O buđenju svesne religioznosti (u vreme kada mu je bilo osam godina), Dostojevski govori: „Prvi put me je pohodio duh još dok mi je bilo osam godina. Povela me bila majčica samoga u hram Gospodnji, na Strasnu nedelju uoči ponedeljnjika, na molitvu (…) Gledao sam sve to sa ganućem i tada sam osetio prvi put od rođenja kako primam svesno u sebe same Reči Božje”. Čitanje Jevanđelja u crkvi ostavilo je jak utisak na Dostojevskog. Takođe, poseban utisak ostavila su i kazivanja o hrišćanskim mučenicima i podvižnicima, koja je u detinjstvu Dostojevski slušao od seljaka i posluge, a kasnije i na robiji, od zatvorenika. Dostojevski kaže da je upravo od naroda ponovo primio Hrista, koga je upoznao još u roditeljskom domu, a koga je na neko vreme bio izgubio, kada se klanjao evropskom liberalizmu.
Za vreme svog boravka na Inženjerskoj akademiji, Dostojevski je podneo dva vrlo teška udarca: položio je uspešno ispit, ali je ipak i dalje ostao na drugoj godini; više od pola godine nakon ove nepravde, osmog juna 1839. ubijen je otac Dostojevskog – Mihail Andrejevič Dostojevski. Avgusta iste godine, Dostojevski je pisao svom bratu Mihailu: „Sada sve češće gledam na sve oko sebe sa potpunom ravnodušnošću (…) Moj jedini cilj je – biti na slobodi. Za to sam spreman da žrtvujem sve (…) Moja duša više ne zna nekadašnje vatrene težnje. U njoj je sada sve tiho kao u srcu čoveka koji skriva duboku tajnu; naučiti – šta znači čovek i život, o tome sam ja valjano uspeo. Ja verujem u sebe. Čovek je tajna. Tu tajnu treba odgonetnuti i ako je budeš odgonetao čitavog života, nemoj reći da si izgubio vreme; mene zanima ta tajna jer hoću da budem čovek”.
Početkom leta 1845. godine, Dostojevski se upoznaje sa Bjelinskim, koji je sa oduševljenjem dočekao njegove Bedne ljude. U Dnevniku pisca, Dostojevski piše da je Bjelinskog upoznao kao vatrenog socijalistu, koji je pre svega nastojao da uništi hrišćanstvo, da sruši religiju iz koje su proistekle moralne osnove društva koje je poricao; Bjelinski je znao da revolucija mora početi sa ateizmom. „On me nije zavoleo, ali ja sam sa strašću prihvatio njegovo učenje”, piše Dostojevski. „Gubljenje Hrista” i prihvatanje ideala evropskog liberalizma, dakle, pada u vreme prijateljskih odnosa sa Bjelinskim – od leta 1845. do sredine 1846. godine. Možda je to bilo i mnogo ranije; Ljubav Dostojevska tvrdi da je njen otac u liku Ivana Karamazova prikazao sebe iz perioda kada je imao 20 godina. U to vreme, on je odricao crkveno učenje o Hristu kao bogočoveku i, zaista, tokom 1846. godine nije bio na svetom Pričešću.
Nakon svađe sa Bjelinskim i konačnog raskida, do koga je došlo 1847, Dostojevski se vratio Crkvi. Ipak, prijateljstvo sa Bjelinskim ostavilo je veliki trag na njegovu stvaralačku ličnost. Romani Zločin i kazna, Braća Karamazovi i (u određenoj meri) Idiot, u stvari, predstavljaju zakasneli odgovor na Bjelinskovo razmišljanje o veri, pravdi, zločinu i opravdanosti-neopravdanosti zločina u skladu sa tadašnjom realnošću. Bjelinski je bio shvatanja da moralna načela predstavljaju osnovu svakog preobražaja sveta i čoveka u njemu, duboko verujući u nova moralna načela socijalizma. Bjelionskov doživljaj društva u kome je živeo uzrokovao je shvatanje da čoveka ne treba opterećivati grehovima i dužnostima, jer on, zbog društva koje je loše organizovano, ne može izbeći zločinstvo, čak i kad bi hteo. Dostojevski se oko ovoga sa njim mnogo sporio, i od tih dugih sporova ostaće veliki trag u njegovom kasnijem stvaralaštvu.
