(Odlomak)
Nekad su, zbog gluposti sadržane u strasti, objavljivali rat samoj strasti: zaklinjali su se da će je uništiti – sva stara čudovišta morala slagala su se u tome da „in faut tuer les passions”. Najčuvenija formula za to nalazi se u Novom zavetu, u toj propovedi s Maslinove gore gde se, uzgred rečeno, stvari nikako ne posmatraju s visine. Tamo se, na primer, govori što se tiče polnosti „ako te oko tvoje dovodi u iskušenje, izvadi ga”: na sreću, nijedan hrišćanin ne postupa po tom propisu. Uništiti strasti i požude samo da bismo predupredili njihovu glupost i neprijatne posledice te gluposti, izgleda nam danas, sa svoje strane, samo kao akutan oblik gluposti. Ne divimo se više zubnim lekarima koji vade zube da ne bi više boleli… S druge strane, pošteno rečeno, mora se priznati da na ovom tlu, na koje je poniklo hrišćanstvo, nipošto ne može biti mesta za koncepciju pojma „oduhovljenja strasti”. Kao što je poznato, prva crkva se čak borila protiv „intelektualaca”, u korist „siromašnih duhom”: kako se od nje mogao očekivati inteligentan rat protiv strasti? – Crkva se bori protiv strasti škopljenjem u svakom smislu: njena praksa, njeno „lečenje” je kastratizam. Ona nikada ne pita: „kako se oduhovljava, čini lepom, obogotvoruje požuda?” – ona je u svako doba delovala silom discipline na iskorenjivanje (čulnosti, ponositosti, vlastoljublja, gramzivosti, osvetoljubivosti). – Ali, podrivati koren strasti znači podrivati koren života: praksa crkve je opasna po život…
Fridrih Niče, Sumrak idola ili kako se filozofira čekićem