Pratite pismenicu na društvenim mrežama.

Zatvorite.

Damir Boras, rektor Univerziteta u Zagrebu, predložio je novoj hrvatskoj vlasti da u osnovne škole vrati učenje ćirilice koja je iz programa nestala početkom devedesetih.

– Mislim da bi učenje ćirilice trebalo vratiti u škole, kao što bi trebalo glagoljicu ponuditi kao izborni predmet. To su starohrvatska pisma i bilo bi lijepo nanovo ih vidjeti u nastavi – kaže zagrebački rektor, uveren da će u stručnoj javnosti mnogi misliti isto.

Davor Dukić, redovni profesor Odsjeka za kroatistiku, Katedre za stariju hrvatsku književnost, navodi dva razloga zbog kojih bi bilo dobro učiti ćirilicu.

– Na ćirilici imamo niz starih tekstova, a poznavanje toga pisma pomaže učenju ruskog jezika. Drugi je razlog to što se u nama susjednim zemljama rabe i ćirilica i latinica, a savladavanjem osnova ćirilice u osnovnoj školi naši bi učenici dobili mogućnost čitanja stručne literature na ćirilici – kaže Dukić.

Slaže se s tezom da danas, da je ćirilica ostala u hrvatskom obrazovnom sastavu, ne bi u toj meri imali teškoća s uvođenjem ćiriličnih ploča u Vukovaru.

– Kada nešto bolje poznajete, manje od toga zazirete – kaže Davor Dukić.

Bivši dekan Filozofskog fakulteta (s početka devedesetih), akademik Josip Bratulić, stav o ćirilici u školama opravdava na sledeći način:

– Nijedno znanje čovjeka ne opterećuje da bi ga osiromašilo. U mozgu prostora ima, a znati pisma je vrlo dobro – onaj tko ne zna pisma, ne zna ni jezike.

Svestan da u dnevnopolitičkom kontekstu ovo pitanje može biti dočekano na nož, nudi rešenje:

– Problem je što ćirilici treba skinuti političku auru. Kako? Vrlo jednostavno – nazovimo je hrvatskom ćirilicom – predlaže akademik Bratulić.

Dok se neki s čuđenjem pitaju je li ovo neki oblik naknadne pameti, Željko Jozić sa Hrvatskog instituta za jezik pita se kako se dogodilo da se ćirilica u školama prestala učiti ako se jezikoslovci danas slažu da bi je trebalo vratiti u škole.

Jozić objašnjava kako je jasno da su ćirilica i glagoljica stara hrvatska pisma, a da su Hrvati bili tropismena nacija i pisali glagoljicom, ćirilicom i latinicom. – Činjenica jest i da su hrvatska ćirilica, tzv. bosančica, i glagoljica danas vrlo zanemarena pisma iako su njima pisani neki od najvažnijih dokumenata hrvatske povijesti.

A stručnjak za jezike s Odsjeka za lingvistiku, akademik Ranko Matasović, iako nema izgrađeno mišljenje o potrebi uvođenja ćirilice u škole, smatra da bi u njima trebalo znatno više učiti – ruski.

– To je jezik koji se lako uči i višestruko isplati. Učenje ruskog, doduše, povezano je s poznavanjem ćirilice, a i činjenica jest da su i glagoljica i ćirilica dio hrvatske nacionalne baštine – kaže akademik Matasović, uveren da su deca, posebno u osnovnim školama, preopterećena mnogim sadržajima, pa je pitanje gde naći prostora za učenje glagoljice i ćirilice.

– Na razini izbornih predmeta sve je moguće – kao izborni, mogao bi se učiti i kineski, no sve je stvar stručne analize kurikuluma – kaže Marasović.

– Ja znam pisati i čitati ćirilicu jer sam predavala u školi kada su se zadaće pisale i latinicom i ćirilicom. Znanje ćirilice čak me spasilo jedne ratne godine – kaže Ljilja Vokić, bivša ministarka prosvete i profesorka hrvatskog jezika. Prema njenom mišljenju, ćirilicu je i danas zgodno znati, no nije ju dobro nametati. Zato bi bivša ministarka otvorila učenicima mogućnost izbora učenja ćirilice. Ljilja Vokić pritom podseća da ćirilica nije obeležje jednog naroda da bi se zbog nje stvarala averzija.

