Opšta kriza koja je obuzela savremeni svet, posvuda i gotovo u svakoj sferi života, manifestuje se različito u svakoj državi, obuhvatajući različita područja i pripremajući različite oblike. U Americi je to jedan od njenih najkarakterističnijih aspekata krize, koja je, barem u poslednjih deset godina, postala politički problem na najvišem nivou, o kojem gotovo svaki dan pišu novine.
Zasigurno nije potrebno imati bujnu maštu da se otkriju opasnosti sve većeg pada nivoa osnovnih standarda u celokupnom obrazovnom sistemu i ozbiljnost problema koju su pravilno istaknula brojna nastojanja obrazovnih autoriteta da spreče dalje propadanje. Ipak, ako uporedimo ovu krizu u obrazovanju s političkim iskustvima drugih zemalja u dvadesetom veku, s revolucionarnim previranjima nakon Prvog svetskog rata, s koncentracionim logorima, ili čak s opštom depresijom koja se širi Evropom od kraja Drugog svetskog rata, teško je krizu u obrazovanju shvatati onako ozbiljno kako bi trebalo. Zaista je izazov promatrati je kao lokalni fenomen, nepovezan s većim problemima, za koji treba okriviti neke posebnosti života u SAD, a kakvih nema u ostalim delovima sveta.
Da, da je sve ovo tačno, kriza u našem obrazovnom sistemu ne bi postala političko pitanje, a obrazovni autoriteti ne bi bili nemoćni i bavili bi se tim problemom na vreme. Ovaj problem svakako se ne svodi na puko pitanje zašto neko ne zna čitati. Štaviše, uvek želimo verovati da se bavimo specifičnim problemima koji ne prelaze istorijske i nacionalne okvire, te su važni samo onima koji su njima neposredno pogođeni. Baš se to verovanje u naše doba stalno pokazuje netačnim. Možemo kao opšte pravilo uzeti činjenicu da štogod je moguće u jednoj zemlji jednako je moguće, u bližoj budućnosti, u gotovo svakoj drugoj.
Izuzev ovih uopštenih razloga zbog kojih bi laicima bilo preporučljivo da se bave problemima na područjima o kojima, u specijalističkom smislu te reči, ne znaju ništa, postoji čak jedan bolji razlog zbog kojeg bi se trebalo baviti nekom kritičnom situacijom koja ga direktno ne dira. I to je prilika, ukoliko se zaista radi o krizi – koja razara fasadu i miče predrasude – za istraživanje i propitivanje svega što je ogoljeno do same biti stvari, a bit obrazovanja je natalitet, činjenica da se na svetu rađaju ljudska bića.
Nestajanje predrasuda, jednostavno, znači da smo izgubili odgovore na koje se obično oslanjamo, a da i ne shvatamo da su, u osnovi, to odgovori na pitanja. Kriza nas vraća na sama pitanja i od nas traži stare ili nove odgovore, no u svakom slučaju traži direktan zaključak. Kriza postaje katastrofa samo kad na nju odgovorimo unapred oblikovanim zaključcima, to jest predrasudama. Takav stav ne samo da produbljuje krizu već time gubimo pravo na realno iskustvo i priliku za razmišljanja koje ono nudi.
Bez obzira na to kako se jasno neki uopšteni problem može prikazati u trenucima krize, nikad nije moguće u potpunosti izolovati element univerzalnosti od tačno određenih i specifičnih okolnosti u kojima se kriza događa. Iako kriza u obrazovanju možda pogađa celi svet, karakteristično je to da nam se čini da je najgora u Americi, iz razloga što možda jedino u Americi kriza u obrazovanju može zaista postati neki faktor u politici. U stvari, u Americi obrazovanje ima različitu i, politički gledano, neuporedivo važniju ulogu nego u drugim zemljama. Tehnički, naravno, objašnjenje leži u činjenici da je Amerika oduvek zemlja useljenika; očito je da se jako teški proces sjedinjavanja najrazličitijih etničkih skupina – koji nije potpuno uspešan, ali je neprestano uspešniji nego što smo očekivali – može postići samo putem školovanja, obrazovanja i amerikanizacije useljeničke dece. S obzirom na to da većini te dece engleski nije materinji jezik, već ga moraju učiti u školi, škole očito moraju preuzeti uloge za koje se u nacionalnoj državi pretpostavlja da ih obavlja porodica.
