Rihardu Vagneru
(Pariz) Petak, 17. februar 1860.
Gospodine,
Uvek sam zamišljao da veliki umetnik, koliko god bio sviknut na slavu, ipak nije neosetljiv za iskrenu hvalu, kad je ova hvala nešto kao uzvik prepoznavanja, i da, najzad, ovaj uzvik može imati vrednosti posebne vrste kad ga upućuje jedan Francuz, odnosno čovek koji je slabo sazdan za oduševljavanje i rođen je u zemlji gde se ljudi ne razumevaju mnogo bolje u poeziju i slikarstvo negoli u muziku. Pre svega, želim Vam reći da Vama dugujem za najveće muzičko uživanje koje sam ikada osetio. U godinama sam kada se čovek više ne zabavlja pišući slavnim ljudima, i još dugo vremena bih oklevao da Vam pismom posvedočim svoje divljenje, da mi pogled ne pada svakodnevno na nedostojne, smešne članke u kojima se čini najveći napor da se okleveće Vaš genij. Vi, Gospodine, niste prvi čovek povodom koga sam morao da patim i da crvenim zbog svoje zemlje. Najzad me je srdžba nagnala da Vam odam svoju zahvalnost; rekoh sebi: želim da ne budem mešan sa svim ovim budalama.
Prvi put kada sam otišao u Italijansku dvoranu da čujem Vaša dela, bio sam loše raspoložen i čak, priznaću, pun svakojakih predrasuda: ali može mi se oprostiti; tako su me često nasamarili; slušao sam toliko puta muziku šarlatana s velikim pretenzijama. Vi ste me namah pobedili. Ono što sam tada osetio neopisivo je, i ako me udostojite da se ne smejete, pokušaću da Vam to prenesem. Najpre mi se učinilo da poznajem tu muziku, a kasnije, razmišljajući, shvatio sam otkuda ta varka; pričinjavalo mi se da je ovo moja muzika, pa sam je prepoznavao kao što svaki čovek prepoznaje stvari za koje mu je predodređeno da ih voli. Za svakog drugog osim za čoveka tananog duha, ova rečenica bila bi beskrajno smešna, naročito ako je nju napisao neko kao ja, ko ne zna muziku, čije se obrazovanje svodi na to što je čuo (sa velikim uživanjem, to je tačno) nekoliko lepih Veberovih i Betovenovih kompozicija.
Zatim, svojstvo koje me je pre svega iznenadilo, jeste veličina. To predstavlja ono što je veliko, i nagoni čoveka velikome. Svuda sam u Vašim delima našao svečano osećanje jakih šumova, veličanstvenih vidova Prirode, svečanost veliih čovekovih strasti. Odmah se čovek oseti ponet u visinu i savladan. Jedan od najčudnijih komada, i koji su mi doneli nov muzički doživljaj, jeste komad koji treba da prikaže verski zanos. Utisak koji nastaje uvođenjem zvanica i svadbenim slavljem ogroman je. Osetio sam veličanstvenost života u kome ima više širine nego u našem. Još nešto: doživeo sam često jedno osećanje prilično čudne prirode, ponosa i uživanja što razumem, što puštam da me to prožme, obuzme, slast sasvim čulna, slična onoj što se oseća pri penjanju uvis ili plovljenju uzburkanim morem. Muzika je istovremeno odisala neki put gordošću života. Uopšte, ove duboke harmonije izgledale su mi nalik na sredstva za nadraživanje koja ubrzavaju bilo mašte. Najzad, doživeo sam takođe, ali preklinjem Vas da se ne smejete, osećanja koja verovatno proističu iz mog duhovnog sklopa i misli koje me obično zaokupljaju. Svugde ima nečeg uznetog i uznosećeg, nečega što teži da se popne na veću visinu, nečeg preteranog i superlativnog. Za primer, poslužiću se poređenjem uzetim iz slikarstva. Pred očima mi je zamisao prostrane površine tamnocrvene boje. Ako bi ova crvena boja predstavljala strast, zamišljam kako dolazi postepeno, kroz sve prelaze crvenog i ružičastog, do usijanja najjačeg ognja. Bilo bi naizgled teško, čak i nemoguće, doći do nečeg žešćeg; pa ipak, jedna poslednja raketa načiniće brazdu belju no što je belina koja joj služi kao podloga. Biće to, ako hoćete, najdublji urlik duše koja se uznela do svog vrhunca.
Bio sam počeo da pišem neka razmišljanja o odlomcima Tanhojzera i Loengrina koje smo čuli; ali sam uvideo da je nemoguće sve reći.
Tako bih mogao da produžim ovo pismo u nedogled. Ako ste mogli da me čitate, hvala Vam za to. Ostaje mi još samo da dodam nekoliko reči. Od dana kada sam čuo Vašu muziku, govorim sebi neprestano, a naročito u teškim časovima: Kada bih barem mogao čuti večeras malo Vagnera! Ima verovatno i drugih ljudi sazdanih kao ja. Uostalom, mora da ste bili zadovoljni publikom, čiji je nagon bio znatno iznad novinarskog lošeg nauka. Zašto ne biste dali još nekoliko koncerata, dodajući nove odlomke? Dali ste nam da naslutimo nova uživanja; imate li prava da nas lišite ostalog? – Gospodine, još jedanput Vam zahvaljujem; učinili ste da ponovo nađem sebe i ono što je veliko, u teškim časovima.
Š. Bodler
Neću dopisati svoju adresu, jer biste možda pomislili da nešto hoću od Vas da tražim.
Šarl Bodler, Izabrana pisma, Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1987.
Fotografija: www.culturagenial.com