– To nije srpsko pismo, samo su je Srbi zadržali, a Hrvati su se priklonili Zapadu i prihvatili latinicu. Kad bi se u školama otvorila mogućnost njezina učenja, vjerujem da bi bilo onih koji bi se odazvali – procjenjuje Vokić.

– Ne znam što je rektor Boras želio postići ovim prijedlogom, ali činjenica je da jedino u čemu se svi slažemo jest da nam je gradivo preopterećeno i nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Ako ostavimo sa strane ćirilicu kao svojevrsno političko pitanje u Hrvatskoj, i uz uvažavanje da je i znanje tog pisma dio pismenosti, svejedno mislim da bi za buduće generacije bilo korisnije uvesti nešto novo, poput učenja informatike ili još jednog stranog jezika – rekao je Radovan Fuchs, bivši ministar nauke. Dodaje kako u Americi deca nemaju obavezan latinski, pa svejedno imaju izvrsne lečnike i pravnike.

Osam zabluda o ćirilici>>

Izvor: www.jutarnji.hr

Fotografija: novilist.hr

Na kartonskim kutijama u kojima se transportuje piće u staklenim flašama redovno stoji upozorenje: NE TUMBAJ! Malo manje su osetljive reči, koje, takođe, ne smemo tumbati.

I sa rečima treba postupati vrlo pažljivo. Ovde ćemo ukazati na najčešća okliznuća. Nije to samo slučaj sa deformacijom reči koju vrše neobrazovani ljudi, za koje je infarkt – infrakt, original – orginal, orijentacija – orjentacija, komandant – komadant…

Ni obrazovani ljudi nisu bezgrešni i oni katkad zaborave ili nakaleme neko slovo u pojedinim rečima.

Urođena sposobnost nije instikt, kako će napisati i neki fakultetlija, već – instinkt; sažetak neke materije nije ekstrat, nego – ekstrakt. Količina neke robe nije kontigent, nego – kontingent. Prelaz gasa ili pare u tekuće stanje je kondenzacija, a ne – kondezacija; bezvazdušni prostor je vakuum, a ne – vakum, kako često možete ne samo čuti od obrazovanih ljudi nego i pročitati u njihovim tekstovima.

Kad već pomenuh tekstove, da kažem kako neki ne razlikuju reči tekst test, pa govore da su položili tekstove, ali su pali na vožlji. Treba razlikovati naoko slične stvari (paronime) napis natpisNapis  je kakav duži tekst, članak (npr. novinski napis), a natpis  je kraći tekst na zgradi ustanove ili preduzeća, na nadgrobnom spomeniku i sl.

Prestupnik je delinkvent, a ne – delikvent, kako ga često nazivaju , kao da je reč o kakvom deliji, a ne o kriminalcu. Prestupništvo je delinkvencijaa ne – delikvencija; prepiska – korespondencija, a ne korespodencija. Operator je onaj koji operiše, hirurg, a operater je stručnjak druge vrste, npr. za filmsku i televizijsku montažu.

Znajući da treba reći hvalazahvaliti (a ne fala i zafaliti), poneko će – u težnji da govori pravilno – reći pogrešno: Šta ti hvali?… Neće ti zahvaliti ni dlaka s glave!, ne znajući da je ovde reč o germanizmu faliti – nedostajati.

U vezi sa odnosom glasova F, V, HV poučna je sledeća priča.

Poznato je da se u srpskom jeziku kaže kafa, u hrvatskom – kava, u bošnjačkom – kahva. (Ne znam da li kafiće nazivaju kavićima ili kahvićima!) Došao neki Bošnjak u Široki Brijeg, u zapadnoj Hrvatskoj, i navratio u kavanu (jer kafane tamo nema).

– Jednu kahvu – reče konobaru.

– Nema ovde kahve! – odbrusi konobar. – Ovdje je samo kava.

– Kahva ili kava, isto je to – pomirljivo će Bošnjak.

– Nije isto! Je l’ ti isto da ti ja ženu pohvalim ili da ti je povalim?!

– Uh, gluho bilo! Daj mi onda ćaj.

