„Komedija, tri ženske uloge, šest muških, četiri čina, pejzaž (pogled na jezero); mnogo razgovora o književnosti, malo radnje, pet pudova ljubavi. (…) Dramu sam već završio. Počeo sam je forte, a završio je pianissimo – suprotno svim pravilimia dramske umetnosti. Ispala je povest”, pisao je Čehov Suvorinu o Galebu.
U Čehovljevim dramama nema klasične dramske priče, ali ona i nije neophodna jer Čehovu nisu potrebni dramatični događaji, oštro izdvojeni od svakodevnih zbivanja u životu. Njemu su potrebni dramatični događaji, ali uronjeni u nedramatična, svakodnevna zbivanja. Interesuje ga, pre svega, odnos između te dve vrste događaja i ono što se dobija njihovim neprestanim sučeljavanjem. Govorio je da se ljudi u životu ne vešaju, ne izjavljuju ljubav i ne govore patetične stvari svakog trenutka, već jedu, piju i govore gluposti. Potrebno je da se sve to vidi na sceni.
Ljubavni odnosi među junacima Čehovljevog Galeba junake ne grupišu u parove, već u trouglove: Trepljev, Nina, Trigorin; Arkadina, Trigorin, Nina; Trepljev, Maša, Medvedenko; Šamrajev, Polina, Dorn. Ovi trouglovi prikazuju različite odnose beznadežnih ljubavi i zatvorenost života glavnih junaka. Svi su obavijeni osećanjem promašenosti i čežnjom za neostvarenim idealom.
Dve Mašine izuzetno efektne replike upućene Medvedenku na samom početku drame imaju suštinsko značenje:
Medvedenko: Zašto vi uvek nosite crninu?
Maša: To je crnina za mojim životom. Ja sam nesrećna.
Mašina tuga i patnja otvaraju i zatvaraju prvi čin.
Medvedenko je zaljubljen u Mašu, ali ona može samo da mu kaže da je njegova ljubav dirljiva, ne i da ga zavoli. To isto Maši može da kaže Trepljev, jer voli Ninu. Svi čeznu za ljubavlju koja im se ne uzvraća i ne mogu da zavole one koji vole njih. Čak i kada se želja ostvari, ne dolazi do uzajamne ljubavi. Maša se udaje za Medvedenka, ali ne prestaje da voli Trepljeva. Njene jake emocije prema Trepljevu bacaju senku na njen brak, prema mužu oseća ogorčenost više nego ravnodušnost.
Bliskost koju Maša oseća prema Dornu nije bez razloga. Ona je njegova vanbračna kćerka, što se u prvom činu možda i naslućuje u njihovom razgovoru jer već znamo da postoji spona između njene majke Poline Andrejevne i Dorna, da bismo već u narednom činu saznali iz replike Poline Andrejevne da je ta spona mnogo dublja: Jevgenije, dragi moj, najmiliji moj, uzmite me k sebi…Naše vreme prolazi, mi više nismo mladi, bar pred kraj života da ne moramo da se krijemo, da lažemo…
Čehov zna da se ne može izaći iz zatvorenog kruga jer se život stalno ponavlja i to prikazuje reprodukovanjem odnosa Poline Andrejevne prema Dornu u odnosu Maše prema Trepljevu. Maša će doživeti vrlo sličnu sudbinu kao i njena majka, udaće se za čoveka koga ne voli, nadajući se da će ugušiti ljubav koju oseća prema Trepljevu. Međutim, za razliku od Poline koja je spremna da se svega odrekne kako bi ponovo bila sa Dornom, Maša u poslednjem činu izjavljuje da ne treba ništa očekivati, da očajnička ljubav postoji samo u romanima i, ako se ljubav uvukla u srce, treba je isčupati, nadajući se da će sve zaboraviti kada sa mužem pređe u drugi srez.
