Svake subote u Konaku kneginje Ljubice, Nataša Popovska, istoričar umetnosti i viši kustos Muzeja grada Beograda, na originalan i veoma interesantan način priča priču o slavnoj srpskoj vladarki.
Kroz životnu ispovest kneginje Ljubice Obrenović, uz tursku kafu i ratluk, posetioci Konaka imaju priliku da upoznaju prvu vladarku obnovljene Srbije i čuju činjenice o najznačajnijim događajima iz vremena kneza Miloša Obrenovića, kao i detalje o odnosu kneza i kneginje, njihovom bračnom životu, i druge zanimljivosti iz privatnog života ovog para.
Pismenica je razgovarala sa Natašom Popovskom, autorkom ove monodrame.
Kako ste došli na ideju da napišete ovu monodramu? Šta je bila Vaša inspiracija?
Smatrajući to velikim izazovom, odazvala sam se pozivu Muzeja grada Beograda i Turističke organizacije Beograda da osmislim program „Na kafi kod kneginje Ljubice”. Nakratko sam se povela razmišljanjem da zadatu temu ispratim vođenjem publike kroz Konak, uz prigodan tekst o istorijskim prilikama koje prate XIX vek, vizuelno obogaćen kostimom kneginje, kao i tradicionalnim posluženjem kafom u trenucima predaha. Međutim, vrlo brzo odstupila sam od prvobitne namere i, nošena istraživačkim nadahnućem, prestrojila sam se u ulogu pisca, reditelja, glumca, postavljajući priču u „vreme sadašnje” (tj. kneginjino vreme), čime je program sve više postajao svojevrsni vid monodrame, smeštene u interaktivni koncept.
Proces građenja teksta i njegova vizuelizacija nisu izbegli moja česta preispitivanja: u kojoj meri je ovakav vid predstavljanja istorije i njenih tekovina van domena rada u muzejima i angažmana kustosa, pre svega stručnjaka muzeja. Lik kneginje Ljubice, prevashodno sagledan sa aspekta žene, majke, supruge, a svakako ne manje važno, vladarke, bila mi je glavna vodilja u radu na projektu, i moja osnovna inspiracija. Biti blizak sa kneginjom, biti primljen kao njen gost, zahtevalo je brisanje vremena, što sam postigla pomoću teksta, a posebno je pomogao ambijent Konaka i dobrodošlica posluženja kafom u fildžanima i ratlukom. Način na koji kneginja kazuje najosetljivije delove iz svog privatnog života, otkrivajući svoju snagu, ali i slabosti, i najuzdržanije posetioce dotiče pričom ili ih makar pokreće na razmišljanje, koliko u nekim situacijama čvrstina i moć lako mogu da ustuknu pred emocijom i ranjivošću.
Koliko dugo nastupate sa ovom monodramom? Da li se tekst menjao sa vremenom ili je isti kao i u trenutku njegovog nastanka?
Predstava „Na kafi kod kneginje Ljubice”, čiji sam autor, promovisana je septembra 2009. godine u Konaku kneginje Ljubice, a u sklopu „Dana evropske baštine”. Prvi je museum theatre kod nas, i do danas se izvodi uz nesmanjeno interesovanje publike. Najvećim delom realizovan je u Konaku kneginje Ljubice, koji je u sastavu Muzeja grada Beograda. Pored redovnog izvođenja, bio je uključen u brojne značajne gradske manifestacije, kao što su „Noć muzeja”, „Dani evropske baštine” i „Dani Beograda”. Svojim sadržajem prilagodljiv sličnim, ali i drugačijim prostorima, bio je uključen u projekat „Pod krošnjama topčiderskog platana”, koji se u letnjim mesecima realizuje ispred Miloševog konaka u Topčideru, a u organizaciji Turističke organizacije Beograda. Takođe je redovan učesnik u „Danima kneginje Ljubice”, koji se tradicionalno odvija svake godine u Vraćevšnici, u organizaciji Turističke organizacije Gornji Milanovac.
U sklopu nekih od gore pomenutih manifestacija, lik kneginje Ljubice vodi dijalog sa glumcem u ulozi kneza Miloša, što ukazuje na brojne mogućnosti teksta prilagodljivog drugačijim ambijentima i situacijama. Učesnik je raznih promotivnih muzejskih i turističkih dešavanja, takođe gostovanja u inostranstvu, kao i humanitarnih akcija. Brojna su i gostovanja u vodećim pozorištima širom Srbije, dok pozivi za nova druženja kneginje sa njenim narodom stalno pristižu. Volela bih da istaknem da se predstava izvodi i na engleskom jeziku, čime smo našu istoriju približili stranim posetiocima, koji su česti gosti.
Šta je to što nam monodrama, za razliku od istorijskih podataka, govori o Milošu i Ljubici Obrenović? Koliko je u njoj istorije, a koliko umetničke slobode?
Ovo je pre svega priča o smeloj i hrabroj kneginji Ljubici, jednoj od najcenjenijih srpskih vladarki XIX veka. Ono što svi primećujemo jeste da se interpretiranje naše istorije, najčešće vezuje za podvige vladara i velikih vojskovođa, dok se o našim vladarkama jako malo zna. Realizacija ovog interaktivnog muzejskog programa predstavlja moju duboku potrebu da ukažem na značaj žena kroz istoriju. Pravi primer za to je kneginja Ljubica, koja je bila u stanju da ceo svoj život žrtvuje za porodicu i svoju domovinu. Njena snaga da podnese sve nedaće, da sačuva porodicu, i u trenucima ključnim za Srbiju bodri muža i ustanike, što će kasnije predodrediti Miloša za drugog vožda, kao takva ne sme biti zaboravljena u istorijskim kazivanjima.
Ceo njen život ispisan je smenom pobede i bola, a 1842. godine zadao joj je možda i najteži udarac, pored gubitka dece, a to je da je morala da ode iz Srbije. Tu dolazimo do trenutka kada kneginja Ljubica napušta svoju voljenu zemlju, doduše ne iz Konaka kneginje Ljubice, već iz Miloševog konaka u Topčideru. Dala sam sebi umetničku slobodu te sam poslednje trenutke života kneginje Ljubice u Srbiji smestila u njen Konak.
Šta je to što je posetiocima najinteresantnije?
Prisnost koja se prirodno stvara tokom trajanja programa, između zamišljenog lika kneginje i posetilaca, najuočljivija je kada ona govori o tužnom činu ubistva Petrije, od njene ruke, što čini u naletu ljubomore i zbog čega će se kajati do kraja života. To svakako ne opravdava njen postupak, ali stvara posebnu atmosferu saosećanja kod posetilaca, uz neretke suze. Vezivanje za prošlost ostvareno je i činom dobrodošlice, kada kneginja svoje goste dočekuje u divanhani, kako se to inače činilo u njeno vreme. Potom svi zajedno obilazimo i druge prostorije Konaka, u kojima su sobe nameštene pod uticajem istoka. Kneginjina priča se tada bazira na objašnjavanju običaja iz njenog vremena, načina stanovanja, vaspitavanja dece, dvorenja muža, odevanja, gde je vizuelno i naratorsko u potpunoj sprezi, tako da se izloženi predmeti u prostoru uklapaju u priču i povratno, predmet u prostoru je povod za priču o njemu.
Da li ste nekada bili u domu našeg nobelovca? Pismenica vam je pripremila virtuelnu šetnju kroz Spomen-muzej Ive Andrića. Pogledajte OVDE.