Nadalje, još je od presudnijeg značaja za naše razmatranje uloga koju kontinuirano useljavanje ima u političkoj svesti i mentalnom okviru zemlje. Amerika nije tek kolonijalna država koja ima potrebu za useljenicima da bi se napučio neki prostor, koji bi imao nezavisnu političku strukturu. Za Ameriku je odredbeni faktor oduvek bio moto otisnut na svakoj novčanici dolara: Novus Ordo Seclorum, Novi svetski poredak. Useljenici, pridošlice, su državi garancija da ona predstavlja novi svetski poredak. Značenje, tog novog svetskog poretka, to osnivanje novog sveta nasuprot starom, bilo je i jeste još uvek ukidanje siromaštva i potlačenosti. No istovremeno, veličina toga leži u činjenici da se od početka taj novi poredak nije isključio iz spoljašnjeg sveta – kao što je inače bio slučaj kod osnivanja utopističkih zajednica – da bi mu se suprotstavio kao savršen uzor, niti mu je svrha provođenje imperijalnih težnji ili propovedanje Jevanđelja drugima. Njegov odnos sa spoljašnjim svetom od početka karakteriše činjenica da su u ovoj republici, koja je naumila ukinuti siromaštvo i ropstvo, dobrodošli svi siromašni i porobljeni na zemlji. Rečima Džona Adamsa iz 1765. godine – što je pre Deklaracije nezavisnosti: Oduvek smatram naseljavanje Amerike početkom opšteg zakona i plana Providnosti za prosvetljenjem i oslobođenjem porobljenog dela čovečanstva celog sveta. To je osnovna namera osnovnog zakona u skladu s kojim je Amerika započela svoje istorijsko i političko postojanje.
Neverovatan entuzijazam prema onome što je novo, koji se očitava u gotovo svim aspektima svakodnevnog američkog života, te verovanje u beskonačnu popravljivost – koju je Tocqueville istaknuo kao krilaticu običnog neukog čoveka i koja kao takva prethodi gotovo stotinu godina razvoju u ostalim zapadnim zemljama – koje bi u svakom slučaju verovatno rezultirao time da se pažnja posvećuje i veća važnost pridaje pridošlicama po rođenju, deci, koju su kad bi prerasli detinjstvo i trebalo kao mladi ljudi da uđu u zajednicu odraslih, Grci jednostavno zvali οί νεοί, novi.
Postoji još jedna činjenica, činjenica koja je postala presudna za značenje obrazovanja, a koji je taj patos novog, iako je znatno stariji od osamnaestog veka, u tom veku tek razvio konceptualno i politički. Iz tog izvora je na početku bio razvijen obrazovni ideal, na koji je u stvari Rousseau direktno uticao, a u kojem je obrazovanje postalo instrument politike, a sama politička aktivnost se smatrala oblikom obrazovanja.
Uloga koju obrazovanje igra u svim političkim utopijama od davnina naovamo pokazuje koliko je prirodno započeti novi svet s onima koji su po rođenju i prirodi novi. Što se tiče politike, to uključuje ozbiljno pogrešno shvatanje: umesto da se udruže sa sebi jednakima u postizanju cilja, čak i s rizikom neuspeha, dolazi do diktatorske intervencije, koja se zasniva na apsolutnoj superiornosti odraslih, i do pokušaja stvaranja novog kao fait accompli, to jest kao da novo već postoji. Iz tog se razloga, u Evropi, verovanje da ukoliko želimo ostvariti nove uslove moramo početi s decom, zadržalo kao monopol tiranske kaste koja je, kad dođe na vlast, oduzimala decu roditeljima i jednostavno ih indoktrinirala.
