Simbolističko pesništvo u Francuskoj bilo je veoma raznorodno, a njegovo zračenje zahvatalo je i druge evropske književnosti, gde se vezivalo za pesnički modernitet, pa ga mnogi, poput Pola Valerija, koji smatra da je grupna oznaka simbolizam neprikladna, ne smatraju za književni pokret ili školu sa precizno formulisanim estetičkim načelima, nego više kao stanje pesničkog duha i kretanje poezije koja počinje sa Bodlerom i vodi njenoj modernizaciji.
Prvi značajni nagoveštaji buduće oslobađajuće revolucije u poeziji javljaju se u pesmama i teorijskim spisima tzv. dekadenata, koji odbacuju rečitost i teže ka idealnoj muzici, otvarajući tako slobodan put simbolizmu. Za stvarnog prethodnika ovog pokreta, kako tvrdi Žan Moreas – autor Manifesta simbolizma (18. septembra 1886. godine, u listu Figaro), treba smatrati Bodlera (povodom čije poezije je prvi put upotrebljen izraz „dekadent” od strane Teofila Gotjea), koji svoju teoriju sinestezije pesnički oblikuje u pesmu Veze, zahtevajući od umetnika da stihovima odgoneta „šumu simbola”.
Uzimajući u obzir razliku između simbolističke škole, koja se oko 1885. stvara oko Stefana Malarmea, i simbolističkog pokreta koji se produžava u HH vek, moglo bi se uopšteno reći da se u simboliste svrstavaju pesnici koji u svojim poetičkim stavovima slede Bodlera, Remboa, Verlena i Valerija i čije su težnje najjasniji izraz našle u poeziji Malarmea. Simbolizam je označio pobedu duhovnosti nad materijalizmom i u prvi plan je stavljao individualizam, slobodu, misaonost i oduševljenje lepotom.
Naši pesnici koji su se pozivali na francuske simboliste i naslednike simbolizma nisu pripadali samo jednom književnoistorijskom razdoblju. Veze između našeg i francuskog simbolističkog pesništva uspostavljaju se na dijahronijski način. Naime, u vreme kada simbolizam u Francuskoj doživljava pravi procvat, naša književnost je, budući nespremna da u potpunosti prihvati simbolističke tekovine, još uvek u znaku realizma, noseći u sebi i klice romantizma. Još od Jovana Dučića, koji već nagoveštava neke simbolističke tendencije, ali ne ide do prepuštanja inicijative rečima, kako je to činio Malarme, preko predstavnika srpske avangardne poezije, pa sve do neosimbolista, u iskazima pesnika javljaju se eksplicitni ili implicitni citati francuskih simbolista i nosilaca simbolističkog nasleđa, tako da ovakav način povezivanja postaje neka vrsta dijaloga sa francuskim simbolistima, pre svega, u najvećoj meri sa Malarmeom i Valerijem.
Srpska poezija je francuski simbolizam prihvatila u nekoliko etapa. Prvu etapu predstavlja početak HH veka, kada se naši pesnici značajnije približavaju simbolizmu, ali opet ostaju daleko od simbolizma jednog Malarmea. Kao i Bodlera, i Dučića opseda koordinacija čula. Njegovu parnaso-simbolističku, a posebno treću i završnu – postsimbolističku fazu razvoja, karakterišu nekonkretnost, nedostatak neposrednosti, dominacija apstraktnog i sentenciozna uopštavanja u stihu. Jovan Dučić, ipak, u načelu sklon jasnijem izražavanju, ne odlazi ekstremno u simbolističku hermetičnost. Milan Rakić, bez obzira na sve pesničke i književno teorijske uticaje francuskih simbolista, nije postao simbolistički pesnik sa metafizičkim jezama i slutnjama onostranog, već trezven i realan pesnik s ovoga sveta. Po tome što je u Disovim stihovima bilo crnih boja, smrti, truljenja i raspadanja, na poeziju ovog pesnika, koji možda nije ni poznavao delo Bodlera, u to vreme gledalo se kao na odsjaj „balkanizovanog bodlerizma”, ili, kako ju je video Skerlić, ,,poeziju otrovnih i perverznih cvetova zla Šarla Bodlera i jezivih halucinacija Edgara Poa”. (Jovan Skerlić, Lažni modernizam u srpskoj književnosti). Uticaji francuskog simbolizma prepoznatljivi su i u poeziji Sime Pandurovića, koja ih preobražava kroz intelekt, razumski prihvatajući surovost ovozemaljskog života.
