U drugoj polovini, pa i na izmaku devetnaestog veka, srpsko dramsko stvaralaštvo sačinjavali su, pre svega, sentimentalne istorijske drame, prevodi, posrbe, komadi sa pevanjem, u kojima je bio „tradicionalistički duh […] izrazito prisutan”, „čitavo sadržajno ustrojstvo prožeto […] nacionalizmom, a dramaturški izraz usiljenom tendencioznošću.” Ogledajući se povremeno, ali bez naročitog uspeha, i sam u ozbiljnim obradama istorijskih motiva s naglašenim rodoljubljem – o čemu govore jednočinke Knez Ivo od Semberije (1900), dramski fragment Danak u krvi (1907), aktovka Hadži-Loja (1908), patriotska drama Velika nedelja (1925), tragedija Nahod (1923), drame Kneginja od Tribala i Tomaida – Nušić je razlučio da su teme koje nameću život i svakodnevica njemu bliže od onih izvirućih iz prošlosti, narodnih predanja i knjiga i stoga se prevashodno okrenuo komediografskom stvaralaštvu, kojim je i započeo svoje bavljenje književnošću.
Komediografsko delo Branislava Nušića predstavlja uspešnu razradu realističkih početaka Koste Trifkovića i Milovana Glišića, kojima će se, uz Nušića, početkom XX veka, prikloniti jednim delom svog stvaralaštva i Vojislav Jovanović Marambo. Ponikle u Srbiji na Istoku, Nušićeve komedije podsmevale su se istim samovoljnim načelnicima, sreskim kapetanima, pandurima, koje je Svetozar Marković ogorčeno i otvoreno kritikovao kao posledice dugog robovanja pod Turcima, a koji su u ruskom društvu našli svoga kritičarski raspoloženog hroničara u Nikolaju Vasiljeviču Gogolju.
Od Skerlića do književnih kritičara naših savremenika, Nušiću je često, oštro, nepomirljivo, ili blagonaklono, zamerano što njegovo predstavljanje zbivanja i likova nije, ili je to retko, satirično, već najčešće, vedro i bezopasno duhovito. Mada stasavajući kao pisac nakon doslednih satiričara Domanovića, Sterije i Kočića, koji su na njega mogli više uticati – što su kritičari i očekivali – Nušić je negovao smeh, a satira je, po rečima Vojislava Đurića, „retko kad prelazila značaj sastojka smeha”, ostajući uvek „u pozadini, katkad sasvim povučena, ali u ogromnom rasponu”. Smejući se zajedno sa onima koji su mu bili predmet podsmeha, Nušić je satiru pronosio „kao kontrabandu pokrivajući je sadržajima za smejanje”, budući tako najbolji učenik učitelja čitave svoje generacije, Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, za koga je taj smeh onaj „koji sav izvire iz svetla prirode čovekove, izvire iz nje zato što se u njenom dnu nalazi njen večiti živi izvor, koji čini da predmet postaje dublji i primorava da se jarko pokaže ono što bi promaklo bez njegove prodorne snage”, zapravo u komadu jedino „pošteno, plemenito lice”.
Nušić se otvoreno, direktno, nezlobivo, ne skrivajući se iza prenesenih značenja, smejao političkim prilikama u obrenovićevskoj Srbiji, palanačkoj beskrupuloznosti i birokratiji, hijerarhijskoj potčinjenosti, karijerizmu nepodržanom kvalitetima kandidata, lenjosti, javašluku, nepromišljenosti, nezainteresovanosti i banalnosti interesovanja i radnog dana državnih službenika, sprezi vlasti i policije, ženskoj pokondirenosti, plitkoumnosti, brzopletosti i povodljivosti za svetom.
Sede: Milovan Glišić, Aleksandr Sumbatov-Yuzhin, Branislav Nušić, Stevan Sremac,
Stoje: Dragomir Brzak i Janko Veselinović (pre 1901. godine)
Uticaj Gogolja i Sterijinih milobruka na Nušića redovno su isticali književni istoričari, dok je srodnost komediografskih motiva sa Kostom Trifkovićem obrazložio Vaso Milinčević: „Nušić je blizak Trifkoviću pre svega u vrsti komedije koju su obdelavali, zatim u motivima, takođe i u načinu postizanja smešnog, i naročito u scenskoj veštini, u građenju zapleta i intriga, u naklonosti prema vodvilju.” Pomenute zaključke potkrepljuju Trifkovićevi nedovršeni dramski tekstovi Narodni poslanik i Pisar sreskog načelstva, sačuvani u Pozorišnom odseku Vojvođanskog muzeja, na koje Nušićeva dela upadljivo podsećaju „kako u glavnoj okosnici radnje, tako i u brojnim detaljima.”
