U jednoj od priča Sinbada Morepolovca iz Hiljadu i jedne noći postoji neka daleka zemlja u kojoj zajedno sa preminulim supružnikom sahranjuju i onog živog. Bora Stanković će prikazati sudbinu žene – tragičniju od one iz nekih narodnih pesama ili bajki sa tužnim krajem – sudbinu sagledanu kroz prizmu jedne patrijarhalne sredine vezane kultom ugleda: „da se sačuva ime” i „da se ne ukalja obraz”. Svako kršenje tradicionalnih obzira narušava ukorenjen ritam života i izaziva teške unutrašnje sukobe.
Psihu patrijarhalne žene Stanković odlično poznaje i duboko oseća; oseća njen intimni život, čuje njene nečujne vapaje, ponire u sakrivenu tragiku njenog bića i života i zna kakva razaranja i sukobi slamaju njenu prirodu. „Stanković zapaža psihičke i fizičke promene u njoj, slom njenog bića u tragičnom sukobu sa uslovima koje ona nije u stanju da izmeni, sa svetinjama tradicije koje se ona ne usuđuje da ukalja…” (Velibor Gligorić, Srpski realisti). Žena je robinja sredine i običaja, koja nema prava na svoju sopstvenu egzistenciju: pre udaje je očeva, kada se uda postaje suprugova, svoje ime ne dobija, kao što ne dobija ni svoju egzistenciju ni nakon smrti muža – tada postaje pokojnikova žena. U okviru takve jedne tradicije svoju tragediju živi Tašana.
Kada Tašana prvi put izađe na scenu, pred nama se pokazuje negovana žena u najboljim godinama, puna sazrele lepote. Mlada i lepa, a udovica. Nakon smrti muža, živi sahranjena u pokojnikovoj kući, između četiri zida i onih istih stvari koje su je onako nepromenjene „vezale za njega iza groba čvršće i surovije nego do groba”. Njenu bolnu situaciju niko ne razume, čega je i sama svesna, pa ne traži ničiju pomoć ili razumevanje. Naviknuta na svoju sudbinu i gotovo pomirena s njom, ona se ne žali, ne buni, tek ponekad izgovori ono tužno i drugima nejasno u potpunosti: Ne znate vi. Ostavite me, ostavite me; a onda, u povremenim trenucima razjarenosti digne glas i hoće da se, makar obraćajući se Kati, kad drugome ne može i ne sme, ljuti na svoju sudbinu: Oh! Ovo je strašno! Bud ovde, u kući, moraš da si sa pokojnicima, s grobljem, svećama, tamjanima, parastosima – noću ne smeš od straha slobodno da dišeš, a kamoli da zaspiš i odmoriš se – a ono još moraš da paziš, i da tamo, po čaršiji, po varoši, po kućama, što ko ne kaže o tebi, ne pomisli, ne čuje što. (…) Dokle ćeš i ti svi vi misliti kako ja jednako ne mogu ništa znati, ništa videti, čuti, osećati, i da vi zato možete večito da me lažete. (..) Da, samu, samu da me ostavite. A ako ne možete zbog imanja, čivluka, sveta, hadžija, da me samu sa celom kućom zatvorite, zazidajte me u neku sobu, i na njoj da nema ni vrata ni prozora. Ako morate zbog dece, što trba oni kadgod da me vide, onda otvorite dva oltara, ostavite dve rupe, pa neka me kroz njih gledaju. A ja da sam sasvim zatvorena, sasvim čvrsto ograđena, te ću bar onda biti slobodna, mirna, neću strhovati da što rđavo učinim.
I sama Tašana je svesna svoje uloge u životu, odnosno toga kako na njenu ulogu gleda društvo; ona je žena pokojnika i majka njegove dece – to je osnovna, u stvari, jedina njena uloga na ovom svetu. Godine prolaze, a kult pokojnika jak je isto onako kao i onog dana kada je sahranjen. On je sve vreme prisutan, tačnije sveprisutan, iako više nije među živima. A živ je više nego što je Tašana. Za sve to vreme, njena mladost se budi i u sebi, jer ne sme naglas, traži svoja prava, ali bez odaziva.