Kod Čehova ima najviše scena sa velikim brojem lica, retke su scene sa dva lica, a ako posmatramo njegove ljubavne parove, uvidećemo njihovu jaku želju da budu sami. Njihova će osama uvek biti prekinuta ili nečijim dolaskom, ili strepnjom da će ih neko čuti ili videti. Velika scena između Nine i Trepljeva na kraju četvrtog čina protiče u strahu da će se neko od ostalih iz susedne trpezarije iznenada pojaviti ili da će ih čuti. Zato Trepljev podupire vrata foteljom. „U dramskoj književnosti malo je ljubavnih scena koje počinju sa takvim merama predostrožnosti, ali junaci Galeba mogu biti srećni što su sami onoliko koliko jesu” (Jovan Hristić).
Trepljev je zaljubljen u Ninu Zarečnu, jedva će stići da joj kaže da je voli u prvom činu, biće prekinut Jakovljevim dolaskom. Trepljev je spreman da cele noći stoji u bašti i gleda u njen prozor, da bi se u trećem činu potpuno razočarao, osetivši da je sve izgubio: Ona me ne voli, ja više ne mogu da pišem…Propali su svi moji snovi…
On je protagonist dekadentnih pravaca devedesetih godina; piše protiv stare umetnosti, a sebe smatra novatorom. Međutim, on je nepoznati pisac, bez određenog mesta u životu, okružen znamenitim ličnostima. U želji da sebe afirmiše i da ne bude više samo sin poznate glumice, kompenzuje kompleks niže vrednosti. Za razliku od Trepljeva, Trigorin je umetnik tradicionalista, izvor inspiracije nalazi u životu, a značaj određenog trenutka ili pojave u životu vidi jedino ukoliko oni mogu predstavljati siže ili fabulu za priču. Zbog toga sa sobom uvek nosi beležnicu. On je u vezi sa Arkadinom, u vezi koja se nikako ne bi mogla nazvati emotivnom, jer čistih i pravih emocija nema ni sa jedne ni sa druge strane.
Arkadina je sebična prema sinu i bratu; njena se osećajnost može videti samo u odnosu prema likovima iz romana koje čita, i to samo zbog toga što sebe vidi kao njihovog potenijalnog tumača. Ova izuzetno sujetna osoba ne govori o predstavi koju je igrala, niti o uspehu predstave u Harkovu, već samo o sebi, o svom kostimu, o cveću koje je dobila i o ovacijama koje su joj priredili studenti. U njoj postoje dva straha: strah da je Trigorin ne napusti i strah od starenja. Njoj je posebno stalo da okolina potvrđuje njen mladalački izgled, staje pored Maše koja je mlađa od nje dvadeset dve godine i želi od Dorna da čuje da je mlađa od nje. Njoj je to neophodno da bi njegovim laskanjem nahranila svoju sujetu, a i da bi bila sigurna da će svojom lepotom i mladalačkim izgledom zadržati Trigorina pored sebe. Kada joj Trigorin bude govorio o mladalačkoj ljubavi prema Nini, Arkadina će iskoristiti oružje na koje je Trigorin najslabiji – svojim laskanjem i veličanjem nahraniće njegovu sujetu: Ti si tako darovit, pametan, najbolji savremeni pisac, ti si jedina nada Rusije…(…) O, tebe čovek ne može čitati bez oduševljenja… Ona će ga na taj način i zadržati, jer je on podjednako sujetan kao i ona. Iskrenoj ljubavi ovde nema mesta.
Nina Zarečna je mlada, još uvek neafirmisana glumica, toliko željna slave, prave, bučne slave, da bi bila spremna da zbog nje podnese prezir svojih bliskih, nemaštinu, razočaranje, živela bi na mansardi i jela samo suvi hleb. Nina se divi Arkadinoj i Trigorinu, i iz tog divljenja prema njemu javlja se i „ljubav”. Međutim, to je mnogo više opčinjenost, divljenje nego prava ljubav. Doći će do ostvarenja, ali ubrzo i do fijaska.
