Odabravši put lutajućeg viteza, Don Kihot potpuno napušta svoju realnost i prelazi u fiktivni svet, koji za njega postaje jedina i jedinstvena stvarnost rođena u njegovoj ideji da spasi svet. Devojci po imenu Aldonsa Lorenso dodeljuje titulu gospodarice njegovih misli, voljene dame (koju je svaki lutajući vitez morao imati), i naziva je Dulsineja od Tobosa.
Dulsineja od Tobosa se u romanu nigde ne pojavljuje, ali je izvrsno oslikana jer predstavlja glavnu preokupaciju Don Kihota. Ovaj lik je posebno interesantan jer je jedinstven u španskoj književnosti; u pravom smislu je nepostojeći i fiktivan, ali, sa druge strane, predstavlja osnovni motivacioni pokretač Don Kihotovih postupaka, koji su u većini slučajeva podređeni njoj – Dulsineji od Tobosa, ljubavnoj fikciji Don Kihota. Pošto je odlučio da postane druga ličnost, Don Kihot kategorički odbija da prihvati stvarnost onakvu kakva jeste i onako kako je vidi njegov verni štitonoša Sančo Pansa, jer mu takva stvarnost ne daje mogućnost za ostvarenje zamišljene misije, pa je zbog toga prilagođava svojoj fikciji.
Željan pustolovina, Don Kihot vetrenjače pretvara u ogromne divove sa kojima namerava da zametne bitku i sve ih liši života, a Sančovo dobronamerno upozorenje i realno objašnjenje da su to samo ogromne vetrenjače sa velikim krilima koje pokreće vetar potpuno odbacuje. Doživevši nezgodu sa vetrenjačama, Don Kihot i dalje ne prihvata činjenicu da to zaista jesu samo vetrenjače, već objašnjava kako su to divovi koje je čarobnjak Freston pretvorio u vetrenjače samo da bi ga lišio pobede i slave.
Servantes se izuzetno spretno igra fiktivnim i realnim, uvodeći fantastične likove iz viteških knjiga u realni (sa naše tačke gledišta fiktivni) svet Don Kihota. Kasnije će ti likovi u vidu nevidljivih čarobnjaka, mudraca, sila i zlih kobi „ometati” pustolovine i „realno” viđenje ljudi i pojava u Don Kihotovoj svesti. Zbog toga je njihovo uvođenje u svest Don Kihota od najvećeg značaja: njihovo postojanje motiviše kompletnu transformaciju njegovog viđenja svega. Tako će Vitez od Tužnog Lika (kako je Don Kihota prozvao Sančo) preobražavati stvarnost u skladu sa svojim trenutnim potrebama i željama.
Don Kihot je duboko moralan čovek i potpuno razume suštinu dobročinstva. To je ono što pripada istovremeno i Don Kihotu i Alonsu Kihadi. Ono što pripada fikciji jeste situacija koju je Don Kihot izmislio, ali ne i vrline koje izmišljeni vitez Alonsa Kihade u sebi nosi.
On je izuzetno hrabra ličnost; izvući će mač, bez obzira na to kakav mu je protivnik – braniće svoje ideje, ne misleći na sopstveni život. U svakom trenutku slavni Don Kihot spreman je da dokaže svoju vitešku hrabrost – spreman je da se bori i sa maljevima iz valjaonice kada bi se pretvorili u divove. Nijednog trenutka jaz između stvarnosti i fikcije neće zbuniti Don Kihota; taj raskorak hrabri Vitez objašnjavaće neprijateljskim činima zlih čarobnjaka. Zato on želi da dođe do mača svog viteškog uzora – Amadisa od Galije, koji štiti od začaranosti onoga koji ga nosi. U želji da vrate kući i izleče od ludila našeg junaka, župnik i berberin se ne mogu služiti razumnim metodama, već se moraju ponašati i delati u skladu sa Don Kihotovom fikcijom: ubeđuju ga da je začaran i da se mora vratiti kući zatvoren u kavezu. On na to pristaje, jer je za njega začaranost potpuno očekivana i česta viteška realnost.
Segunda parte del ingenioso caballero don Quijote de la Mancha (1615)
U drugom delu romana stvarnost i fikcija se višestruko prepliću i umnožavaju, i granica među njima stalno se pomera. Bitno je napomenuti da je u Taragoni, 1614. godine, štampan Drugi tom oštroumnog plemića Don Kihota od Manče pod pseudonimom Alfonsa Fernandesa de Aveljanede. Iako je bilo mnogo nagađanja, nikad nije utvrđeno ko je, zapravo, autor ovog neuspelog dela. Kako je sve više ispisivao podvige svoga Viteza od Tužnog Lika, Servantes ga je sve više voleo, možda se u jednom trenutku čak i poistovetio sa njim, ali, jedno je sigurno – svoj negativan odnos prema gore pomenutom delu nepoznatog autora Servantes je reflektovao na svog junaka. Saznavši da je neki mudri mavarski hroničar napisao knjigu o njegovim i Sančovim pustolovinama i da je mnogi sa uživanjem čitaju, Don Kihot izražava zabrinutost zbog mogućih odstupanja od istine.
