Na današnji dan, 11. februara 1993. umrla je srpska književnica Desanka Maksimović.
Pismenica je izdvojila nekoliko njenih pesama.
OPOMENA
Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.
Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.
Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
Nikad samu,
Kad neko svira.
SLOVO O LJUBAVI
Ako se volite ljubavlju koja buja u samoći,
od razdaljine,
koja je više od sna nego od svest
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikada se nećeš spasiti.
Onih s kojima se igramo oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima pred tobom zabelasa.
Ako veruješ, sedeći uz nju,
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu, pisali pismo.
Oni koji se kao reka ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući, kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se i umirući.
Oni zbog kojih srca osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu i kad zavolimo druge –
i osetimo se nesrećni i krivi.
TAKVA SAM JA
Odavno sam, sugrađani čestiti,
izmirenja zastavu belu
na srce svoje pobola.
Sve mi je sad svejedno
i ravno do mora;
sita sam i mržnja i ljubavi
i ćutanja i romora.
Za vašu borbu životnu
ja nemam svojstva.
A srce mi je, međutim, večno žedno
svega onoga čega je sito;
i umrlo bi ako bi u danu
imalo čas spokojstva.
Ni za sreću ljudsku nisam ja stvorena,
jer ne umem da živim
samo od življenja;
jer ni za šta čega ima
nemam divljenja;
jer znam da ne mogu svoj životni dug
samo snom izmiriti.
Pa ipak, mada mi ovde nije udesno,
života ja bih zadržala krug,
jer boli mene ipak čudesno
sto će me jednom nestati.
Ni srca nemam vašeg, sugrađani čestiti,
jer beskrajno volim nekoga
iza onih na vidiku atara.
Za njegov bih osmeh jedini
posla preko voda i vatara,
preko urvina i bregova,
odavde na dan i noć hoda;
pa ipak njegova
ne bih mogla biti,
niti će ljubav moja za njim
ikad drugoga roda
do pesama imati.
STRAH
Plašim se kad pomislim
da će doći poslednja nedelja našeg drugovanja.
Znam, biće proleće i sunca žar,
i s bolom ostavićemo na dar
jedno drugom slatka dugovanja.
Znam, cvetaće rumeno dani
poslednje nedelje našeg drugovanja.
Mirno ćemo se pozdraviti;
a nikada nećemo ozdraviti
od čudesnog tugovanja:
Što tih dana da ugledamo ticu srebrnih krila
i šumu u suncu celu;
što tada baš da nam oči sretnu
onu krunicu cvetnu radosnu i belu, belu.
ČEŽNJA
Sanjam da ćeš doći:
Jer mirišu noći, a drveće lista,
I novo se cveće svakog jutra rodi;
Jer osmesi ljupki igraju po vodi,
I proletnjim nebom što od sreće blista;
Jer pupe topole, i kao da hoće
K nebu, pune tople, nabujale žudi;
Jer u duši bilja ljubav se već budi,
I mirisnim snegom osulo se voće;
Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
Svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
Sve okolo mene čeka te i zove.
Dođi! Snovi moji u gustome roju
Tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
I u svemu čežnju opazićeš moju.
Fotografija: wikimedia.org