Bora Stanković je na scenu srpske književnosti došao iz jednog kraja naše zemlje, pre njega gotovo nepoznatog, gde se račvaju staze bliskog Istoka i staze našeg balkanskog Zapada. Prva i osnovna biografska činjenica ovog pisca svakako je Vranje. Stanković je neposredni i lični nosilac priče koja, na prvi pogled se čini, ne ide dalje od Vranja – kao da za njega drugi svet ni ne postoji. Ovo malo mesto na jugu Srbije dalo je piscu prototipove za sve značajnije likove, karaktere, slike iz života, nametnulo mu ambijent, govor, atmosferu… Vranje, podjednako biografski i književni zavičaj ovog pisca, postalo je ognjište za stvaranje velike poeme o čoveku i svetu. Od rodnog kraja pisac je stvorio čudotvorni izvor poezije.
Međutim, ako zavirimo u piščevu biografiju, uvidećemo da je to balkansko u životu starog Vranja Bora Stanković više dočarao nego što je mogao upoznati i neposredno osmotriti. On sam ga je vrlo malo mogao iskusiti, jer se svet njegovog zavičaja već počeo gubiti u periodu koji je nastupio oslobođenjem Vranja od Turaka, dakle, malo ranije nego što se pisac bio rodio.
Idila starog Vranja polako se gubila još za života Bore Stankovića. Možda ova istorijska činjenica ne bi u tolikoj meri uticala na Stankovićevu poetsku hroniku da je izazvala samo promene u državno-nacionalnom pogledu; međutim pogodila je i ekonomsko-socijalnu sferu. U to vreme događa se jedan od najvećih društvenih preokreta ovog podneblja: na ruševinama stare ekonomske moći uspostavlja se nova , koju nose nove društvene snage. Zatvaranjem granice prema Turskoj, Vranjanci gube ogroman trgovački prostor i bivaju ekonomski znatno oštećeni. Po oslobođenju od Turaka, u Vranju dolazi do neminovnog propadanja feudalnih hadžijskih gospodstava, kao i do smenjivanja novih društvenih snaga. Čorbadžije, do tada moćne i bogate, gube uticaj i visok položaj, rasprodaju imanja i druga dobra, a iz pozadine nadiru seljaci, koji se naglo bogate i dobijaju ogromno preimućstvo u odnosu na do tada u ekonomskom pogledu superiorne čorbadžije. Dakle, na jednoj strani su propadanje i poraz starih hadžijskih domova, a na drugoj je trijumfalni osvajački pohod seljaka. Seljaci postaju gazde, a gazde postaju sluge. Ovaj istorijski period starog Vranja Bora Stanković će ugraditi u osnov svojih glavnih književnih ostvarenja, kao socijalnu i psihološku pozadinu.
15 anegdota koje niste znali o Bori Stankoviću>>
Celo njegovo stvaralaštvo prožeto je uspomenama na stare dane, na detinjstvo, mladost, na nepresušnu težnju da život u onom Vranju sačuva od zaborava. „Borisav Stanković je osetio tu neodgovorenu poeziju prošloga i kroz nju ga zavoleo sa strašću, ljubavlju koja je prerasla u pravi kult” (Milan Bogdanović).
Međutim, pisac ide dalje od zavičajnog društvenog tla, dalje od prostora i vremena koji su opisani u njegovim delima, duboko zalazeći u psihologiju razvlašćenih, koji pod teretom poraza i gubitka svih materijalnih vrednosti gube i svoj ljudski lik.
Otkrivši srpskoj čitalačkoj publici takav jedan stari, pod uticajem dolaska novih vremena zaboravljeni svet, pisac je, u stvari, otkrio jedan potpuno novi moralni kontinent. Bora kao da nije znao za drugi moral, nego za konvencionalni moral. Pritom, Bora nije prikazao celo svoje Vranje, sa svim stranama života koji se u njemu svakodnevno odvijao. „Nema u tim pričama ni vranjanskog profesora, ni učitelja, ni popa, ni birokrate; jer inače ne bi to više bili Vranjanci, nego došljaci i stranci, i skoro tuđinci za ovaj istočnjački grad” (Jovan Dučić). Ceo ovaj svet kao da je nestvaran, današnjem čitaocu nepojmljiv, neverovatan. Jovan Dučić piše: „Postoji li odista kakav grad Vranje, onakav kakvog ga je on opisivao, ili je to neka izmišljena tvrđava u kojoj živi samo njen pesnik sa svojim utvarama? (…) Njegov grad Vranje izgleda ponekad, po tom izvanrednom stanju njegovog ljudstva, kao neko ostrvo, koje nema ničeg drugog ni pred sobom ni za sobom, nego koje stoji odvojeno od ostalog sveta, zatvoreno i nepristupačno.”
