Na današnji dan, 26. novembra 1910. godine umro je Laza Kostić, srpski književnik, pesnik, novinar, dramski pisac i estetičar.
Pismenica je napravila mali izbor njegovih pesama za vas.
Među javom i med snom
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
ko pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
Na ponosnoj lađi
Na ponosnoj lađi
Na lađi ljubavi
Pošo sam tebe naći,
Ostrovac ubavi.
Zaluto sam daleko,
‘Di prestaje već svet,
Od sveta sam i bego
I stvaro ga opet.
Metanišuć sam kleko
Na divan otočac,
U uzdisaj se slego
Nametnut poljubac.
Pevačka himna Jovanu Damaskinu
Bogu zefira, bogu oluja
gospodu sfera zvučnoga ma,
bogu slavuja i bogu guja,
gospodu tutnja gromovima:
ti, kletvo zemne omane,
ti, pesmo nebnih snova,
odnes’ mu, sveti Jovane,
i glase naših bola!
Bogu celiva blažena cika,
paklenom strašću što piše raj,
gospodu vriska očajnika,
rušeći večnim nadama traj:
ti, kletvo zemne omane,
ti, pesmo nebnih snova,
odnes’ mu, sveti Jovane,
i glase naših bola!
Bogu tišine živoga groblja,
bogu poretka večnoga sna,
bogu gospode, gospodu roblja,
nemome bogu mukloga stra:
ti, kletvo zemne omane,
ti, pesmo nebnih snova,
odnes’ mu, sveti Jovane,
i glase naših bola!
Gospodu seva britkih mačeva,
kad se povede poslednji boj,
bogu, što zvekom skrhanih negva
pripevne gusli pobedopoj;
ti, kletvo zemne omane,
ti, pesmo nebnih snova,
odnes’ mu, sveti Jovane,
i glase naših bola!
Bogu zefira, bogu oluja,
gospodu sfera zvučnoga ma,
bogu slavuja i bogu guja,
gospodu tutnja gromovima:
ti, kletvo zemne omane,
ti, pesmo nebnih snova,
odnes’ mu, sveti Jovane,
i glase naših bola!
Santa Maria della Salute
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko mnogo sam strado,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma’;
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra’,
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.
trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al ipak neću nikoga klet;
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divan mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih visina stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu’,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
– svu večnost za te, divni trenute! –
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,
utekoh mudro od sreće, lud.
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud –
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram,
kad mi se ona odonud javi,
ko da se bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam
za što se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je u raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: ‘Evo me, naj!’
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Fotografija: www.prelepapoezija.com