Usložnjavanjem svog pripovedačkog postupka (uvođenjem još jednog fiktivnog autora), Servantes postiže dvostruki efekat: predstavlja svog junaka kao stvarnu ličnost koja će morati da se suoči sa sobom kao književnim likom, a povlačenjem sebe u drugi plan, daje sebi pravo na maksimalnu objektivnost u odnosu na povest koju, kako uverava čitaoca, on samo prenosi, na osnovu teksta koji je napisao Mavarin.
Insistirajući na istinitosti Don Kihota, pisac ga osamostaljuje i stavlja ga u dve stvarnosti – u jednu objektivnu, i drugu – Don Kihotovu stvarnost ove koliko velike toliko i istinite povesti. I fikcija se umnožava, jer stvarni Don Kihot uspostavlja odnos prema dva fiktivna Don Kihota – jedan je Servantesov (iz prvog dela), a drugi je Aveljanedin.
Za drugi deo romana karakteristično je postavljanje fikcije na jedan viši nivo. Naime, kako bi uspostavili bilo kakav kontakt sa našim dobrim Vitezom, svi likovi romana primorani su da se koriste fikcijom. Usled nemogućnosti da pronađe imaginarnu Dulsineju od Tobosa, verni Sančo će ubeđivati Don Kihota da je ona jedna od tri seljanke koje idu prema njima:
„Videćete kako dolazi princeza, naša gospodarica, odevena i ukrašena; najzad, onakva kakva jeste. Njene devojke i ona su sve u žeženom zlatu, sve su pretrpane samim biserima, samim dijamantima. (…) kosa im pada po ramenima i liči na sunčane zrake koji trepere na vetru…”
Ovde dolazi do preokreta fikcije: Don Kihot ove seljanke vidi onako kako one zaista izgledaju, ali pošto veruje svom štitonoši, ubeđen je da je začaran i da ga proganja zlobni čarobnjak koji je navukao oblake i mrenu samo na njegove oči i samo za njih i ni za kog drugog izmenio i preobrazio njenu neuporedivu lepotu i lice u obličje siromašne seljanke. Sančo ga vara samo zato što ne može sebi drugačije da pomogne. On ga voli i poštuje, mada je upola, a ponekad i potpuno, svestan njegove ludosti. Sančo uči od njega i neće da ga napusti; u društvu Don Kihota postaje mudriji i bolji nego što je bio.
Sličnom metodom transformacije u Don Kihotov svet, služiće se bakaloreat Sanson Karasko sa namerom da vrati Viteza kući na pravi viteški način – tako što će ga pobediti u dvoboju. Tako se on prerušava dva puta: prvi put u Viteza od Ogledala i drugi put u Viteza od Belog Meseca. Prepoznavši u Vitezu od Ogledala lik bakaloreata, naš Vitez od Tužnog Lika veruje da je to ponovo smicalica zlih čarobnjaka koji ga proganjaju, jer njegova dobrota, koja ovaj roman prožima od prve do poslednje strane, nikako ne veruje u bezrazložno neprijateljstvo.
Servantes ruši granice između stvarnosti (Don Kihotove) i fikcije, insistirajući da je Don Kihot stvarna ličnost koja je ušla u književnost i postala poznata zahvaljujući mavarskom hroničaru Sidu Ametu. Don Kihot je ponosan na sebe i zadovoljan onim što je o njemu napisano i objavljeno, pa se, jašući španskim drumovima, ponaša u skladu sa svojim likom iz Mavarinovog dela. S druge strane, trudi se da opovrgne Aveljanedinu knjigu u kojoj je nedeostojno prikazan. U 72. poglavlju Drugog dela, Servantes kao stvarnu ličnost uvodi Don Alvara Tarfea (lik iz Aveljanedinog dela). Servantes to čini kako bi ukrštanjem dveju fikcija razotkrio istinu i istinitost jedinog istinitog Don Kihota.
