Na komemoraciji velikom piscu, 26. marta 1985. godine, Matija Bećković održao je posmrtnu besedu. U njoj je prikazao sliku jednog vremena i politike. Ova beseda je bila i svojevrstan pogled u budućnost, punih pet godina pre nego što će nastupiti raspad Jugoslavije.
Činim ono što sam mislio da neću, pišem o onome o čemu se ne piše, govorim baš ono što je trebalo izbeći. Diram u ranu. Tako nešto nije se nigde nikada dogodilo. Najčitaniji i najomiljeniji pisac, najpoznatiji lik, najstarije dete naše zemlje, najzdraviji sin srpskog jezika, najduži smeh Beograda – Branko Ćopić, krenuo je iz kuće u svoju poslednju šetnju.
Svi su ga prepoznavali, retko se ko nije okrenuo za njim, mnogi šeširi su podignuti da ga pozdrave. Niko nije znao kuda se zaputio. A zaputio se na poslednje mesto, poslednjih ljudi koji nemaju ništa od onoga što je on imao. A oni su nadirali u suprotnom pravcu: u bitku za hleb i krov nad glavom.
Prijatelji su znali njegove poslednje brige: da neće imati za kiriju i za hleb, da će mu zapaliti kuću, i oterati ga na robiju. A bio je poslednji koji je imao razloga da brine za sebe. Ali je brinuo kako će preživeti Nikoletina Bursać, Jovica Jež, Jovandeka Babić, Vuk Bubalo, Pepo Bandić, Stanko Veselica, i toliki drugi koje je doveo na svet. Branko Ćopić nije imao druge dece. Bila je to briga malo teža od one Balzakove: za koga udajemo Evgeniju Grande?
Svet za koji se osećao odgovornim razdešavao se na njegove oči. U njemu se više nije mogao snaći ni novi Štrbac, zvani Nikoletina, ni domisliti nijedan um, ma koliko se pravio lud, ni spasiti duša makar ukrivena u stotine kožuha.
U tuđem svetu pomeo se i Branko Ćopić. U jedno vreme koje je nadmudrilo Davida Štrpca. Onaj koji je priznavao da je kukavica, a napisao „Jeretičku priču”, onaj koji je nazvan lažovom, koji je prvi rekao istinu. Izbio je iz njega strah koji je morao izbiti. Strah, ali kakav? Ko na njegovom mestu još negde na svetu strahuje takve strahove. Verovao je da su mu za najveću krivicu i neoprostiv greh uzeli posetu Hristovom grobu. Tu su ga uočili i protiv njega se urotili organi gonjenja celoga sveta.
Jednog popodneva, sedeći u svom udobnom stanu u glavnoj ulici naše prestonice, u obilju, među knjigama i diplomama, pored svoje biste, poverio je svojoj ženi valjda najgoru slutnju:
− Mene će, izgleda, streljati! Nešto ranije je iz pisma Ziji Dizdareviću provirila dželatova kapuljača. „Po hladnoj jezi koja im prethodi” osećao je da će „doći po njega i odvesti ga neznano kud.”
Streljanje Branka Ćopića je prizor kojim je krunisan naš vek. Da bi preduhitrio smrt sa kosom, noćne i dnevne vampire, što su počeli da se „rote u svom stiješnjenom svijetu” čim je završio svoju „Zlatnu bajku o ljudima” sišao je na most. Onaj isti most pod kojim je, kažu, nepoznati dečak ispod Grmeča prespavao svoju prvu noć kad je stigao u Beograd. Čelom na beton. Onaj za koga se to nikad nije ni mislilo. Krug se sklopio i smanjio: kao da u međuvremenu nije ništa bilo.
Smrt Jesenjina i Majakovskog je potresla svet. Javnu smrt Branka Ćopića (u po bela dana na najvećem mostu u centru glavnog grada) kao da smo sakrili od sebe. A on kao da se sklonio od onoga što nas čeka.
Izvor: akademskikrug.rs
Fotografija: www.novosti.rs