Za razumevanje Tašaninog duševnog stanja u neprekidnom strahu od pokojnika značajno je mesto u drami kada ona govori Mironu kako je guši i plaši stalna i vrečita pokojnikova prisutnost i grobna i mračna atmosfera koja je svuda oko nje: Umro on, odavno pokojnik, a svuda je on. (…) tu je on, tu mu oružje, tu mu soba i postelja…i sve, i njega, i mladost moju, znam sad više po groblju nego po životu…Oh, svi oni, i kad dođu, kao da su došli njega pokojnika radi, da njega vide, da njega pohode, i kao njemu mrtvom da ugode. (…) Ja za njih nisam živa. Treba da sam živa, ali samo zato što sam rodila i što čuvam ne svoju već njihovu pokojnikovu, hadžijsku decu…
Patrijarhalna sredina, veoma stroga u svojim primitivnim odnosima i okovana zakonima mnogobrojnih običaja i predrasuda, guši Stankovićeve junake. Određena ustaljena shvatanja o moralu kakav „bi trebalo” da bude nemaju milosti za ogrešenja o „kanone” ponašanja. Cela suština života individue je u kultu forme i neokaljanog ugleda. Sva čovekova delatnost treba i mora da bude usmerena tako da se „sačuva ugledno ime”, „da se ne ukalja obraz”.
Međutim, u Tašani će se javiti bunt i revolt zbog svega toga, njena strast tražiće oduška, isto onako kako će ga Sofka tražiti u svojim maštanjima, Anica u plakanju na groblju, Nuška u igri…
Ono što Tašanu čini drugačijom od ostalih žena iz Borinih dela jeste upravo taj revolt i pobuna protiv nametnutih normi življenja jedne pokojnikove žene. To je osnovna i najznačajnija razlika između Tašane i Anice (Pokojnikova žena). Primećujemo da Stanković to i u naslovima nazačuje: Pokojnikova žena (iako je Anica glavni lik, i Bora o njoj od početka govori, njeno ime saznajemo mnogo kasnije, ono je nebitno jer ona do kraja ostaje samo pokojnikova žena) i Tašana – ona koja želi da povrati svoju egzistenciju.
Ono što bih istakla jeste trenutak u kome će se Tašana osmeliti da iznese sve ono što joj leži na duši, kao i osobu kojoj će sve to reći. Naime, Tašana saznaje od svoje majke da je sveštenik Miron bio zaljubljen u nju još kada su bili jako mladi i da je zbog nje verovatno i otišao u manastir. To će u njoj probuditi žensku samouverenost i podstaknuti je da svoju dušu otvori onome koji ju je nekada voleo, znajući u dubini duše da od strane takvog čoveka neće biti pogrešno shvaćena. Njegova reč sa sobom nosi ogromni uticaj, ugled i poštovanje, tako da će joj upravo on i pomoći da skine sa svojih prozora teške i tamne zavese, koje su sprečavale da se svetlost prostre po njenom životu. Njeno ponašanje prema Mironu postaće prisnije i srdačnije, koliko zbog zahvalnosti, toliko i zbog potrebe u ženi da bude zavodljiva (posebno prema onome ko je nekada gajio jaka osećanja prema njoj).
A onda se pojavljuje Saroš – muhamedanac, prisni drug Tašaninog pokojnog muža, koji joj izjavljuje ljubav. Tašana je njega uvek posmatrala samo kao prijatelja svog muža, kao svog prijatelja, nikada sa emocijama drugačije prirode. Međutim, njegove ljubavne izjave u njoj bude ženu, ženu koja je dugo živela bez muških nežnosti.
Predaje se njegovim zagrljajima i rukama tuđe vere, zbog čega će biti najsurovije kažnjena. Svoj greh ispaštaće do kraja života: biće izolovana od sveta i doživotno će negovati umobolnog božjaka Paraputu. Iako se u njoj javlja pobuna zbog načina života koji vodi dugo nakon smrti muža, svoj greh ona će ispaštati potpuno i do kraja – negovaće Paraputu kao svoje dete. Takvo potpuno i neprikosnoveno ispaštanje možemo tumačiti na dva načina: prvi – kao buđenje na trenutak uspavanog patrijarhalnog stida od sveta, ili drugi – kao (što je verovatnije) duboko razočaranje zbog Saroševog bekstva i odlaska od nje: Pobegao, ostavio me! Daj otrov!
Tašana je svesna da je svojim grehom potpuno zgažena i smrvljena od strane sinova, unuka, čitavog sveta, jer hronotop Borinih fabula ne dozvoljava greške, a još manje ih prašta i zaboravlja. Paraputa joj je došao kao spas od same sebe: Kad njega ne bi bilo, kad ne bih imala da se oko njega mučim, brinem, onda bih ovako sama, morala mnogo da mislim. (…) Kada bih mislila, morala bih da poludim.
U antičkim tragedijama kazna za greh bila je smrt: Klitemnestru ubija sin, Antigona se besi, Fedra se sama guši, kao i Jokasta… Svirepost Tašanine kazne mnogo je veća od antičkih.