Milorad Telebek, Kako se kaže

Odnosi Srbi i Hrvata puni su paradoksa. Jedan od njih jeste i taj da su kajkavski Hrvati 30-ih godina XIX veka za svoj književni jezik uzeli štokavski, tj. srpski jezik, i da otada imaju sklonost da ga čiste od tuđica, dok sami Srbi tu sklonost nemaju.

1. Hrvatski purizam

Neposredna posledica jezičke reforme Vuka Karadžića jeste ta da su iz srpskog književnog jezika izbačeni mnogi slavenizmi i rusizmi, a ubačeni mnogi turcizmi. Ali rupa koja je ostala nakon izbacivanja slavenizam i rusizama bila je tolika da su je postvukovci morali nadomestiti internacionalizmima. Hrvati nikada nisu prošli tu traumu, pa su negativne posledice Vukove jezičke reforme izbegli.

Vuk_Karadzic

Hrvati imaju sklonost da izbegavaju turcizme. Oni npr. ne kažu „ćebe” poput Srba, nego „deka”. Pretpostavljajući germanizam u odnosu na turcizam, oni jasno pokazuju kom civilizacijskom krugu žele da pripadaju.

Hrvati izbegavaju i direktne grecizme. Stoga je razumljivo što ne kažu „hiljadu” nego „tisuću”. Srbi se ne ustručavaju od ovog grecizma, iako bi i oni mogli sa isto toliko prava da koriste slovensku reč „tisuću”.

Hrvati izbegavaju i internacionalizme. Na prvi pogled to izgleda čudno, jer su internacionalizmi često latinizmi, a Hrvati su rimokatolici. No, neotpornost Srba na internacionalizme posledica je mnogo činilaca, a prvenstveno Vukove reforme.

Tako će Srbi bez ustezanja koristiti internacionalizme, a Hrvati slavenizme. Evo nekoliko primera: avion (zrakoplov), advokat (odvjetnik), apostrof (izostavnik), apoteka (ljekarna), artiljerija (topništvo), biblioteka (knjižnica), veš mašina (perilica rublja), vokal (samoglasnik), geografija (zemljopis), golman (vratar), digitron (računar), direktor (ravnatelj), disciplina (stega), edukacija (odgoj), ekonomija (gospodarstvo), eksperiment (pokus), efekat (učinak), efikasnost (učinkovitost), ofsajd (zaleđe), instrukcija (naputak), istorija (povijest), kasarna (vojarna), kompjuter (računalo), kompozitor (skladatelj), kompozicija (skladba), konsonant (suglasnik), korner (kut), leksikon (rječnik), lingvistika (jezikoslovlje), manastir (samostan), materija (tvar), mašina (stroj), milenijum (tusućljeće), monah (redovnik), moral (ćudoređe), muzika (glazba), odvijač (šrafciger), opozicija (oporba), oficir (časnik), paradajz (rajčica), parlament (sabor), pasoš (putovnica), penzioner (umirovljenik), penzija (mirovina), peron (kolodvor), pijaca (tržnica), policajac (redarstvenik), portparol (glasnogovornik), propaganda (promidžba), protest (prosvjed), regija (županija), sekretar (tajnik), seksualnost (spolnost), sekta (sljedba), selektor (izbornik), terminologija (nazivlje), hiljadu (tisuću), univerzitet (sveučilište), fabrika (tvornica), faktor (čimbenik), filozofija (mudroslovlje), firma (tvrtka), fiskultura (tjelovežba), frižider (hladnjak), front (bojište), familija (obitelj), fudbal (nogomet), funkcioner (dužnosnik), škola (učilište) itd.

Svi gorenavedni primeri (a ima ih još) ukazuju na to da se Srbi ne libe internacionalizama, a Hrvati ih po pravilu zamenjuju slavenizmima. Jednostavno rečeno, Hrvati su puristi, a Srbi to nisu.

Najočitiji primer hrvatskog purizma predstavljaju nazivi meseca. Dok Srbi koriste internacionalizme (januar…), Hrvati koriste slavenizme (siječanj…). Hrvatski lingvisti svojom sklonošću ka purizmu – koju sprovode često doslovnim prevođenjem stranih reči (kalkiranjem) – faktički rade na čišćenju srpskog jezika.