Tek u periodu nakon Prvog svetskog rata, srpska književna i kulturna sredina postaje otvorenija i spremnija za malarmeovski simbolizam, koji postaje odlučujući oslonac za sve one koji dotadašnju srpsku književnost žele da oslobode lanaca epske tradicije. Po svom odnosu prema muzici, pesnik Momčilo Nastasijević se takođe može smatrati izuzetnim sibolistom. U osnovi njegove poezije je rodna, maternja melodija, a ona proizilazi iz simbolističkog shvatanja muzike kao bića poezije – „Najčistije, najobilnije, najmoćnije poezija se ostvaruje muzikom”, piše on u eseju „Za apsolutnu poeziju” (1924).
Dajući primat jeziku u pesničkom stvaranju, simbolisti utiru put nadrealistima, koji veruju u stvaralačku moć jezika oslobođenog od uobičajene komunikativne funkcije. Međutim, između simbolizma i nadrealizma postoji suštinska razlika, koja leži u tome da nadrealisti odbacuju dualizam, odnosno analogije između vidljivog i nevidljivog, karakteristične za simboliste, i zalažu se za monizam koji ukida sve razlike. Naime, nadrealisti prevazilaze ekstremno zatvaranje u unutrašnji svet, svojstveno simbolistima, i unose dozu aktivizma; međutim, sa druge strane, čak i malarmeovska putovanja u prazninu, san i samoću, mahnito i nihilističko poigravanje Remboove lađe bez kormila na putu napuštanja realnog, svakodnevnog života (Pijani brod) ili Valerijeve utopijske želje za izjednačavanjem sa Apsolutom i Večnošću, oličenih u moru i Suncu (Groblje kraj mora), ipak polaze od realnosti, tako što predstavljaju podsticaj u rešavanju životnih problema.
Treća i najvažnija etapa u prihvatanju francuskog simbolističkog nasleđa u našem pesništvu započinje pedesetih godina HH veka, sa neosimbolizmom i pesnicima kao što su: Branko Miljković, Borislav Radović, Ivan V. Lalić, Milovan Danojlić, Dragan Kolundžija, Jovan Hristić, Alek Vukadinović i drugi. Mnogi od njih, kao izvrsni poznavaoci i prevodioci francuske poezije – na prvom mestu Branko Miljković – u svojim esejima i kritičkim tekstovima razmatraju simbolističke teme i definišu svoje poetičke stavove, pozivajući se na Pola Valerija i Stefana Malarmea.
Odbacivši nadrealističku „zbrkanost”, ali i simbolistički „misticizam”, srpski neosimbolisti, povlačeći razliku između pesničkog i svakodnevnog govora, stavljaju akcenat na jezik i imaju iskreno i neograničeno poverenje u moć pesnikove Reči. Dok Malarme podređuje smisao zvuku, tj. ritmu, rimi, metru, Breton u prvi plan stavlja automatizam reči kroz koji dolaze do izražaja sakriveni psihički sadržaji. Davanje prednosti rečima, međutim, zajedničko je i nadrealistima i simbolistima, a na tome insistira i neosimbolizam Branka Miljkovića, koji je hteo da pomiri ova dva pravca.
Branko Miljković, kao učenik francuskih, ali i ruskih simbolista sa jedne, i beogradskih nadrealista sa druge strane, u posleratnu srpsku poeziju unosi izuzetnu liriku malarmeovsko-valerijevske inspiracije. U skladu sa Miljkovićevim težnjama da izmiri simbolističku i nadrealističku poetiku, njegova poezija čitana je i u simbolističkom i u nadrealističkom ključu. Od prvih trenutaka svoje pojave, pa sve do današnjih dana, stihovi Branka Miljkovića izazivaju neverovatan čitalački i interpretativni interes. Pored poezije od neverovatne vrednosti, drugi veliki poklon, koji je za sobom ostavio Branko Miljković, predstavljaju njegovi eseji i književne kritike, u kojima piše, koliko o pesnicima čiju je poeziju tumačio, toliko i o sebi i o svojoj poeziji. Kritički tekstovi Miljkovićevi značajni su za razumevanje pesnika o kojima je pisao, ali i za podrobnije upoznavanje i razumevanje njegovih ličnih poetičkih načela.
Branko Miljković: sadržaj i oblik pesme>>
Autor: Zorana Pejković