Drugog decembra 1977. godine, na beogradskom groblju, posle osamdeset četiri godine, položen je u grob, pod imenom Miloš Crnjanski, najdarovitiji pisac srpskog jezika, otkad se njime govori i piše.
Bilo je, od njega, gorostasnijih i umnijih pesnika kakav je bio vladika Rade, zaokretnijih i spohalnijih kakav je bio seljački goroseča Vuk, duhovnijih i zaumnijih kakav je bio smerni inok Domentijan, čistijih i kliktavijih kakav je bio mladić, prvenac, njegov Branko, suštinskijih, sadržajnijih i harmoničnijih kakav je bio njegov sadrug iz veka i sveta Ivo Andrić, životno opojnijih i plotski prodornijih kakav je bio smrknuti Vranjanac, za zavičaj zabrinutijih i poučiteljnijih kakav je bio starac Dositije – darovitijeg od njega nije bilo.
Sve što bi pomilovao svojom rukom, sve čega bi se dotakao svojim čarobnjačkim rukopisom, počinjalo bi da treperi, diše, cveta.
Otkako je „vitak, bled, ranjen i umiljat” počeo da luta životom, poezijom, snegovima i šumama Galicije, otkako je počeo, mazno, da neguje snove svoje banatske, prečanske, čarnojevićevske, bele lukove venecijanskih mostova i trešnje svoje daleke Sumatre, otkako je, negde krajem Prvog svetskog rata, „prvi pljunuo i opsovao”, pa sve dok Rjepnin, knez i obućar, nije zaćutao na poslednjoj stranici Romana o Londonu – sve pisanje Miloša Crnjanskog bilo je ozareno tim neponovljivim darom.
Pokušao sam, jednom davno, da opišem taj dar. Beležio sam reči: elegantan, čulan, mek, svilen, odnegovan, gorak, slatko zagušljivo poetičan, lelujav, prozaičan, slavjanoserbski, glagoljiv, prazničan, graciozan, stidan, elegičan, uzdrhtao, loman. Uzalud! Sve je to bilo tako, i, opet, sve to nije bilo to. Jer dar se ne može opisati – dar se može samo prepoznati. Kao i svi pisci velikog dara, i Miloš Crnjanski se prepoznaje u svakoj rečenici. Zato je valjda i smeo, jednom, da kaže da se ne odriče nijednog svog stiha: „Što pisah, pisah”.
A pisao je mnogošta i bivao u životu mnogošto: đak i student, ratnik u tuđem ratu, fudbaler, profesor i novinar, diplomata i cipelar – a iznad svega i preko svega toga putnik, odlaznik i povratnik, Odisej Itačanin, nesmireni selilac koji na putu čezne i lamentira za Konakom, na konačištu za putovanjima, seobama, zato se ključna njegova dela i zovu: Itaka, Sumatra, Čarnojević, Seobe, London.
Krenuo je iz zavičajnog Banata, onog temišvarskog, kao i njegov zemljak i takođe veliki putnik i lutalac, Dositej, da svoj život i svoju pisaniju provede kroz Galiciju i Zagreb, kroz „veliku selendru Kekendu”, sa generalštabnim kaplarom Prokom Naturalovim, kroz Beč sa studentesom Idom Lotringer, kroz Japan i Kinu sa drevnim pesnicima, Pariz sa verenicom, Firencu sa Arnom i Stražilovom, Serbiju sa Krfom, Veneciju sa Rialtom i Slavenskom obalom („Kakav je to Slaven bio na Riva dei Sciavoni?”), kroz Rim sa Mikelanđelom, poslednju Tulu sa Hiperborejcima, kroz zakrvljenu ratnu Evropu sa Vukom Isakovičem, a Budim i „Novu Serbiju” sa njegova četiri sinovca, kroz London sa obućarima, da se najzad smiri, baš kao i Dositej, u svojoj Itaci, u svome konaku, u gradu svog lamenta – u Beogradu.
Kažu da u poslednjim danima, već, više nije želeo da živi. Ne verujem da se bio umorio. Taj čovek burnog života i dela, radan i durašan, taj sportista, taj tragalac za svim vidovima života, ta kočoperna prznica i svađalica, taj erudita i čitač, taj trudbenik nekolikih hiljada odnegovanih stranica, bio je čovek izuzetnog vitaliteta i čvrstine. Ne, nije se mogao umoriti, nije mogao sustati Miloš Crnjanski. Biće pre da se zaželeo malo tišine, kako je davno predskazao u svom veličanstvenom Stražilovu:
Tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.
Siguran sam da se pred vratima smrti nije uplašio. Biće da je to za njega, velikog putnika, bila samo još jedna, poslednja seoba. Tako se, uostalom, i okončava njegovo najznatnije delo i najbolji evropski roman o eposi rokokoa: „Ima Seoba. Smrti nema!” Zato sam u podnaslovu ovih redaka i napisao reči: „Poslednja Čarnojevićeva seoba”.
A, za naslov „Miloš”, molim da ne budem optužen za familijarizam, pretencioznost i neukus. Prosto mi se pričulo, iz skore budućnosti, da će to biti njegovo pravo, jedino i dovoljno ime. Jer mi smo, valjda, jedini narod na svetu koji svoje velike pisce, one koje zauvek primi i svrsta u svoje, krsti samo po imenu: Sava, Teodosije, Vuk, prota Mateja, Dositej, vladika Rade, Branko, Zmaj, Jova, Laza (on je čak i Šekspira zvao „Vili”), Đura, Jaša, Vojislav, Bora.
A da je Milošu Crnjanskom, tamo, među njima, mesto, odavno već ne sumnjam.
1977.
Borislav Mihajlović, Portreti, Nolit, Beograd, 1988.
Fotografija: www.avantartmagazin.com