DANAŠNJICA
Samo ne ovo, samo ne banalnost!
O dani jada, potucanja, blata,
O moja mržnjo na očajnu stalnost,
Na dane kad se paučina hvata!
O odvratnosti spram sitneža ljudi,
Sitneži rada, ništavnosti svega,
Života koji za komadom bludi!
O, kako guši, k’o nesnosna stega,
Taj život gde se laže, puzi, plaši
Svačega što je svetlije i jače.
O, kako trunu bedni dani naši
U opštoj vlazi što i mene tače,
Pri posrtanju napora i volje,
Sumraku nada. Ali očaj naš će
Velike bune biti plodno polje,
A ovaj trulež nepovratno pašće.
O, kad bi doš’o taj dan kom se nada
Naraštaj ovaj, opšti uzdah mnjenja:
Veliki dan taj velikoga pâda;
I kad bi preš’o dah opustošenja,
Mač večne Pravde preko sramnog doba
Prljavih duša, srozanosti jadne!
Što mari što će na dnu istog groba
Ležati trulež što pravedno padne
S mladošću tužnom jednog pokolenja!
Izdanici slabi ovog veka gnjilog,
Mi ćemo biti tvorci kobnog vrenja,
Savesti griža jednog doba bilog.
I ne stvorimo l’ ništa sami sobom,
Završićemo bar jad ovih dana:
Bićemo, ipak, temelj svojim grobom
Novom životu, bez današnjih mana,
Boljem životu što bar nečem vodi
Ako ne časnom miru ono ratu,
Ako ne sreći, a ono slobodi.
Nećemo biti u kužnome blatu
Sastojci bedni ćivtinske sredine
Niskih vidika a uvela srca;
Gde nit’ se živi niti časno gine,
I gde se kopni, povodi i grca;
Gde crna čama stalno sipi na nas,
K’o sitna kiša, k’o strašna fatalnost,
Nekad k’o juče, juče kao danas …
Samo ne ovo, samo ne banalnost!
SVETKOVINA
Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok, – nama, draga, znan;
I svetkovasmo otcepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Rana što krvave ih vređao je svet:
Ljubavi naše plav i nežan cvet.
I opet sila zgrnulo se sveta
U bolnički nam mirisavi vrt;
Posmatra gde se dvoje dragih šeta,
Srećno, i hvale onaj život krt
Što ostavismo. Daleko od njih
Sad smo, a oni žale mir naš tih.
Oni baš ništa nisu znali šta
Dovede tu nas. – U cveću smo išli,
Slaveći strasno osećanja ta,
Zbog kojih lepo sa uma smo sišli.
U novom svetu dobro nam je sad,
A svet o njemu dobro i ne sluti.
Sumnja u ljubav – najteži nam jad –
Min’o, i čase blažene ne muti.
Iz prošlih dana ljubav i znak njen
– Spojenost srca – ostala nam još;
Naš život ovde svetao je tren,
Srdačan, krotak. Onaj život loš
U kome znanci, rodbina ostaju,
Nevinost našeg ne poznaje sveta;
Životno vino, srž nedostaju
Njima, a glava njihova im smeta.
A naših srca jedan isti zvuk
Beleži draži i vremena huk.
Jer mi smo davno, verna draga, – je li? –
Iskidali konce što nas vežu
Za prostor, vreme, tonove i boje,
–Lance života što zveče i stežu; –
jer mi smo, možda, sami tako hteli
Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.
I gledaju nas zato što idemo
U košuljama belim parkom ovim,
Gde bolnički se miris širi jak;
Ne znaju draži sa životom novim,
Ljubavi naše neumrle znak.
…Gle! Očima im trepti rosa nemo…
Mi, po milosti božjoj, deca ovog stoleća
I posle ručka tako mnogo jela
I pića stoji na stolu. Kroz stakla
Prozorska, jesen, uvela i bela,
Srca se naših, izgleda, dotakla.
Pa ipak nismo mi ni za šta krivi,
Gospodo. Jesu protekla proleća
Nemirna, lepa; ali neka živi
Sumorna mis’o i našeg stoleća!
Zamagljen pogled, bled oblak na čelu
Naših dama, jednu malu tajnu krije:
Odricanje nemo, jednu čežnju svelu,
Strast što je buktala i koje sad nije.
Izgleda da danas više ne zanima
Nas, umornu decu ovoga stoleća,
Drugi i lepši pol – da se ne prima
Nas nada i čednost budućih proleća.
Neosetno, tiho, došli smo pod vladu
Drukčijeg, grubog, moćnog suverena:
Alkohol tupi živce, ruši nadu
Na čistu ljubav budućih vremena.
Proklamovan vladar, nečujno, u meni
Protivnika ima, ma da ga se plaših;
I čašu što se preliva i peni
Dižem u slavu tradicija naših,
I lepih žena! Nek’ njin nagon ima
I sad u nama svoje stare žrece;
Nedostojno makar uživajmo s njima,
K’o žalosni oci nemoguće dece.
Sve to neće dati on što je prošlo;
Al’ pohodiće nas dah sreće nam stari,
I to što je tužno i s nategom došlo
Imaće opet nenadmašne čari.
Osetićemo miris ljubičica
Starih, i ljubav, i nadu proleća,
Pa ma i mlada, a uvela lica, –
Mi, po milosti Božjoj, deca ovoga stoleća.
REZIGNACIJA
Opet je ponoć sumorna,
Opet je ponoć budnom mi promakla
I mekim krilom, tugom srce takla;
Opet je duša umorna,
A s grudi
Teret se nije sišao. Šta mari?
Ponoć je prošla – Zora rudi…
Treba nam leći, snovi moji stari.
Često smo puta ustali;
Često smo puta duge noći bdili
I prkosili nevidljivoj sili.
Danas smo tužno sustali;
Pa neka!
Ko će još pep’o srca sad da žari?
Najbolji odmor još nas čeka.
Treba nam leći, snovi moji stari.
Svi ćemo proći ovako;
Svi ćemo brzo prebroditi vale
ludog života, nepojamno male,
A teške za nas tako.
I tada
Doći će dobre sudbe večni dari:
Spokojstvo, mir, bez bola, jada.
Treba nam leći, snovi moji stari.