Nakon prekida kontakta sa Bjelinskim, Dostojevski počinje sa susretima petkom kod Petraševskog i pozajmljuje knjige iz biblioteke njegovog kružoka. Učestali boravak u okruženju petraševaca nije vratio Dostojevskog pogledima koje je zastupao Bjelinski; on je i dalje ostao pri negiranju ateističkog socijalizma, koji je nastojao da do ljudske sreće dođe pretvarajući čovečanstvo u mravinjak. Sam Petraševski je na Dostojevskog ostavio negativan utisak; za njega je on bio bezbožnik koji se podsmeva veri, „agitator i intrigant”. U krugu Petraševskog, Dostojevski je čitao pismo Bjelinskog upućeno Gogolju, prožeto ateističkim shvatanjima i napadima na Rusku pravoslavnu crkvu i rusko sveštenstvo. Ovo pismo biće razlog koji će Dostojevskog odvesti na gubilište, a onda u progonstvo. Kasnije, u toku istrage, Dostojevski je tvrdio da je pomenuto pismo čitao samo zato što je obećao Petraševskom; da ne deli Bjelinskova mišljenja o Hristu, ali da ima razumevanja kada su u pitanju Bjelinskovi stavovi o nedostacima ruske crkve i sveštenstvu. Međutim, Vojni sud utvrdio je da je optuženi Dostojevski kriv što je kod sebe imao prepis ovog pisma i što ga je čitao na sastancima. Oduzeto mu je pravo raspolaganja imovinom i izrečeno da se nad njim izvrši smrtna kazna streljanjem. Ova kazna preinačena je kasnije, od strane Nikolaja I, u kaznu prisilnog rada u tvrđavama, a posle toga u odlazak u vojnu službu.
Baron Vrangel, povodom svog druženja sa Dostojevskim u Sibiru tokom 1854. godine, piše: „On je bio, reklo bi se, pobožan, ali je retko odlazio u crkvu i popove, posebno ove u Sibiru, nije voleo. O Hristu je govorio ushićeno.” Ovo potvrđuje da onaj povratak Crkvi 1847. godine, u stvari, znači povratak Hristu kao bogočoveku, a ne Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
U Dnevniku pisca, Dostojevski piše kako su petraševci (i on zajedno sa njima), dok su stajali na gubilištu, slušali presudu bez imalo kajanja. Ono zbog čega su bili osuđeni nije im izgledalo kao nešto zbog čega bi se kajali, već kao nešto zbog čega će biti pročišćeni. U takvim stavovima nisu ih pokolebale muke u toku progonstva, već nešto drugo: „Onaj neposredni dodir s narodom, bratsko sjedinjavanje s njim u zajedničkoj nesreći, shvatanje da si i sam postao takav kao i on, da si s njim izravan i izjednačen u najnižim slojevima njegovim”. S vremenom, Dostojevski svoje progonstvo počinje da doživljava opravdano.
Za religiozne stavove Dostojevskog posebno je značajna kriza koju je doživeo 1863. godine. „On je u svojoj duši otkrio mogućnosti najrazličitijih vidova zla – od satanskog zla do onog običnog ljudskog zla koje se svakodnevno sreće – i objavio je čin očišćenje prikazavši sve to u svojim Zapisima iz podzemlja. (…) Dostojevski je u toj knjizi shvatio potrebu očišćenja od zla koje ga je opsedalo; on je shvatio da se ideal apsolutnog savršenstva ne može ostvariti bez Boga i udela Njegove milosti i zbog toga su ideali evropskog socijalizma i liberalizma – u uslovima takvih nemogućnosti – nešto pogrešno – beznačajno i ništavno.”
Tako se Dostojevski okreće stvaranju velikih dela, prožetih religioznom tematikom, počevši od Zločina i kazne.
Pravoslavlje je, za Dostojevskog, bilo neobično važno za politički razvitak Rusije, budući da je ruski narod od najstarijih vremena gledao na vrhovnu vlast kao na svetinju. On ga je prihvatio jer bi ono pomagalo druge vrednosti do kojih mu je bilo stalo.
O svojim sumnjama i periodima neverovanja Dostojevski je sam često govorio „Hulje mi prebacuju moju prostu i retrogradnu veru u Boga. Taj ološ ne može ni da zamisli takvu silu odricanja Boga kakve ima u Inkvizitoru i u poglavlju koje tome prethodi i na šta daje odgovor čitav roman. Ne kao budala (fanatik) ja verujem u Boga. (…) Da, njihova glupa priroda i ne sanja takva odricanja kakva sam preživeo ja”.
Sve što je Dostojevski pisao u drugoj fazi svog stvaralaštva (najviše u Zločinu i kazni i Braći Karamazovima), odnosi se upravo na borbu sa tom sumnjom i na prevazilaženje perioda odricanja, o kojima ovde govori Dostojevski.
Autor: Zorana Pejković
Pročitajte i Pitanje o Bogu – centralna tema u Braći Karamazovima.
Izvor slika: wikipedia.org