Kod Čehova, čak i ukoliko dođe do ostvarenja ljubavi, isključivo dolazi do ostvarenja ljubavi koja nije iskrena, pa samim tim i brzo propadne (Nina i Trigorin), ili pak do ostvarenja braka u kome je jedan vrlo nesrećan (Maša i Medvedenko, Polina i Šamrajev).
Diveći se Trigorinu, Nina mu poklanja medaljon sa uklesanim njegovim inicijalima i stranicama njegove knjige na kojoj piše: Ako ti kadgod zatreba moj život, dođi i uzmi ga. Trigorin je to i učinio, isto kao što je i Trepljev ubio galeba. U ovom mrtvom galebu Trigorin neće videti predivnu pticu koja više nikad neće poleteti, već samo siže za malu priču: Na obali jezera od detinjstva živi mlada devojka, ovakva kao vi; voli jezero kao galeb, i srećna je i slobodna je kao galeb. Ali slučajno je naišao jedan čovek, video ju je i prosto iz dosade upropastio…Kao ovog galeba.
Tako će i on upropastiti Ninu, ali ne iz dosade, već iz potrebe da napiše priču u kojoj će glavni lik biti mlada i interesantna devojka, ali pre svega istinita. Trepljev je Trigorinu dao motiv za priču kojoj je, iz njegove sebične perspektive, neophodna istinita ličnost
Sunovrat i smrt ubijenog galeba predstavljaju budući život Nine Zarečne i kraj života Konstantina Gavriloviča Trepljeva. Kasnije, galeb će se javljati u prećutno duboko nesrećnim pismima Nine Zarečne umesto njenog potpisa, da bi na kraju svojim skamenjenim životom bio lažno zaboravljen od strane onog koji je sam naredio njegovo prepariranje.
Između trećeg i četvrtog čina prošle su dve godine, mnogo se stvari desilo i promenilo: Nina je otišla u Moskvu i živela sa Trigorinom, dobila je dete koje je ubrzo umrlo, postala je osrednja glumica, Trepljev je počeo da objavljuje svoje priče i doživeo manji uspeh, a Maša se udala za Medvedenka i ima dete.
Na kraju četvrtog čina pojavljuje se Nina Zarečna. Ona svake noći sanja kako je Trepljev gleda, a ne prepoznaje je. Nina oseća potrebu da je se neko seća, jer je Trigorin napustio, pa san doživljava kao Trepljevovu osvetu. U razgovoru sa Trepljevom Nina sebe naziva glumicom, ali mnogo češće galebom; ne galebom koji je samo bio motiv sižea za malu priču, već galebom poleta i pobede, iako duboko u sebi zna da to nije. Trigorin nije verovao u njene sposobnosti, smejao se njenim snovima, pa je i sama klonula duhom. On je i dalje voli, i dalje odlazi ispod njenog prozora kao prosjak; njegova se mladost prekinula kada je ona otišla i nikako nije bio u stanju da je zaboravi. Pisac nije postao jer nije imao talenta za to, pa se i u tome vidi njegova tragika i razlog za samoubistvo.
Nina nestaje sa scene u crnom šeširu i ogrtaču, potpuno drugačija od Nine u prvom činu, koja je bila sva u belom, a Trepljeva Čehov „odvodi” da iza scene izvrši samoubistvo. Trepljev se ubija jednog kišnog dana, sličnom danu u kome Sonja i Vojnicki (Ujka Vanja) ostaju sami da nastave svoje puste živote.
Ljubavni trouglovi se raspadaju, neodrživim ih čine nezadovoljstvo u sebe same, neostvarenost, neuzvraćena osećanja i kompleksi, kao i emotivna labilnost i nesklad između želja i mogućnosti (Trepljev, Maša, Nina); a sa druge strane – prevelika okrenutost ka sebi samima (Arkadina, Trigorin).
Autor: Dušica Čukić
Odličan tekst!
Hvala. 🙂