2. Srpski internacionalisti i hrvatski puristi

Svaki hrvatski intelektualac koji iole drži do sebe imaće purističke sklonosti. Navedimo nekoliko primera.

Srpski leksikograf Milan Vujaklija delovao u vremenu kada je upotreba stranih reči kod Srba postala normalna pojava. Stoga je on bez ustezanja svoju knjigu nazvao: „Leksikon stranih reči i izraza” (mnogo izdanja). Sa druge strane, hrvatski leksikograf Bratoljub Klaić postupio je puristički; naslovio je knjigu iste tematike: „Rječnik stranih riječi” (mnogo izdanja). Ko tu više čuva srpski jezik? Srbi ili Hrvati? Ovde se ne radi o pojedinčnom slučaju; radi se o opštoj pojavi.

Hrvatski istoričar i nacionalista Franjo Tuđman jednu svoju knjigu naslovio je puristički: „Bespuća povijesne zbiljnosti” (1989). Kladim se da bi jedan srpski intelektualac knjigu sličnog sadržaja naslovio: „Dezorijentisanost istorijske realnosti”. Kako bi to zvučalo intelektualno i srpski!

tudjman

Hrvatski katolički sveštenik i pedagog Živan Bezić našao se pobuđenim da u knjizi „Razvojni put mladih” (1989) održi malo etimološko predavanje: „U našoj književnosti i novinarstvu, pa čak i stručnom tisku, često se može naići na riječ ’pubertetlija’ kao naziv za momčića, djevojku u razdolju od 12. do 16. godine. Odmah moram reći da je taj izraz sasvim tuđ hrvatskom uhu i duhu našeg jezika. To je neukusan hibrid, jezički bastard, leksička nakaza. Skalupljen je od dvije nespojive tuđice: latinskog korijena ’pubertet’ i turskog nastavka ’lija’ Užasno ružno zvuči poput svojih rođaka: fakultetlija, filmadžija, kamiondžija, sudija i sl. Stoga mu ne smijemo dozvoliti pristup u naš jezik” (str. 136). Bezićevo razmišljanje odlično ilustruje opštu sklonost hrvatskih intelektualaca ka purizmu.

Nažalost srpski pisci obično ne čuju ono što im govore hrvatske kolege. Srpska spisateljica i pedagoškinja Dragana Kožović „Pubertet ne mora da stvori haos u kući” (1999) bez ustezanja upotrebljava upravo taj „jezički bastard” (str. 42, 76). Hrvati su – paradoksalno – najrevnosniji čistači srpskog jezika od tuđica!

3. Župnici i parosi, županije i regije

Stefan Nemanja, otac Svetog Save, nosio je titulu velikog župana. Dakle, on je bio gospodar velike župe ili županije. A kako Hrvati danas nazivaju oblasti delovanja sveštenika? Župama! Mi Srbi ih nazivamo parohijama, što je grecizam.

A kako Hrvati nazivaju delove svoje države? Županijama! Kada mi pomišljamo na administrativnu podelu države, govorimo o regionalizaciji – podeli na regione, što je internacionalizam.

I ko onda više sledi ćirilometodijevsku i svetosimeunovsku tradiciju? Mi ili Hrvati?

4. Srpsko ismevanje hrvatskog purizma

Srpski lingvisti ne samo da nisu skloni purizmu, nego su i spremni da hrvatske purističke sklonosti ismevaju. Tako npr. srpski publicista Slobodan Jarčević našao se pobuđenim da u knjizi „Hrvatska jezička bespuća” (2007) ismeva „hrvatski” jezik. Po njegovom mišljenju, „hrvatski” jezik je izveštačen i neprirodan. Njegov pokušaj da „hrvatski” jezik izvrgne ruglu verovatno ima vanjezičke motive. Bez obzira na to koliko je njegov pokušaj uspešan ili ne, tek ostaje utisak da Srba previđaju činjenicu da kod Hrvata postoji mnogo veća svest o značaju čuvanja čistote jezika.