Obrazovanje ne sme biti deo politike, jer se u politici bavimo onima koji su već obrazovani. Ko god želi obrazovati odrasle u stvari želi biti njihov staratelj i sprečiti njihovo političko delovanje. S obzirom na to da ne možemo obrazovati odrasle, reč obrazovanje u politici ima negativan prizvuk; postoji krinka obrazovanja, ali pravi je cilj prisila bez uporabe sile. Onaj ko zaista želi stvoriti novi politički poredak kroz obrazovanje, odnosno, ne kroz silu i ograničavanje, niti kroz uveravanje, mora doći do groznog platonskog zaključka: mora se ustanoviti načelo izbacivanja svih starijih ljudi iz države. No, čak i deci koju bi taj neko hteo obrazovati da budu građani utopijske sutrašnjice u stvari se oduzima njihova buduća uloga u političkom telu, jer, sa stajališta novih, bilo šta novo što bi svet odraslih mogao predložiti je nužno starije od njih samih. U samoj je ljudskoj prirodi da svaka nova generacija odrasta u starom svetu, pa bi stoga pripremanje nove generacije za novi svet značilo da bi netko novopridošlima hteo oduzeti priliku za novi početak.
Sve ovo nikako ne vredi za Ameriku, i upravo zbog te činjenice teško je ta pitanja pravilno prosuditi. Politička uloga koju obrazovanje zapravo ima u zemlji useljenika, činjenica da škole ne služe samo za amerikanizaciju dece, već utiču i na njihove roditelje, da ovde, u stvari, u odbacivanju starog sveta i ulaska u novi, sve to podupire iluziju da se novi svet gradi kroz obrazovanje dece. Naravno da stvarna situacija uopše nije takva.
Svet na koji deca dolaze, čak i u Americi, stari je svet, odnosno, postojeći svet, koji se sastoji od živih i mrtvih, i koji je novi samo za one koji su u njega tek ušli useljenjem. No, ovde je iluzija jača od stvarnosti jer dolazi direktno iz temeljnog američkog iskustva, iskustva da se novi poredak može utemeljiti i, štaviše, osnovati s punom svešću o istorijskom kontinuumu, jer fraza novi svet svoje značenje uzima iz Starog svieta, koji je, koliko god bio zadivljujuć po nekim dostignućima, odbačen jer nije mogao rešiti problem siromaštva i potlačenosti.
Što se tiče samog obrazovanja, iluzija koja proizlazi iz patosa novog je prouzrokovala ozbiljne probleme tek u našem (ovom) veku. Kao prvo, omogućila je da razne savremene teorije obrazovanja, koje su nastale u Srednjoj Evropi i sastoje se od neverovatne mešavine smislenih i besmislenih stvari, pod maskom progresivnog obrazovanja, ostvare najradikalniju revoluciju u celokupnom obrazovnom sistemu. Ono što u Evropi nije otišlo dalje od eksperimenta, što je tu i tamo isprobano u pojedinim školama i izolovanim obrazovnim institucijama, da bi potom postupno širilo uticaj na određene četvrti, u Americi je pre otprilike dvadeset i pet godina potpuno zamenilo, gotovo u jednom danu, sve tradicije i sve ustaljene metode poučavanja i učenja.
Značajna je činjenica da su zbog nekih teorija, dobrih ili loših, sva pravila zdravog ljudskog razuma stavljena sa strane. Takvi postupci uvek imaju veliko i kobno značenje, posebno u državi koja u toliko velikoj meri zavisi od zdravog razuma u svom političkom životu. Kad god u pitanjima politike zdrav ljudski razum doživi neuspeh ili odustane od pronalaženja odgovora, suočavamo se s krizom; jer je upravo taj razum, u stvari zdrav razum, njime smo mi i naših pet pojedinačnih čula određeni u nama znanom svetu i pomoću njega se po tom svetu krećemo. Nestanak zdravog razuma danas je najsigurniji pokazatelj savremene krize. U svakoj se krizi delić sveta, nešto što nam je svima poznato, uništi. Nestanak zdravog razuma, poput vilinih rašlja pokazuje mesto na kojem se takvo urušavanje dogodilo.
