Kao da se izgubila svest o tome šta profesori rade i na koji način utiču na kvalitet društva u kojem živimo?
Prosvetni radnici se decenijama bore za bolje uslove rada. Država ne iznosi nove mogućnosti i rešenja, a društvo se ne obazire. Društvena indolentnost, ali i nepoštovanje razlili su se poput nekog mutiranog društvenog fenomena. To su osetili i sagledali svi oni koji imaju oči, uši, srce i stid. Podrazumeva se da su u školama loši uslovi za rad, i podrazumevalo se godinama, i na to su ljudi prestali da obraćaju pažnju. Dozvolilo se da društvo obezvređuje funkciju prosvetnih radnika i da čak i deca danas ne uvažavaju autoritet profesora i škole.
Kao da se izgubila svest o tome šta profesori rade i na koji način utiču na kvalitet društva u kojem živimo. Jesmo zasuti morem informacija, dok se masmedijatizovani događaji oko nas preklapaju i smenjuju neverovatnom brzinom, ali da li je moguće da nam takva stvarnost potiskuje osnovne, ljudske emocije prema spoljašnjem svetu? Postoji površinska osetljivost na svet oko nas, ali istovremeno postoji i duboka apatičnost. Modernost nam zaklanja prave vrednosti, zadržavajući poštovanje jedino sile i moći. Moć intelekta se zapostavlja, jer ona, nažalost, više ne predstavlja vrednost ka kojoj se stremi.
Tokom studija književnosti, bezbroj puta su mene i moje kolege snishodljivo pitali šta ćemo uopšte „sa tim” kada završimo? Podsmešljivo su već procenjivali našu vrednost u budućnosti. Našu tržišnu vrednost. Zaboravljajući kakva je ona društvena, i koliki uticaj i moć ovaj poziv nosi sa sobom. Ravnodušnost društva prema ovom pozivu suštinski predstavlja ravnodušnost prema sebi.
Profesori su ti koji podstiču decu na rad i zalaganje, veće nego što su deca ikad mislila za sebe da mogu. Profesori su ti koji mogu da učine da se prosečna trojka oseti kao pobednik, a da se petica sa minusom stidi. Profesori se svaki dan bore da pažnju dece skrenu sa telefona, tableta i drugih digitalnih uređaja, kako bi ih motivisali i obogatili novim znanjima. Profesori javljaju roditeljima sve promene koje primete na njihovoj deci u društvu i školskim okolnostima, za koje roditelji ne bi mogli drugačije da saznaju. Oni, kad treba, podsećaju roditelje na ono što njihova deca mogu da budu.
Profesori podstiču decu da razmišljaju, zamišljaju, da pitaju, kritikuju, da se iskreno izvine i da pišu, stvaraju i čitaju. Da promišljaju ono što rade i ono što ih okružuje. Da izgrade stav prema svetu i njegovim pojavama. Da razvijaju znanje, da budu racionalni, ali i prate svoje srce. Da se suprotstave svima koji žele da njih i njihove vrednosti na bilo koji način povrede i obezvrede. Oni bude, podstiču i podržavaju različitost dece. To je ono što rade pošto završe svoje studije, i tako utiču na svet u kojem živimo. Profesori prave razliku.
Dipl. filolog
Deana Dimitrijević
Izvor: Politika
Da,potpuno ste u pravu profesore jer ste u Vašem tekstu iskazali baš ono što i ja kao roditelj jednog đaka mislim , ali ne mogu da tako precizno iskažem,što je i normalno jer sam druge struke,isto tako zapostavljene u ovom društvu i trenutku koji živimo.U svakom slučaju hvala Vam što ste ovim tekstom potvrdili da sam ipak u pravu u vaspitanju i uticaju na moje dete u ondnosu na obrazovanje.Moramo se pomiriti sa činjenicom da društvo svesno zapostavlja školu i gura decu u ralje raznih rijalitija sve sa ciljem stvaranja mediokriteta koji će im sutra služiti kao jeftina radna snaga ! Ja neću prestati da se borim za svoje dete,baš iz razloga koje ste naveli u tekstu,a i uvek postoji neka dobra škola kao što je”Bratstvo jedinstvo ” i Gimnazija u Vrbasu,pa nam ništa drugo ne preostaje nego da se roditelji i prosvetari zajedno bore za neko bolje sutra NE ČEKAJUĆI DA NAS DRŽAVA POGLEDA.
Poštovani Velimire, hvala što pratite Pismenicu. Srdačan pozdrav.