Ima autentičnih i neautentičnih dela; i ima autentičnih i neautentičnih kritika. Ako se sastanu dve autentičnosti, delo i kritika o delu, mogu jedno drugom, i piscima, činiti izvesne usluge. Ako se ne sastanu – autentično delo ostane bez autentične kritike – delo će svojom živom vrednošću živeti kroz čitaoce… A ako autentični kritičar padne na neautentično delo, kritika će ostati samostalni rad, moći će se čitati bez marenja i za naslov dela i ime autora… Kao što neko delo može nadživeti svoju kritiku, tako neka kritika može nadživeti delo koje joj je služilo kao povod.
Isidora Sekulić, „Problem kritike i kritičarskih talenata”, Iz stranih književnosti, I, Sabrana dela, knj. VII, Beograd, 1977.