Da je sve što je u vezi sa životom u Vranju opisano zaista postojalo može se zaključiti po ponašanju i po sudbinama gotovo svih Stankovićevih likova. Njihovo delovanje, skoro bez izuzetka, u mnogome zavisi od mnogobrojnih kolektivnih zabrana i ograničenja, odnosno od njihove sposobnosti – bolje rečeno nesposobnosti – da u skladu sa tim i takvim zabranama što je moguće više usaglase svoje emocionalne pobude i čulne nagone. Porodični propisi i narodni običaji u ovoj maloj palanačkoj sredini okovali su njene žitelje i učinili ih robovima hiljadama obzira, koji su, svakako, u ogromnoj suprotnosti sa njihovim prirodnim instiktima i zdravom krvi.
U takvoj jednoj sredini u kojoj se sve zna, a ništa ne sme, u kojoj se greške pamte decenijama, a grehovi prenose kao deo amaneta i ispaštaju stolećima, nema mesta slobodnoj volji. Svaki potez vođen je nepisanim ali dobro znanim sveprisutnim i svevidećim zakonom, koji mnogo češće osuđuje, no što prašta: Šta će svet da kaže?! Ova sentenca, misao, pitanje, geslo ili zakon, kako god da nazovemo ovu rečenicu, ona sa sobom nosi težinu i bojazan, koja je neuporedivo veća čak i od ljubavi prema svojim najbližima. Tako, što su propisi stroži i rigorozniji, što je kultura zatvorenija, sve je više neostvarenih, nesrećnih i od sredine kažnjenih ličnosti; a u delu Bore Stankovića ih je svakako mnogo.
Svaka kultura, u manjoj ili većoj meri, stavlja izvesna ograničenja i zabrane na čovekove prirodne nagone, pa se prirodno čovekovo ponašanje menja u ponašanje koje je regulisano kolektivnim pogodbama. Stankovićevi ljudi dolaze iz oblasti najstrožih oblika palanačkog porodičnog morala. Surovo društvo tako nameće čoveku navike koje su nepomirljive sa njegovim zdravim razumom, sa njegovom ličnošću, koja teži da bude slobodna i svoja.
Čitavo Stankovićevo delo ispunjeno je stalno prisutnom žudnjom ljudskog bića za ličnom slobodom i srećom, koja se, nažalost, ne ostvaruje. U ovoj neprekidnoj potrazi na svetlost dana izbija istina o patrijarhatu, u kome „mlada ljudska bića prosanjaju ličnu sreću ranjena srca izbolovane i brzo usahle mladosti” (Jovan Dučić). Tako patrijarhat postaje tamnica za čovekovu ličnost koja nastoji da postane (ostane) slobodna. U njemu ostaju zarobljene sve čovekove žudnje bez bilo kakvog i najmanjeg izgleda da će možda biti oslobođene. „Zakopana ljubav, proćerdani život i večita tuga za nečim lajtmotiv je povestima ličnih života u Stankovićevim književnim delima. Ljudska bića nose u njima ožiljke u srcu od okova patrijarhata. Patrijarhat sa svojim moralnim tabuima i tablicama nosi srednji vek u sebi” (Jovan Dučić).
Sa druge strane, patrijarhat u književnom delu Bore Stankovića nije samo mračna i surova strana jednog društvenog uređenja i kulture; on ima i svoju poetičnu stranu. Ljubav, mladost i lepota obitavaju u centru Borinog sveta. Baš zato što je svako i najmanje oglušavanje o strogo propisane moralne norme u takvom jednom društvenom uređenju neosporno povlačilo za sobom i nerazumevanje, kritiku, pa čak i kaznu, samo prepuštanje lepotama zabranjenog (ma koliko kratko trajalo), dobijalo je više na snazi i lepoti.
Gotovo u svim književnim ostvarenjima Bore Stankovića prepliću se eros i etos, vodeći nepresušnu bitku. Na jednoj strani je mladost, sa svim što ona podrazumeva i traži od života, a na drugoj je sve ono što joj isti taj život, koji mora da živi, uskraćuje i oduzima.
Borba erosa i etosa u delima Bore Stankovića>>
Autor: Danica Petrović
Slika: dreamofsummernight.deviantart.com