Kako pišete? Ručno ili na pisaćoj mašini? Da li mnogo prepravljate? Šta činite sa rukopisima? Vaše pesme ponekad odaju utisak improvizacije – kao da dolaze direktno iz vaše glave. Koliko agonije i teškog rada ljudskog duha je potrebno da biste napisali jednu pesmu?
Pišem direktno na mašini. Ja to zovem „mitraljez”. Udaram jako po tipkama, obično noću dok pijem vino, slušam klasičnu muziku na radiju i pušim. Prepravljam, ali ne previše. Sledećeg dana prekucam pesmu i automatski prepravim par stihova, izbacim koji stih, od dva stiha sačinim jedan ili obratno, takve vrste prepravki. Da bi se napisala pesma potrebno je dosta spretnosti i mnogo više balansa. Pesme dolaze „direktno iz moje glave”, retko kad znam šta ću da napišem kad sednem za mašinu. Nema mnogo agonije i teškog rada koji učestvuju u stvaranju. Pisanje je lako, život je nekada mnogo teži.
Kada ste van kuće da li nosite beležnicu sa sobom? Da li zapisujete ideje kako vam nadolaze tokom dana ili ih pamtite za kasnije?
Ne nosim beležnice i ne skladištim svesno ideje u glavi. Pokušavam da ne razmišljam o tome da sam pisac i prilično sam dobar u tome. Književnike baš i ne volim, ali ne volim ni prodavce osiguranja.
Da li prolazite kroz periode spisateljske blokade, onda kada ne pišete nimalo? Koliko se to često događa? Šta radite za vreme tih perioda? Da li činite bilo šta što bi vam pomoglo da se vratite za mašinu?
Blokade znače za mene kada ne pišem dve ili tri noći. Verovatno imam blokade, ali ih i nisam svestan pa odlazim da pišem – samo onda stvaralaštvo verovatno nije mnogo dobro. Ali ponekad i sam shvatim da mi ne ide baš dobro. Onda odlazim na hipodrom i ulažem mnogo više novca nego obično i zlostavljam i vrištim na svoju ženu. Mogu da napišem skoro prokleto besmrtnu pesmu ako izgubim između 150 i 200 dolara.
Da li vam je potrebna izolacija? Da li najbolje radite kada ste sami? Tematika mnogih vaših pesama gradira od seljakanja iz države u državu, ljubavi ili seksa sa ženama do stanja samoće? Da li je ta veza potrebna kako biste stvari doveli u red i onda mogli da pišete?
Volim samoću, ali nije mi neophodno da se izolujem od nekoga do koga mi je stalo da bih pisao. Smatram da ako ne mogu da pišem u svim okolnostima, onda, jednostavno, nisam dovoljno dobar da bih to radio. Neke od mojih pesama ukazuju na to da pišem dok sam sam, posle raskida sa ženom, a ja sam se mnogo puta razilazio sa ženama. Samoća mi je potrebna mnogo više kad ne pišem nego kad pišem. Pisao sam dok su mi se po sobi motala deca sa pištoljima na vodu i prskala me. Takve stvari mi pre pomažu u pisanju nego odmažu: unose malo smeha. Ali mi jedna stvar zaista smeta: kad čujem pojačan televizor sa komedijom gde postoji nasnimljen smeh.
Kada ste počeli da pišete? Koliko godina ste imali? Koji su pisci kojima se divite?
Prva stvar koju se sećam da sam napisao bila je o nemačkom pilotu sa čeličnom šakom koji je pobio stotine Amerikanaca za vreme Drugog svetskog rata. Pisao sam ručno i ispunio svaku stranicu notesa koji se nalazio pored telefonskog aparata. Imao sam trinaest godina i ležao sam u krevetu bolestan od najgoreg oblika čireva koji je medicina zabeležila. Od tada ne postoji mnogo pisaca kojima se divim. To su Džon Fante, Knut Hamsun, Selinovo Putovanje nakraj noć, Dostojevski, naravno; Džefers – ali samo njegove duge pesme; Konrad Ejken, Katul – ali ne sve što je napisao. Uglavnom se drogiram klasičnim kompozitorima. Bilo je dobro doći iz fabrike noću, skinuti odeću, leći na krevet u mraku, naliti se pivom i slušati ih.
Da li mislite da se danas piše previše poezije? Kako biste okarakterisali ono što smatrate lošom poezijom? Šta smatrate za dobru poeziju danas?
U našem vremenu se piše mnogo loše poezije. Ljudi jednostavno ne znaju da napišu jednostavan i dobar stih. To je veoma teško za njih; kvalitet se ostvaruje, recimo, da se prisiliš dok se daviš – a to mogu samo retki. Lošu poeziju proizvode ljudi koji sednu i pomisle: „Sada ću da napišem pesmu”. I onda stvore nešto za šta misle da bi trebalo da bude pesma. Uzmimo mačku kao primer. Ona ne misli, ja sam mačka i sada ću da ulovim pticu. Ona to jednostavno uradi. Dobra poezija danas? Napisalo ju je par mački koje se zovu Džerard Loklin i Ronald Kortidž.
Pročitali ste većinu intervjua koji je naš časopis objavio. Šta mislite o približavanju suštini stvaranja u interjuima koje ste pročitali? Koji su vam intervjui otkrili nešto?
Žao mi je što ste mi postavili ovo pitanje. Ništa nisam saznao iz intervjua koje sam pročitao osim da su pesnici učeni, trenirani, samouvereni i mrsko sujetni. Mislim da nikada nisam mogao da pročitam intervju do kraja – značenja reči su počela da se zamagljuju i suština je polako nestajala. Ovim ljudima manjka uživanja, ludila i kockanja u njihovim odgovorima baš kao i u njihovoj poeziji.
Mada pišete pesme koje su izrazito snažne, one se retko protežu van obima vaših psihoseksualnih interesovanja. Da li ste zainteresovani za nacionalna i internacionalna pitanja, i da li se svesno ograničavate o čemu ćete pisati i o čemu nećete pisati?
Ja „fotografišem” i zapisujem ono što vidim i ono što mi se dešava. Nisam guru ili vođa bilo koje vrste. Niti sam čovek koji traži rešenja u Bogu ili politici. Ako neko drugi želi da obavlja prljav posao i stvara bolji svet za nas, i može to da uradi, prihvatam. U Evropi gde su moja dela dobro prihvaćena, razne grupe prisvajaju moje stvaralaštvo, anarhisti, revolucionari, itd. To je zato što pišem o običnom čoveku s ulice. Ali u intervjuima koje sam dao tamo, morao sam da se odreknem svesne povezanosti s njima zato što ona ne postoji. Ja osećam sažaljenje za skoro sve individualce ovog sveta; istovremeno, oni su mi i odvratni.
The New York Quarterly, broj 27, godina 1985.
Izvor: filozofskimagazin.net
Fotografija: www.thrillist.com