U svakom slučaju, odgovor na pitanje zašto školski standardi prosečne američke škole toliko zaostaju za prosečnim standardima u svim zemljama Evrope, na nesreću, jednostavno nije taj da je ova zemlja mlada i još nije dostigla standarde starog sveta. Naprotiv, ova je zemlja na ovom polju jedna od najnaprednijih i najsavremenijih na svetu. I to je istina na dva načina: nigde problemi obrazovanja masovnog društva nisu postali tako akutni i nigde se savremene teorije na polju pedagogije nisu tako nekritički i doslovno prihvatale. Zbog toga kriza američkog obrazovanja, s jedne strane, najavljuje propast progresivnog obrazovanja, a s druge strane, predstavlja jako težak problem, koji se pojavio u uslovima i kao odgovor na masovno društvo. U svezi s tim moramo imati na umu još jedan uzrok koji zasigurno nije prouzrokovao krizu, ali ju je u znatnoj meri pogoršao, a to je jedinstvena uloga koju jednakost ima i oduvek je imala u američkom životu. To podrazumeva mnogo više od jednakosti pred zakonom, više od izjednačavanja klasnih razlika, više čak i od onoga što je izraženo frazom nedostatak diskriminacije, iako je to od većeg značaja u vezi s ovim, jer je američko stajalište da je pravo na obrazovanje jedno od neotuđivih građanskih prava. Drugo je bilo od presudne važnosti za strukturu državnog obrazovnog sistema, pa srednje škole u evropskom smislu postoje tek kao izuzeci.
S obzirom na to da je školovanje obavezno do šesnaeste godine, svako dete se mora upisati u srednju školu, pa je srednja škola, u stvari, neka vrsta produžene osnovne škole. Zbog toga srednje škole ne pripremaju učenike za upis na koledž, pa sami koledži moraju imati pripremne programe, stoga je njihov raspored kronično pretrpan, što, opet, utiče na kvalitet nastave koja se tamo odvija.
Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da ova anomalija izvire iz same prirode masovnog društva u kojem obrazovanje više nije privilegija bogatih. Ako bacimo pogled na Englesku, u kojoj je, kao što svi znamo, srednjoškolsko obrazovanje poslednjih godina takođe postalo dostupno svim slojevima stanovništva, videćemo da ova teza nije tačna. Jer u Engleskoj na kraju osnovne škole, kad učenici imaju jedanaest godina, postoji strašan ispit koji odstranjuje sve osim nekih 10% učenika, koji su sposobni za srednjoškolsko obrazovanje.
Strogost ovakve selekcije nije ni u Engleskoj prihvaćena bez negodovanja; no u Americi bi to bilo, jednostavno, nemoguće. Ono što se u Engleskoj želi postići je meritokracija, što je očito opet uspostavljanje oligarhije, ovaj put ne po bogatstvu ili po rođenju, već po nadarenosti. No to ujedno znači i, iako ljudima u Engleskoj možda to nije jasno, da će se zemljom, čak i pod socijalističkom vladom, nastaviti upravljati onako kako je to od pamtiveka, odnosno, ne kao monarhijom ili demokratski, već će vladati oligarhija ili aristokratija, ovo poslednje u slučaju da se uvidi da su najnadareniji ujedno i najbolji, što nije sigurno.
U Americi bi takva, gotovo fizička, podela na nadarene i nenadarene bila neprihvatljiva. Meritokracija je međusobno isključiva s načelom jednakosti. Ono što obrazovnu krizu u Americi čini još gorom je politička narav zemlje, koja se sama u sebi bori da ujednači ili da što je više moguće izbriše razlike između mladog i starog, nadarenog i nenadarenog, na kraju i između dece i odraslih, posebno između učenika i nastavnika.Očito je da se takvo izjednačavanje zaista može postići jedino po cenu autoriteta nastavnika i na štetu nadarenih učenika. Isto je tako očito, barem svima onima koji su ikad došli u dodir s američkim obrazovnim sistemom, da ova poteškoća, koja je ukorenjena u političkom stavu zemlje, ima i velike prednosti ne samo na ljudskom nivou, već i na obrazovnom; u svakom slučaju ovi opšti uslovi ne mogu objasniti krizu u kojoj se danas nalazimo, niti opravdati mere kojima se ta kriza suzbija.