Evidentna bliskost delimično se dovodi pod sumnju usled činjenice da Trifkovićeva komedija nije prikazivana, ali ju je Nušić možda imao u rukama 1897, za vreme proslave Srpskog narodnog pozorišta. Analitički, po prizorima, pristupajući u poređenju Trifkovićeve komedije Pisar sreskog načelstva sa Nušićevim Sumnjivim licem, Vaso Milinčević podseća i da je „prvobitan naslov Sumnjivog lica bio Sreski načelnik”, isto kao i na srodnost zapleta, raspleta i vrste zabune. Stoga o Nušiću Milinčević zaključuje: „Kao jači talenat i temperament, ili tačnije, kao ostvareni talenat, on je Trifkovićeve teme i motive, saobrazivši ih drugačijoj sredini, podigao na viši umetnički nivo, dao im dublji smisao i jaču društveno političku kritiku.”
Šira književna i pozorišna publika Nušićeve literarne prvence nije mogla da procenjuje pravovremeno, jer su, zbog političke aktuelnosti i angažovanosti, do nje stigli sa dugogodišnjom zadrškom, već je mladog pisca upoznala preko Pripovedaka jedog kaplara (štampanih 1886), realističkih slika iz ratnog života, komedija Protekcija (1889), Prva parnica (1897) i Običan čovek (1889). Nizale su se potom anegdotske Ramazanske večeri (1889), satirična pesma Dva raba, zbog koje je bio i osuđen , i humoristički feljton Listići (1890).
Želja da se dobronamerno nasmeje manama malog čoveka, da zasmeje publiku i kroz smeh i porugu da je podučava iznedrila je komedije Svet (1906), Gospođa ministarka (1929), Ožalošćena porodica (1931), Mister Dolar (1932), Dr (1936), Ujež, Svinja (1935), Pokojnik (1937). Istorijska događanja koja su potresala Srbiju, a duboko se kosnula i piščeve porodice (izgubio je sina), navela su ga da 1921. napiše Devetsto petnaestu, zanemarujući realistički pristup i „zastarelo romantičarski, sentimentalistički i patetično” predstavljajući ljude i događaje.
Brojne čovekove negativne osobine i društvena zla, kao što su sebičnost, podlost, izdajstvo, zloba, sujeta, nevera, zavist, predmet su smeha i kritike još u početničkoj priči Život i pratioci mu, datiranoj 1883. godinom, razrađivane su u novinskim crticama i dnevnoj hronici u Politici, Tribuni i Zvezdi, a žestoko im se podsmevao u svojim komedijama, koje su prvu proveru doživljavale u krugu njegovih prijatelja.
Komedija Narodni poslanik, koju je Nušić napisao u mladičkim godinama, baveći se politikom i savremenom vlašću, poput sve ondašnje omladine, mada je zadugo, od 1883. do 1896, bila potiskivana po fiokama – u trenutku svoga izvođenja, donekle izmenjena, nije izgubila ništa od svoje aktuelnosti, životnosti i komediografske privlačnosti. Mada su je prvi slušatelji (Vojislav i Dragutin Ilić, Vladimir Jovanović i Kosta Arsenijević), u neformalnom boemskom ambijentu bašte Ilićevih srdačno primili, ona je zbog satiričnih i šaljivih aluzija na državni aparat obrenovićevskog režima, više puta odbijana za izvođenje u beogradskom Narodnom pozorištu. Sa političkim previranjima u Srbiji i jačanjem opozicije, Narodnom poslaniku je pružena prilika, ne samo da se sa pozornice nasmeje izbornim igrama, politikanstvu, intriganstvu, malograđanskom mentalitetu, već i da označi „datum u našoj književnoj istoriji: to je prvi zanimljiv, dinamično izveden politički vodvilj, prvi komad u seriji Nušićevih komada, u kojima on takozvane svete političke pojave vodviljski-burleskno prikazuje.”
