Na današnji dan, 13. decembra 1797, u Diseldorfu je rođen veliki nemački pesnik – Hajnrih Hajne.
LORELAJ
Ja ne znam šta treba da znači
Ta tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.
Tu mirno protiče Rajna,
Hladno je, hvata se mrak!
Na vrhu brega igra
Poslednji sunčev zrak.
A na tom bregu se vidi
lepote devojke stas;
Ona sva u zlatu blista,
I zlatnu češlja vlas.
Sa zlatnim češlja je češljem,
I peva još uz to,
A glas od pesme zvuči
Silno i čudesno.
Lađara u malom čunu
Njen divlji zanosni ton;
Na stene ne gleda dole,
Već gore gleda on.
I sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pesmom
Učini Lorelaj.
U OBLIKU NEJEDNAKOM…
U obliku nejednakom
Blizu tebe uvek stojim
Uvek tužim i ti uvek
Bol zadaješ grud’ma mojim.
Kad kroz bašte mirisave
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?
Kad uzbereš ružu koju
Pa, s veseljem detinjijem
rašcipaš je, zar ne čuješ
Kako jecam bolom svijem?
I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?
Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.
IMAŠ BISER
Imaš biser, dijamante
I sve za čim svet uzdiše;
Ti najlepše oči imaš –
Moja mila, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i večne pesme –
Moja mila, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti –
Moja mila, šta ćeš više?