(odlomak)
Kada se, 1935. godine, u Subotici rodio dečačić, dali su mu za život i obeležje ime starozavetnog i crnogorskog kneza. Od tri suđaje nad kolevkom, prva, okrutna, dosudila mu je najteže moguće jade, one rane, detinje; druga, milosrdna, dodelila mu je snagu i prgavost da ih izdrži i popamti; treća darodavka, blagoslovila ga je krupnim darom i jakom pameću da ih iskaže. Onda se dečak dočepao života, pa od te sudbine stvorio pisca koji će, magijom umetnosti, svoje rane jade preobratiti u uzbudljivu zloslutnu i čarobnu priču Andreasa Sama, tim opštiju i ljudskiju što je bila jedinstvenija i neponovljivija. („Posle toliko godina Andreas Sam možda i nisam ja”.)
Borislav Mihajlović Mihiz: Jebe mi se što nisam akademik
Pisac je postajao i postao knez naše i ne samo naše književnosti, a ostao i ostajao prorok „smisla za istinu i veru u otmenost patnje”.
Danila Kiša dugo godina znam i radujem mu se, volim da ga sretnem i čujem njegov jaki goropadni glas i podrugljiv smeh, njegove sumanuto logične paradokse, razdirući autoironiju neprenemagala i cinizam bašmebrigovića, elegantne bufonerije superinteligentnog brbljivca, svađalačko koplje tirade usmereno uvek u više vetrenjača jednovremeno, finu, probranu erudiciju golemog čitača pamtila i zlopamtila, šarene improvizovane intelektualne fioriture mudrog dokonjaka , žalcem poskoka snabdeven aforizam uvrede, nepredviđene strašne provale razložne i bezrazložne agresivnosti i isto tako nepredvidljiva zatišja duboke i smirene meditacije. Na jednoj od knjiga napisao mi je svojim krupnim, nervoznim rukopisom: „Mihizu, da se umnože naši nesporazumi”. A bilo ih je i te kako ih je bilo. I svi su bili nekako besmisleni, sneruke, privatni, predimenzionirani, van pravih povoda i pameti, oko svega i ni oko čega. Brzo bi se to, srećom, zaboravljalo, jer zlopamtiti Kišu prejaku reč i gest bilo bi kao zameriti mrkoj oluji što tutnji, glasnom vodopadu što ne miruje, pustom temperamentu što ga ne kroti uzda pribranosti. Jer taj isti Danilo Kiš ume, na neki svoj grubo nežan način, da bude tvrdo i istinski odan. Bilo kako je bilo, jednog nesporazuma nije bilo: oko njegove literature.
Danilo Kiš: Banalnost je neuništiva kao plastična boca
Izvor: Borislav Mihajlović Mihiz, Portreti