Broj studenata koji se javlja psihijatru i psihoterapeutu zbog različitih psihičkih smetnji u svetu i kod nas iz godine u godinu je u osetnom porastu. Nije uvek dovoljno jasno da li ovaj broj raste zato što raste i broj studenata na gotovo svim univerzitetima u svetu, zato što je broj obolelih stvarno sve veći ili zato što je psihijatrijska služba u svetu sve bolje organizovana, a otpor građanstva, pa i studenata, prema poveravanju psihijatru sve manji.
Pre nego što bismo izneli koje su to najčešće neurotične smetnje među studentima, treba odmah reći da studenti ne boluju ni od kakvih specifičnih i samo za njih karakterističnih psihičkih oboljenja, kao što je to, na primer, slučaj za neke profesije i zanimanja.
Ako bi neko, suprotno ovom tvrđenju izneo poznat primer tzv. predispitnog ili ispitnog straha i treme, ne bismo se ni onda složili sa posmatranjem ovog simptoma kao izolovanog fenomena, ili čak kao neke tobožnje posebne bolesti, nego bismo se interesovali za celokupnu psihičku i fizičku ličnost studenta, kao i za načine njegovog dotadašnjeg reagovanja na različite situacije slične onima koje se stvaraju i doživljavaju na ispitima. Vrlo brzo bismo se tada uverili da su njihove preterane ili čak patološke reakcije uoči ispita ili na samom ispitu samo deo poznatog i uobičajenog reagovanja ovih ljudi u svim drugim ispitu sličnim situacijama u životu.
Na kakve se sve smetnje studenti najčešće žale psihijatrima i kako ove smetnje treba prosuđivati sa gledišta dinamički orijentisane psihijatrije i psihoterapije? Najčešće se čuju sledeće žalbe: slabost koncentracije i pažnje, upamćivanja i pamćenja, umor i razdražljivost, nesanica i glavobolja, zatim strah od ispita i profesora, a na ispitu „blokada pamćenja” i naučenog gradiva, znojenje i drhtanje, ukratko: „trema” koja parališe.
Obratili smo posebnu pažnju u našem radu sa studentima raznih fakulteta (pri čemu ne bismo hteli, pa ni mogli da izdvajamo one fakultete koji izgleda da najviše „produkuju” studentske neuroze, statističkim podacima ne raspolažemo), na: 1) studente prve godine koji u znatnom broju slučajeva (čini se, iznad 50%) promene bar jednom fakultet koji su prvobitno bili izabrali da studiraju, odnosno one koji se nikako ne usuđuju da izađu na prvi is-pit, i na 2) studente-apsolvente koji često godinama imaju pred sobom samo jedan zaostali ispit pred konačnim završavanjem svojih studija.
Kako se u razgovoru sa studentima nismo mogli da zadovoljimo čisto spoljašnjim simptomima na koje su se oni žalili, već smo tražili da iza ovih površnih, spoljašnjih manifestacija otkrijemo dublje jezgro ličnosti, odnosno one prave, unutrašnje i skrivene motive i podsticaje koji su bili glavni uzrok onome što je svest mogla da registruje, došli smo do sličnih otkrića i sličnih zakonitosti čovekovog psihičkog bića uopšte do kojih smo došli i u radu sa svakim drugim neurotičnim pacijentom. To nam je potvrdilonašu prvobitnu pretpostavku da i student može da bude isti takav neurotačar kao i svaki drugi koji se bavi nekim nespecifičnim zanimanjem, pri čemu je „studentska atmosfera”, koju sačinjava, između ostalog, učenje, pripremanje za izlazak na ispit i sam ispit, jedina provokativna ili „stresogena” situacija odgovorna za izbijanje već prisutnih, latentnih neurotičnih crta u ličnosti studenta.
Studenti dolaze na fakultete iz različitih sredina, sa različitim prosekom srednjoškolskog znanja, sa različitim materijalnim mogućnostima, ali svaki sa manje ili više izgrađenim crtama psihičke ličnosti, neurotičnim ili neneurotičnim, koje su formirali u prethodnih osamnaest godina života sa roditeljima, odnosno sredinom iz koje su ponikli. Kada je već reč samo o onim studentima koji imaju smetnje u studiranju, bilo zato što suviše dugo studiraju ili teško studiraju, pri čemu isključujemo spoljašnji, objektivan razlog ovim teškoćama, jer su razlozi mnogo češće njihove sopstvene, unutrašnje teškoće, onda u tim smetnjama studiranja prepoznajemo niz nerešenih konflikata sa kojim su teretom studenti došli na studiranje, ne uspevajući da ih još u toku puberteta reše.
