Osnovno pravilo je da se glas h piše (i izgovara) gde mu je po etimologiji mesto, kao npr.:
a) hleb, hrana, hrast, mahati, ruho, uhoditi, dah, krah, prah, tih, smeh;
b) hvala, hvaliti, shvatiti, uhvatiti;
v) u gen. mn. prideva, zamenica i brojeva: mladih, starih, mojih, naših, desetih, petih;
g) u glag. oblicima: videh, skočih, čuh, govorah, rađah, čitah, govorahu, rađahu, čitahu, radio bih itd.
Norma je prihvatila neka odstupanja od prethodnog pravila:
a) Glas h se gubi bez zamene:
trunuti, trulež, tanan (od tanahan) i sat (od sahat); istorija, istorijski, istoričar i sl.
b) Priznaju se dubleti – s gubljenjem glasa h bez zamene (što je u skoro svim primerima najčešći slučaj) ili sa njegovim (retkim) čuvanjem: ajvar i hajvar, alka i halka, alas i halas, alov i halov, alva i halva, amajlija i hamajlija, amam i hamam, amalin i hamalin, alo i halo.
v) Savremenom spontanom srpskom izrazu svojstveni su jedino oblici sa v umesto izvornog h u primerima kao:
buva (ali prezime Buha), muva, duvati, gruvati, kuvati, kuvar, protuva, duvan, đinđuva.
Znatno je realnija ravnopravnost oblika:
Uvo i uho, gluv i gluh, suv i suh (običnije je pak suhomesnati nego suvomesnati proizvodi), pastuh i pastuv, vajat i hajat.
Međutim, u srpski jezički standard spada samo:
Ruho, njuh, duh, zaduha, kožuh, trbuh, kruh.
g) Glas h je dosledno zamenjen glasom j u rečima: aždaja, proja, promaja, jendek.
Priznaju se dubleti: leja u ekavskom i lijeha u ijekavskom, čoja i čoha (oblik sa j ima normativnu prednost).
Oblicima snaha i kuhinja treba davati prednost u odnosu na familijarno snaja i razgovorno kujna.
Nisu odlike standardnog jezika ni oblici sa neizvornim h:
hrđa, hrđav, hrđati, hrvati se, hrvanje, hrvač i sl. Međutim, ispravno je samo ophrvati, ophrvan.
Nisu ispravni ni oblici lahko, mehko, nahuditi, mahrama…
Izvor: Pravopis srpskoga jezika, Matica srpska, Novi Sad, 2020.