„Najiznenađujuća stvar koja se dogodila u mom životu jeste to što ovaj život koji sada živim i onaj koji sam pretpostavljao da ću živeti uopšte nisu podudarni. Nisam nikada ni pomislio da bih mogao postati pisac. Činjenica da sam to postao, još uvek je za mene iznenađujuća. To iznenađenje i dalje tinja u mojim osećajima poput potresa. Možda ovo može biti primer za nepodudarnost slučajnosti.”
U bezizlaznom lavirintu modernog života svoj život žive junaci svih Murakamijevih romana… S obzirom na to da su ga podjednako prihvatili i zavoleli i kritičari i čitaoci, nije začuđujuća njegova planetarna popularnost. Njegova osobenost ogleda se u njegovom stilu pisanja i načinu pripovedanja – njegovi romani ne sadrže razvijenu (a ni preterano zanimljivu) fabulu koja nas vuče ka kraju. Ali nas ipak nešto vuče…
To je njegovo literarno umeće kojim nas od samog početka nenametljivo zavodi i navodi na razmišljanje – o njegovim usamljenicima, ali i o nama samima, pre svega. Murakamijevi junaci su anonimni mladi ljudi koji pokušavaju da se ostvare uprkos pritiscima koje im nameće usamljenost velegrada; pokušavaju da se pronađu u svojim izgubljenostima, i da nadoknade nedostatak ljubavi koji se, poput neizlečivog virusa, širi modernim dobom.
Veštim pripovedanjem pisac prepliće realnost i podsvest, vreme i prostor, strahove i sećanja, ukazujući nam na veliki značaj borbe sa sopstvenom tamom. Svojom nesposobnošću da je prepoznaju i izraze, Murakamijevi junaci često gube bitku sa ljubavlju, ali i sa surovim društvom i zaslepljenim vrednostima koje otuđuju čoveka od drugog čoveka, ali i čoveka od Čoveka u sebi.
Baveći se suštinskim problemima savremenog sveta, pisac strepi nad nedostatkom ljubavi, pati zbog nasilja i raspada porodice u otuđenom društvu, razotkriva zločin i vraća se iskonskom pitanju – ima li slobode za čoveka?
Ukoliko čitaoci uzmu Murakamija u nadi će se preko njegovih romana upoznati sa japanskom kulturom i civilizacijom , neizostavno će se razočarati, jer njegovi junaci žive život zapadne civilizacije. Murakamijeva opčinjenost zapadom ispoljava se kroz muziku koja se čuje kroz njegovo pripovedno štivo, kroz filmove koje gledaju njegovi junaci, kroz njihove navike…
Murakami se može čitati bilo kada i bilo gde, a ako bismo njegovim romanima određivali literarni ukus, možda bi to bio ukus kafe i čokolade posle popodnevne dremke…
PREPORUKA: Sputnik ljubav, Norveška šuma, Igraj, igraj, igraj, Kad padne noć, 1Q84 …
„Eto, ja nikad ne bih mogao da počinim neki svirep zločin. Ja sam pacifista, mirne prirode, u životu ni na koga nisam digao ruku. Zato sam i mogao suđenja da gledam sa visine, kao apsolutni posmatrač. Da ih gledam kao nešto što me ne dotiče. Boraveću u sudu, međutim, i slušajući svedočenja umešanih ljudi, rasprave tužilaca i argumente advokata, izjave optuženih, prestao sam u to da budem tako siguran. Tačnije, počeo sam da pomišljam da možda zid koji deli ta dva sveta zapravo i ne postoji. Ako i postoji, to je možda samo zid od flis-papira. Da se samo načas naslonim na njega, verovatno bih proleteo i pao na drugu stranu. Ili se možda u nas same ta druga strana već kradom uvukla, a da mi to samo ne primećujemo…” Kad padne noć
Autor: Dušica Čukić