Alvaro Tarfe je fiktivni Aveljanedin lik koga Don Kihot i njegov štitonoša sreću u nekoj krčmi; tada on postaje stvarna Servantesova ličnost. Alvaro tvrdi da je zaista drugovao sa Don Kihotom i da ga je ostavio smeštenog u ludnici u Toledu (tako Aveljaneda završava svoju knjigu). Iz želje da dokaže svoje postojanje i svoju jedinstvenost Don Kihot će mu reći:
„Ja ne znam da li sam dobar, ali mogu reći da nisam rđav; (…) Kad su mi rekli da se onaj tobožnji Don Kihot našao na turniru u onom gradu, ja tamo nisam hteo da idem, da bih celom svetu pokazao njegovu laž…Najzad, gospodine Don Alvaro Tarfe, ja sam Don Kihot od Manče, onaj koji se proslavio, a ne onaj nesrećnik koji je hteo da prisvoji moje ime i da se uzdigne mojim mislima!”
Na početku sam spomenula da je roman prožet burlesknom komikom. Ona se ogleda u mnogobrojnim scenama u kojima se Don Kihot izvrgava ruglu; počevši od načina na koji je Don Kihot proglašen za viteza, pa sve do vrhunca burle koja se odigrava kod vojvode i vojvodkinje koji se zabavljaju izvodeći šale na račun Don Kihota i Sanča Panse. Don Kihotova svest i svet potpuno su otvoreni da prihvate svaku fikciju kao potpunu realnost, pa čak i letenje po nebesima i ognjenoj oblasti.
Prilikom analize Don Kihotovog lika i tumačenja njegove odluke da postane neko drugi (koju nikako ne bih nazvala ludošću!), trebalo bi spomenuti epizodu u kojoj se pojavljuje glumačka povorka Angula Zloga. U komunikaciji sa njima, Don Kihot se ponaša potpuno normalno, bez ikakvih fiktivnih ispada i viteških pokušaja. To je zbog toga što su oni, sami po sebi, već fiktivni likovi, jer su pod maskama Đavola, Anđela, Smrti, Cara…Ovaj susret posebno je bitan zbog Don Kihotove replike: „Ja sam još kao dečak zavoleo masku, a kao mladić bio sam oduševljen poklonik glumačkih družina”. Ova replika jako bitna je zbog toga što se u njoj krije podsvesni motiv Don Kihotovog viteštva koji je, verujem, velika želja jednog pedesetogodišnjaka da pobegne iz obične dosadne realnosti i velike usamljenosti u svet koji je mnogo lepši i uzbudljiviji, svet u kome se dobri vitez oseća, pre svega, potrebnim.
Don Kihot i Sančo Pansa vezani su neraskidivim vezama koje prevazilaze odnos gospodar – sluga. Don Kihotov viteški saputnik, priprosti seljak iz Manče, do poslednjeg trenutka biće veran svome gospodaru, čak će nekoliko puta i poverovati Vitezovim fikcijama:
„Po hiljadu znakova sam video da mi je gospodar tako lud da bi ga trebalo vezati, a ja ne zaostajem za njim nego sam luđi od njega, jer idem za njim i služim ga…” Sančo će biti uz svog gospodara i kada on umire jer se odriče svoje fikcije. Alonso Kihada umire jer u njemu umire najznačajniji i najvažniji deo njegove ličnosti – predivni i slavni Vitez od Tužnog Lika – Don Kihot.
Alonso se budi iz sna i ne može da nastavi svoj život bez Don Kihota, jer sve što je imao od života nestaje sa Don Kihotom. Da je ostao u društveno nametnutoj stvarnosti, Alonso nikada ne bi doživeo stvari koje mu je sa sobom doneo Don Kihot, sve one divne i uzvišene stvari prožete osećanjem ispunjenosti.
U ovom radu pokušala sam ukažem na pojedine delove Servantesovog romana u kojima dolazi do sukoba stvarnosti i fikcije, kako kroz prikaz pojedinih situacija, tako i kroz lik Don Kihota. Kažem – Don Kihota, a ne Alonsa Kihade, jer sve osobine koje je Alonso darovao svojoj fikciji, same nisu fikcija, već je to ono što je u njegovoj biti: duboka moralnost, istinska dobrota i plemenitost, hrabrost i pravičnost, zadivljujuća pamet i veleumnost. To je sve ono što je svoj pravi smisao jedino moglo dobiti u borbi za ideju, dobrotu i pravdu. Mislim da je tog razlog stvaranja Don Kihota, a viteške knjige koje je maštoviti i usamljeni Alonso čitao samo su mu dale ideju na koji način da postane veliki borac za ljudska prava, zaštitnik siromašnih i slabih. Zbog toga smatram neophodnim da Don Kihotovo „ludilo” stavim pod navodnicima, jer divni Vitez od Tužnog Lika jeste mudri Dedal Alonsa Kihade; napravio mu je krila, strpljivo ih lepio i sastavljao, i smislio kako da se izbave iz monotonije i učmalosti života.
Izvor slika: wikipedia.org
Autor: Dušica Čukić
Sjajan tekst.
Izuzetan rad.