Da prvim Nušićevim komedijama nije bilo suđeno da se odmah potvrde na sceni, pokazuje i dramski komad Sumnjivo lice, napisan pet godina nakon Narodnog poslanika (1888), a izveden tek 35 godina kasnije. Motivski, Nušić se u njemu nije udaljio od Narodnog poslanika, kao što to nije učinio ni u Protekciji (1889), doprinoseći tako među prvima šaljivo-satiričnom sagledavanju i blagoj kritici političkih prilika u Srbiji s kraja XIX veka. Nušić se tu glasno nasmejao težnji postojećeg autokratskog policijskog režima da na izborima (koji su potom uzrokovali Timočku bunu), nepravičnim dirigovanjem, dobije poslušnu skupštinu, čiji će poslanici govoriti kako im oni iz Beograda kažu. U uskomešanosti palanke pred izbore, u rastrčavanju i značajnom tapšanju zabrinutog načelnika po ramenima dobrostojećih domaćina, u zapostavljanju redovnih obaveza poštenih trgovaca, kojima politika postaje jedina celodnevna preokupacija, toliko preka da uzrokuje i zanemarivanje porodičnih dužnosti – Nušić se, s jedne strane, smeje vlasti, kojoj su potrebni takvi poslušnici, nedorasli tom društvenom zadatku, a s druge strane pojedincima koji bivaju, po diktatu režima, beskrupulozno iskorišćeni, ostajući, pak u uverenju da su oni jedini pravi, podobni i nezamenljivi činioci državnog aparata.
Takvih je u Narodnom poslaniku ne jedan, već dvojica: pored Jevrema, koji je dominantan, tu je i Jovica. Kako su to ugledni i dobrostojeći trgovci, koji znaju da samo uloženi trud donosi zaradu, nije im teško da se polakome na, iz njihove perspektive, mogućnost lakog sticanja profita, kakav donose poslaničke dnevnice. Pa ipak, oni se daleko više rukovode željom da steknu poslanički ugled, viši društveni položaj, sa sim spoljnim obeležjima koji ga prate. Jevrem je politički analfabeta, što najbolje potvrđuje situacija u kojoj, zaveden svojim emocijama, potkrepljenim neznanjem, čita pred okupljenom delegacijom antidinastički govor opozicionog kandidata, igrom sudbine i zapleta i svoga zeta. Osim toga, ne može se pohvaliti ni preteranim poštenjem jer je liferovao špiritus, mada se time savršeno uklapa u palanački milje, u kojem, sudeći po izjavama Jovice i Srete, i nema moralnog čoveka. Pa ipak, narodnom lukavošću, prilagodljivošću svakoj situaciji, kao npr. kada nameće potrebu za sopstvenom kandidaturom, učenjem u hodu, u šta nas uverava laka i brza upotreba upravo savladane reči individua, trgovačkom logikom i zdravom željom, da nikome ne naudi i da sam ne učestvuje do kraja u spletkama zahuktale izborne mašinerije, sposobnošću praštanja i prevagom roditeljske ljubavi – Jevrem uspeva da zadrži blagonaklonost publike, otupljujući tako oštricu satire i pobuđujući smeh.
Zaplićući radnju i unoseći sve veću zabunu, uz postojeću političku aktivnost oca porodice Jevrema, Nušić paralelno razvija i topla osećanja dvoje mladih, tvrdoglave ćerke Danice i pametnog mladog advokata Ivkovića, koji odnosi pobedu na izborima. Njih dvoje, po rečima Gligorića, nisu dovedeni „na teren komike“, već su „ozbiljna lica komedije“[14], zaštićena svojom ljubavlju. Pa ipak, zaštićeni od komike, nisu i od kritike. I kad se satirična žaoka od Nušića najmanje očekuje, on je upotrebi, narušavajući savršenstvo Ivkovićevog lika, zapravo lika opozicije, jer njegova izborna pobeda proističe iz nedorečenosti, zbunjenosti publike i namernog podmetanja govora. Ipak, vlasti je potrebna jaka agitacija, zasnovana na angažovanju u tim poslovima verziranih ljudi, poput Srete i Sekulića, materijalista spremnih na najpodlije laži, koje mogu ne samo narušiti društveni ugled i karijeru već i oskrnaviti porodičnu stabilnost. Naspram vlasti je opozicija, koja iznosi samo istinu, ali ubojito i pravovremeno, i koja nema, barem nisu identifikovani, takve zagovornike i huškače, već samo naivne podržavatelje kakvi su tetka Marina i zaljubljena Danica. Naivne, ali spremne da zanemare lepo vaspitanje i naruše porodičnu harmoniju ako su im interesi ugroženi.