Sve nam se više čini da mladi ljudi koji sa osamnaest ili devetnaest godina počinju da studiraju, a koji onda menjaju fakultet ili nisu u stanju da polože prvu godinu, ozbiljno ratuju sa sopstvenom emotivnom nezrelošću, bez obzira na nivo ranije stečenog intelektualnog znanja i prethodnog uspeha. Pošto je broj ovakvih studenata prve godine prilično veliki, postavlja se opravdano pitanje kako korisnije upotrebiti jednu ili dve godine posle velike mature koje bi povoljnije ubrzale proces sazrevanja, koji je izgleda upravo zaustavljen na početku studiranja.
Studenti prve godine susreću se zaista sa nizom problema čije uspešno razrešavanje neminovno zahteva određeni nivo zrelosti ličnosti. U ovu zrelost ubrajamo pre svega relativno uspešno rešenu vezu sa roditeljima i relativno uspešno ostvarivanje erotično-seksualnog problema. Smešno je i opasno od roditelja da od svoje „dece” sa osamnaest godina još očekuju i zahtevaju ponašanje kakvo su imali u toku školovanja. Ambicioznost roditelja, koja je naročito uperena prema onoj deci koja su u srednjim školama „obećavala”, a od kojih sada na studijama očekuju sve ono što su i sami već postigli ili još češće što nisu postigli, čest je uzrok ozbiljnih neurotičnih konflikata u studentu. Upravo primer studenta-apsolventa koji ne završava studije, iako mu je ostao jedan ili dva ispita, ukazuje na nesvestan neurotičan otpor, osvetu i prkos kojim se brani od nametljivih i ambicioznih roditelja, odnosno od već ranije stvorenih „kombinacija” za budućnost njihove dece.
Naravno da ima i drugih uzroka nezavršavanja ili čak prekidanja studija ovih „večitih” studenata; između ostalih, čest je razlog i neurotični strah pred odgovornostima i samostalnošću, koji ga posle završetka studija očekuju. Mora da se prizna da je nekad i nedovoljno stimulativna realnost budućeg poziva razlog zašto se studenti radije igraju studentskog života, nego što prihvataju obaveze koje ništa ne obećavaju.
Posebnu grupu među studentima neurotičarima predstavljaju oni koji se nesvesno boje uspeha i priznanja, nekad zbog nove odgovornosti koje moraju onda da preuzmu, češće zbog potisnute agresije ili nesvesnog straha od konkurencije sa roditeljima koji su uvek bili dominantni i netrpeljivi prema svakomu okolini koji je pokazivao veći uspeh od njih samih.
Na kraju, rekli bismo još nešto o onom najpoznatijem simptomu mnogih studenata, strahu od ispita i na ispitima. I u ovom strahu studenta nemoguće je videti samo površan i prolazan simptom koji nema nikakve veze sa drugim osobinama u ličnosti. Ako zanemarimo običan strah od ispita, koji malo ko od studenata nije nikada doživeo, već govorimo samo o jakom, produženom i ponavljanom strahu, onda u njima moramo videti projekciju raznih nerešenih neurotičnih konflikata u ličnosti.
Ovaj strah može onda da bude: a) strah od autoriteta, pri čemu se u liku profesora prepoznaje omrznuti otac ili otac od koga se oseća strah; b) ispitna situacija podseća studenta na ranije slične situacije u kojima je trebalo sebe da pokaže i dokaže, a u kojima nije prošao dobro; c) seksualno impotentna ili frigidna osoba ili osoba koja još uopšte nije otpočela sa rešavanjem erotično-seksualnog problema, a godine je već uveliko podsećaju na hitnost ovog rešavanja, ispitnu situaciju nesvesno izjednačava sa seksualnom, pa kao što je još nespremna za ovu, tako se pokazuje nespremna i za ispit.
Rad psihoterapeuta sa studentima je zanimljiv i zahvalan posao od koga obadve strane imaju koristi, a koji se nekad pretvara u divan ljudski dijalog u kome iščezava odnos terapeut-pacijent, a ostvaruje se odnos egzistencijalne komunikacije koja ostavlja snažan pečat u ličnostima, ubrzavajući i kod jednog i kod drugog proces sazrevanja, proces nikada do kraja okončan.
Vladeta Jerotić: Šta stvarno znači biti zrela ličnost
(Vladeta Jerotić, Čovek i njegov identitet)