U normalnim uslovima deca se sa svetom upoznaju u školi. Škola nije svet i ne sme se tako ponašati; to je institucija koju smo postavili između doma s jedne strane, i sveta s druge, da bi prelazak iz porodice u svet uopšte bio moguć. I u ovoj su fazi odrasli odgovorni za dete, no sad to više nije odgovornost za dobrobit bića koje raste, već za ono što nazivamo slobodan razvoj kvaliteta i nadarenosti. To je, uopšteno gledajući, nešto po čemu se svaki čovek razlikuje od drugog.
S obzirom na to da dete još nije naviklo na svet, mora se postupno upoznavati s njim. Jer je novi, mora se paziti da se u odnosu na svet ostvari kao osoba. U svakom slučaju, pedagozi u odnosu prema mladom čoveku predstavljaju svet i za to moraju preuzeti odgovornost, iako oni sami nisu taj svet stvorili onakvim kakav jeste, i iako možda, otvoreno ili potajno, žele da je drukčiji. Ta odgovornost nije pedagozima data proizvoljno, implicirana je činjenicom da odrasli mlade upoznaju sa svetom koji se neprestano menja. Niko ko ne želi preuzeti kolektivnu odgovornost za svet ne bi trebalo da ima decu i ne bi smeo biti deo obrazovnog procesa.
U obrazovanju se ta odgovornost za svet javlja u obliku autoriteta. Autoritet pedagoga i stručnost nastavnika nisu isto. Iako je nivo stručnosti preko potrebna za postizanje autoriteta, ni najveća moguća stručnost sama po sebi ne može biti autoritet. Stručnost nastavnika sastoji se od poznavanja sveta i mogućnosti poučavanja drugih tome, no njegov se autoritet nalazi u njegovom preuzimanju odgovornosti za taj svet.
Znamo kako danas stvari stoje po pitanju autoriteta. Kakav god da je nečiji stav o tome, očito je da u javnom i političkom životu autoritet ili nema nikakvu ulogu – jer nasilje i teror kakav provode totalitarne države nema nikakve veze s autoritetom – ili većinom ima vrlo osporavanu ulogu. To, jednostavno, znači da ljudi ne žele tražiti i ne žele dati da bilo ko preuzme odgovornost za sve, jer gde je god pravi autoritet postojao, morao je preuzeti odgovornost za stanje stvari u svetu. Ako iz javnog i političkog života maknemo autoritet, to bi moglo značiti da od svih ljudi ponaosob tražimo da preuzmu, svaki svoj deo odgovornosti za situaciju u svetu. No, to može značiti i da se odričemo zahteva sveta i potrebe reda u njemu; odbacuje se svaka odgovornost za svet, odgovornost i za davanje, ali i za izvršavanje naredbi. Nema sumnje da je u savremenom gubitku autoriteta i jedno i drugo imalo uticaja.
U obrazovanju ne sme biti takve nedorečenosti u pogledu gubitka autoriteta danas. Deca ne mogu odbaciti obrazovne autoritete, iako su potlačeni od strane većine odraslih – no čak i taj apsurd poimanja dece kao potlačene manjine koju treba osloboditi može se iskoristiti u savremenoj obrazovnoj praksi. Autoritet su odbacili odrasli, a to može značiti samo jedno: da odrasli odbijaju preuzeti odgovornost za svet na koji su doneli svoju decu.