Branislav Nušić sa ansamblom Narodnog pozorišta u Skoplju koje je osnovao 1912. godine
Odnos vlasti i opozicije Nušić relativizuje konfrontiranjem majke, Savke, žene Jevremove, koja bi, slično kasnije gospođi ministarki, da se pogospodi i uzdigne iz svoje sredine, i kćerke Danice, oličenja nesputane i nestrpljive mladosti, koja ne vidi pravo roditelja na društvene privilegije, proistekle iz njihovih godina. Ženski likovi su kod Nušića važni i on ih uvodi u radnju svaki put kada situacija kulminira. Mada epizodni, zauzimajući u tekstu svega nekoliko rečenica, oni su dobro izdiferencirani. Katkad o karakteru dovoljno govori ime same junakinje, kao što je slučaj sa Spirinicom, nazvanom prema svome mužu, koji joj je, naprotiv, sasim podređen.
Na zabuni, podržanoj verbalnom i situacionom komikom, zapliće se radnja i u Sumnjivom licu, a razrađen je lik policijskog pisara, zainteresovanog samo za ličnu korist i lojalnost onome ko više plati. Odnos mladih i starih, ljubavna idila kćerke i apotekara, između kojih se ispreči očev interes za napredovanje u službi, za sticanje više klase ako vlastima isporuči sumnjivo lice, čine sličnu pozadinu. Dok je majka u Sumnjivom licu, naspram one u Narodnom poslaniku, potpuno po strani od muževljevih radnih obaveza, sasvim okrenuta ljubavnim i predbračnim brigama svoje kćerke Marice, njen muž Jerotije Pantić, koga kći naziva ograničenim, sav je usmeren na hvatanje sumnjivog lica, telegrafisanje ministru o svojim uspesima, zanemarujući potpuno svoje porodične obaveze.
I Jevrem i Jerotije nose komičnu masku vlasti i novca. Ali Jerotija, nasuprot Jevremu, kome očinstvo nije dovedeno u pitanje, Nušić strože kažnjava i oštrije izvrgava kritici. Administrativna zatucanost, policijsko samovlašće i otuđenost, predmet su Nušićevog podsmeha i poigravanja. Bezočnost, podmitljivost, lenjost, pijanstvo, lopovluk, nerad oličeni su u pisarima Vići i Žiki, praktikantu Tasi, a ono što Nušić nije izrekao direktno kroz dijalog, ostavio je da učini Marica, posredno, kroz svoje pismo, utoliko naglašenije što je neočekivano i što iznosi nepoštenje sreskih službenika. A sreski službenici i njihov načelnik Jerotije ponikli su iz naroda. O njihovim karakternim crtama govori Aleksa Žunjić, koji je i na posetnicu stavio svoje sramno zanimanje „sreski špijun”, jer pre, dok je to krio, nije mogao ništa da dozna, a sad mu svi kazuju jedan protiv drugog. Svi ti, uslovno rečeno negativni likovi, sami se upiru da izađu iz sopstvene anonimnosti i beznačajnosti, da makar i kroz iskonstruisane zasluge skrenu na sebe pažnju svojih nadređenih. Takozvane pozitivne likove iz tog jednoličja i ravnodušnosti izvlače oni ambiciozni, ma bili i negativni, dodeljujući im ulogu koju su im sami namenili, pa makar i ulogu osumnjičenog antidržavnog propagatora i rušioca režima.
Tipičnosti događanja doprinosi i činjenica da radnja i likovi ni u jednoj od ovde analiziranih komedija nisu locirani, ni teritorijalno, ni dijalekatski, čime je podvučena univerzalnost zbivanja. Nova čitanja i nova prikazivanja Nušićevih tekstova povremeno su vodili karikiranju likova i situacija, podvlačenju vodviljskog i burlesknog, potpunom udaljavanju, neobaveznosti i izvitoperenosti osnovnog teksta, što dokumentuje Petar Volk. Osavremenjivanje komedija na sceni nisu uvek rado prihvatili gledaoci naviknuti na vizuelnu, akustičnu i glumačku obradu teksta kakva je odgovarala njihovom ranijem iskustvu i Nušićevom vremenu. Ali, problemi vlasti, društvenog statusa i moći, sitnih ličnih interesa i ćudi predstavljaju pulsiranje života u Nušićevim tekstovima, a to im obezbeđuje svevremenost i oslobađa komiku pri svakom susretu sa gledaocem i čitaocem, bez obzira kojoj generaciji ili društvenom sloju pripada.
Autor: prof. dr Aleksandra Vraneš
Izvor: www.avantartmagazin.com