– Ne meni, ne više, ništa mi se ne bi moglo desiti ma šta da se desi, siguran sam u to. Jedan dio moga života se završio, a drugi još nije ni počeo, i nisam nigdje, pa kako da mi se nešto desi na magnovenom preskoku iz onoga što sam bio u ono što još nisam?
– Bože, kako je lijepo kad neko sve zna i kad hoće da kaže i drugome.
– Trebalo je da ovo proživim sam, bez ikoga. Bio je to osjećaj stišane zaprepaštenosti, koja nije ništa određeno. A baš ta neodređena težina, kojoj se ne mogu dokučiti korijeni, ni sagledati užas, teži od svake određene patnje. Potpuna, konačna samoća, uzaludnost svega što bih mogao učiniti, neizbježnost nečega što će naići, a ne nailazi. Najgore je što ne dolazi, jer da dođe, dobilo bi bilo kakav oblik, i strah ne bi bio tako potpun. A kad je prošlo, zacarila je pustoš. Umor kao poslije bolesti. I čudna mješavina sreće što je prošlo i tuge što će se jednom opet javiti.
– Čekam da kaže sve, ali on zaćuti. Ne znam šta krije, i neću da pitam. Bolje ovako. Ne volim ni svoje ni tuđe ispovijedanje.
– Ako sam očekivao povjerenje, to je prirodno, vjerovao sam u sebe, kao i svi koji se ni na čemu nisu okušali. Nama su sva vrata otvorena, sve želje ostvarive, sve mogućnosti nadomak, treba samo htjeti, a ja hoću. Svejedno je odakle ću početi, negdje će izbiti ova nagomilana osjećajnost s kojom se teško nosim, jer još ne znam čemu da je podredim. Nekome će biti potrebno ono što budem učinio, neko će zastati pred tim i pogledaće me začuđeno: zaista, to je tvoje djelo? Još ne znam kakvo je to djelo, ali ma kako da bude, biće lijepo.
–Uvijek se naviknemo na jednu misao, ma kakva da je, a ako bude bolja nego što se bojimo da će biti, to je čist dobitak. Ali mi se, ipak, nadamo boljemu, uvijek, više vjerujemo svojoj želji nego svome strahu, i obično s pravom.
– Manje se nesreća dešava nego što ih naša bojazan vidi.
– Uzdržao sam se od grubosti, ne volim je, to je krajnje sredstvo koje donosi samo trenutno zadovoljstvo, ako ga donese.
– Za njega je sve jednostavno. U tome je često njegova prednost, ali ga zbog toga ponekad ismijavam. Ne suviše, jer ga volim, a možda ga i volim zato što je jednostavan. Smetao bi mi neko jači od mene.
– I sa naivnom nedosljednošću koju i ne primećujem, osjećam da mi je postala bliža, jer se udaljila. Poznatija, jer se sakrila.
– Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego sa njim postati prisan. Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, ni dovoljno pametni da to ne pokušavaju, i stiču iskustva uviđajući da je svijet tajanstvo. Naročito ako ga vidimo kao pojedinačna kretanja, kao neponovljive posebnosti, što on i jeste za sve nas koju mu ne određujemo formule, i tad je bogatstvo i nedokučivost. Bogatstvo jer se razliva u bezbroj tokova, zato i neuhvatljiv. Otud i nemogućnost prisnosti, jer sve teče svojim pravcem, i ostaje posebnost i kad ga sila spaja. Kao kap vode u rijeci. Težnja da izmijenimo zakon ostavlja nam glavobolju.
– Možda ima više ustručavanja među ljudima koji se poznaju.
–Da, sve je to istina, ali izgleda da istina nije važna, ili je važna na neki poseban način, treba je tek učiniti istinitom, ne znam kako. Znači li to da i laž može postati istinita, ako se učini uvjerljivom?
– A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i suviše lijepo. Zlo je bogato, često, lako se vjeruje da je mogućno, a ljudsku ljepotu može da učini neubjedljivom čak i oduševljenje, jer ne zna za mjeru. Znam da je nemoguće razdvojiti zlo i dobro, lijepo i ružno, ali je teško među njima uspostaviti odnos, biti pravedan. Nemjerljivo mala pomjeranja su dovoljna da se naruši istina.
– Iako je teško što postoji bezbroj mogućnosti: koju ostvariti? Za koju se odlučiti? Zašto ijednu propustiti? I koja je naša? Ili je naša svaka, a jedna će se izdvojiti i potisnuti sve ostale. Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.
– Mala draškanja, sitna podilaženja sujeti djeluju odmah, kao apirin, jer su pipci samoljublja na samoj površini, spremni na svaki doticaj. I toliko smo prirodno sebeljubivi da nam izgleda normalna svaka pohvala. Rijetko će nas koja iznenaditi.
– Može se čak reći da je gotovo društvena obaveza da budeš prilagodljiv, bar onoliko koliko ti dopušta tvoja poštena priroda i tvoj ponos, inače ćeš trošiti svoju energiju na nepotrebne sukobe, umjesto da učiniš nešto korisno. A siguran sam da si sposoban za ono što će te izdvojiti, jer si kulturan, osjećajan, hrabar u onom najljepšem smislu – da ne budeš kao drugi.
– Svijet ne može živeti skladno bez naše pomoći, i ne treba odicati učešće, sebe radi. On živi bez nas, ali nama je neophodno da živi skladno, bićemo užasnuti ako nije tako.
– U ljubavi ne pomažu ubjeđivanja.
– Bože, kako je lako kupiti dobre ljude s nekoliko naizgled iskrenih riječi. Oslobodio sam ih muke, pakosne igre, nelagodnosti, i bili su mi zahvalni.
– I mislim, rugajući se pomalo i sebi i njoj: šta bi bilo s nama kad svoju krivicu ne bismo mogli da pripišemo drugome?
–Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki.
– Ljudi su konačno izdijeljeni, niko nam ne može pomoći, ponekad se pravimo da to ne znamo, ili zaboravljamo jer nam izgleda nemoguće, ne mirimo se, ali je tako. Neka idu dođavola.
– I kukavičluk se ponekad opravda.
– Ljubav je lijepa. Ali ne smije suviše da obavezuje.
Meša Selimović, Romani, Vulkan, Beograd, 2017.