Ono što u Tašani ne osećamo, a što je u Pokojnikovoj ženi najdominantnije, to je ropska psihologija patrijarhalne žene. „U pripoveci Pokojnikova žena zavet vernosti umrlom mužu polipski je ugrabio psihu žene. Upio se u njenu krv mitski, postao njen sujeverni fantom i fetiš” (Velibor Gligorić, Srpski realisti). Ovo je priča o jednoj vranjskoj udovici, koja već godinama unazad oplakuje svog muža, kojeg nije ni volela. I pored toga što prema pokojniku nikada nije osećala toplu naklonost i pravu ljubav, udovica u pripoveci Pokojnikova žena lično je vezana za pokojnika, čak i više nego što je bila dok je bio živ: Toliko mu je već izlazila, a i sada izlazi na grob, da ga je kao živoga gotov zaboravila i pamti ga samo po grobu. Običaj se morao poštovati. Varoški običaj, to je nešto mnogo više nego i sam život kakvog ovakvog jadnog i malog čovečjeg stvorenja.
Svaki njen povratak sa groblja bio je praćen brzim hodom, podstaknutim strahom od ljudi i širine puta koji sa sobom uvek nosi neko potencijalno iskušenje. Oslobodila bi se tek kada bi ušla u svoju, dobro poznatu ulicu, da bi se potpuno slobodnom osetila tek kada uđe u svoju sobu i zatvori vrata za sobom. Jedino se u zatvorenom prostoru osećala sigurno. Oseća se kao da je muževljevom smrću i ona svršila svoje, a suze kojima zaliva njegov grob u stvari su suze za njenim životom, pa bi joj taj plač na groblju bivao kao melem na otvorenu ranu, davao joj neke naslade i unosio u nju života, vatre.
Novica Petković primećuje kako mnogi Stankovićevi likovi, posebno ženski, imaju neku vrstu straha od otvorenog prostora. Naime, sve što je lično i prisno biva okrenuto ka unutra, sakriveno od očiju spoljašnjeg sveta. „Stoga tek u kući, kad osete da su sigurno, kućom, kapijom ograđeni, zatvoreni, Stankovićevi likovi, pre svega ženski, mogu opustiti svoje telo, smeju se slobodno kretati. (…) Oslobađanje tela u zatvorenom prostoru, puštanje na volju svome čulno-čuvstvenom životu među bliskim ljudima u porodično-rodbinskom krugu, oponirano je s izvesnim, čas jačim, čas slabijim, strahom od otvorenog prostora” (Novica Petković, Sofkin silazak).
Pokojnik je, dakle, i nakon smrti imao potpuno pravo nad svojom ženom. Smrt je, izgleda, važnija od njihovog pređašnjeg zajedničkog života. U ovoj mladoj ženi uvela je ljubav, ali je uveo i njen ljudski lik. Sve ono što je vredno i dragoceno u ženi izloženo je surovoj i despotskoj samovolji muškarca, a onda i sredine.
Žene u delima Bore Stankovića, u odnosu prema svetu, mogu da žive slobodno jedino kada nisu svoje. Takav je slučaj i sa Anicom. Do udaje, niko joj nije znao ime, ona nije bila Anica, već sestra na Ribinčiki; udajom postaje njegova – muževljeva, a samim tim i slobodna, jer od tada je mogla slobodno da gleda u svakoga, a ako bi ko pomislio loše o njoj, to je se nije ticalo, jer se nije odnosilo na nju, već na njenog muža. Zato se ona, iz zahvalnosti i strahopoštovanja trudi da održi uspomenu na njega i da mu i kao pokojniku ugodi.
Bora Stanković vrlo duboko zalazi u psihu žene, vrši prodor u podsvest stanja utamničene žene u patrijarhatu. Kad jednom dobije priliku da posle toliko vremena tamnovanja oseti sreću i ljubav sa Itom, koga je još od ranije volela, ona, na opšte iznenađenje i nerazumevanje drugih, prihvata Nedeljka, udovca sa decom, kojeg gotovo da nije ni poznavala. Osećala je da nije dovoljno „čista” za nešto tako idealno kao što bi, posle tolike patnje, bio život s Itom. Između njih bi se odmah isprečio pokojnok: A sada ona sama Anica nije više ono: pređašnja Anica, već žena, a on , Ita, još je Ita… I tako, dok se za Nedeljka nije udala i otišla iz pokojnikove kuće, žene su oko nje svake noći sedele i čuvale je od nekoga.
Autor: Danica Petrović
Sjajan tekst.