Što je nepoverenje prema autoritetu u javnom životu veće, manja je verovatnoća da će i privatna sfera ostati netaknuta. Uz to je i činjenica, a ta je od presudne važnosti, da smo od pamtiveka u tradiciji naše političke misli naviknuti poimati autoritet roditelja nad detetom, nastavnika nad učenikom, kao model prema kojem shvatamo politički autoritet. Upravo taj model, koji možemo naći čak i kod Platona i Aristotela, koncept političkog autoriteta čini tako nejasnim. Kao prvo, zasniva se na apsolutnoj nadmoći kakva nikad ne može postojati među odraslima i koja, sa stajališta ljudskog dostojanstva, nikad ne bi ni smela postojati. Kao drugo, prema modelu dečjeg vrtića, zasniva se na privremenoj nadmoći, koja tako postaje kontradiktorna sama sa sobom ako se primenjuje na odnose koji po svojoj prirodi nisu privremeni – kao što je odnos vladara i naroda kojim vlada. Stoga ono što je uzrok – i po prirodi današnje krize autoriteta i po prirodi naše tradicionalne političke misli – a to je gubitak autoriteta, koji je počeo u političkoj sferi, ali završiće u privatnoj. Zato ne čudi da je mesto na kojem je politički autoritet prvi put potkopan, a to je Amerika, upravo i mesto na kojem se savremena kriza obrazovanja najjače oseća.
Stvaran problem u savremenom obrazovanju leži u činjenici da, uprkos modernom pričanju o novom konzervativizmu, čak je i taj minimum očuvanja i takvom stava, bez kojeg obrazovanje, jednostavno, nije moguće, u današnje vreme zaista teško postići. Za to postoje dobri razlozi. Kriza autoriteta u obrazovanju je usko povezana s krizom tradicije, odnosno s krizom u našem stavu o realitetima prošlosti. Ovaj deo savremene krize teško pada nastavnicima, jer je upravo njihova uloga posredovati između starog i novog, tako da samo to zanimanje zahteva od osobe poštovanje prema prošlosti. Kroz duga razdoblja rimske i hršćanske civilizacije, čovek nije nužno trebalo da ima tu osobinu, jer je obožavanje prošlosti bilo normalno za rimski mentalni sklop, a to se u hršćanstvu nije promenilo, već se samo promenila osnova obožavanja.
(…)
Obrazovati, po rečima Polibija, je jednostavno značilo videti jesi li dostojan svojih predaka . (…) Problem obrazovanja u savremenom svetu leži u činjenici da se obrazovanje po svojoj prirodi ne može odreći ni autoriteta ni tradicije, a mora delovati u svetu koji niti je strukturiran autoritetom, niti ga na okupu drži tradicija. To znači da ne samo nastavnici i pedagozi, već mi svi, dok god u tom svetu živimo sa svojom decom i mladim ljudima, moramo prema njima zauzeti radikalno drukčiji stav od onoga koji zauzimamo jedni prema drugima. Moramo odlučno odvojiti realitet obrazovanja od drugih realiteta, posebno od realiteta javnog i političkog života, da bismo samo na njega primenili koncept autoriteta i stava o prošlosti, koji su tom realitetu primereni i nemaju opštu vrednost u svetu odraslih.
Stoga ono što je važno za sve nas ne može biti predmet bavljenja isključivo uskog kruga stručnjaka pedagoga, a to je odnos odraslih i dece uopšt, ili naš stav prema rođenju: činjenici da smo svi mi na ovaj svet došli rođenjem, te da se taj svet neprestano rođenjem obnavlja. Obrazovanje je tačka u kojoj se odlučujemo volimo li taj svet dovoljno da preuzmemo odgovornost za njega i da ga spasimo od propasti koja bi, da nije obnavljanja, da nije dolaska novih i mlađih, bila neizbežna. Obrazovanje je i polje na kojem pokazujemo volimo li svoju decu dovoljno da ih ne teramo iz svog sveta i ne prepuštamo njima samima, da im ne oduzimamo priliku da pokušaju nešto novo, već da ih unapred pripremimo na zadatak obnavljanja tog našeg sveta.
Kako izbeći dolinu smrti u obrazovanju?
Pročitajte i: Sumnja u moderne načine podučavanja
Odlomci su deo eseja: Kriza u obrazovanju, Hana Arend
Izvor: Filozofski magazin