O sklonosti Srba da nipodaštavaju purističke sklonosti kod Hrvata svedoči i njihov običaj da na račun hrvatskog purizma pričaju viceve. „Kako Hrvati kažu kravata? – Oklovratni dopupak!” „Kako Hrvati kažu petao?” – „Zoroklik!” „Kako Hrvati kažu kokoška? – Zrnozob?” Kako Hrvati kažu oluk? – Okolokućno vodopišalo!” Sklonost Srba ka ovoj vrsti ismevanja svedoči o njihovoj sklonosti ka antipurizmu – pomanjkanju svesti o potrebi čuvanja jezika od tuđica. Zapravo, srpski humor te vrste neće nauditi Hrvatima. Oni nemaju sklonost da domaće reči (kravata, petao, kokoška, oluk) zamenjuju drugim, rogobatnijim, već samo strane reči domaćim. Srbi imaju sklonost da tu razliku ne uviđaju.

Hrvati svoj purizam doživljavaju kao jezičko pročišćavanje i oplemenjivanje, a Srbi kao izvitoperavanje i unakarađivanje. Zapravo, hrvatski purizam nije samo lingvistički fenomen, nego i politički. On je, dakle, sociolingvistički.

5. „Razlikovni rječnici”

Hrvatska kulturna javnost opsednuta je purizmom. Neke „krugovalne postaje” čak imaju emisije u kojima eminentni lingvisti slušaocima daju purističke savete: ukazuju koje su reči „hrvatske”, a koje tuđice. Naravno, posebna opsesija su im „srbizmi”.

Da bi pučanstvu pomogli da rulikuje „dva” jezika, hrvatski jezikoslovci su se pobrinuli pa stvorili „razlikovne rječnike”. Ti rečnici – tobože – ukazuju na razlike između srpskog i hrvatskog jezika. Zapravo, sve što oni pokazuju jesu relativne frekvencijske razlike u upotrebi određenih reči. Oni više dokazuju da je štokavski jezik jedan, mada u standardu ne i jedinstven, nego što to opovrgavaju.

Zapravo, „razlikovni rječnici”, kao i puristička prosvećivanja javnosti, značajniji su kao sociološki nego kao lingvistički fenomeni. Oni ukazuju na jaku nacionalističku svest kod Hrvata.

Rjecnik-hrvatskoga-jezika

6. Purizam i nacionalizam

Sklonost Hrvata ka purizmu indikacija je njihovog snažnog nacionalizma. Sklonost Srba ka antipurizmu indikacija je njihovog snažnog antinacionalizma. Purizam nije samo indikator nacionalizma, već i njegov generator. Opsesivno izbegavanje stranih reči generiše nacionalistički mentalitet.

Činjenica da su purizam i nacionalizam povezani odavno je poznata sociolingvistima. Na nju je skrenula pažnju i Snježana Kordić u knjizi „Jezik i nacionalizam” (2010). Budući da je Snježana Kordić antinacionalista, ona s negodovanjem piše o hrvatskom purizmu. No, žestoke kritike koje je dobila s hrvatske strane, ukazuju na to da se Hrvati neće odreći ni nacionalizma ni purizma. U suštini, hrvatski purizam je forma antisrpstva, a antisrpstvo je temeljna odrednica hrvatskog nacionalizma. Stoga je hrvatski purizam neiskorenjiv. Dokle god bude hrvatskog nacionalizm biće i hrvatskog purizma.

snjezana-kordic

7. Zaključak

Čisteći nominalno hrvatski, a faktički srpski jezik od tuđica, Hrvati rade na izgradnji svoje nacionalne svesti. Najveći paradoks srpsko-hrvatskih odnosa jeste taj što je hrvatski purizam forma lingvističkog prosrpstva, a političkog antisrpstva.

A šta je sa nama Srbima? Imamo li mi jezičku politiku? Kakvu ulogu jeziku pridajemo u izgradnji našeg nacionalnog identiteta? Zašto dopuštamo da nam se gase lektorati po svetu? Nacionalni identitet nije nešto što je jednom za svagda dato. Nacionalni identitet je nešto što treba stalno negovati. A jezička kultura je primarni način tog negovanja. Pa, kakvo je stanje kod nas?

Izvor: srbin.info

Fotografije: sr.wikipedia.org, bib.irb.hr, www.vecernji.hr.