U srpskom jeziku ima više dijalekata. Nijedan od njih nije nepravilan niti iskvaren i nijedan nije čistiji od drugih. Svi su se oni prirodno i spontano razvijali i organizovali po principima unutrašnje jezičke logike i zakonitosti. Svi imaju sistem koji dobro služi za sporazumevanje među ljudima koji se tim govorom koriste. Zašto je njihov razvoj išao putem kojim je išao i tekao na način na koji je tekao udaljavajući se od zajedničkog pretka, posebna je i duga priča koju na ovako ograničenom prostoru ne možemo ispričati.
Želimo samo da naglasimo da nijedan govor nije nepravilan sam po sebi. Tek u poređenju sa književnim (standardnim) jezikom, neki govor može biti nepravilan. Tako, npr., sa stanovišta književnog jezika nije pravilno reći: Mnogo su išli po slave ili Kuj je gazda? Za Nišliju je to, međutim, uobičajen način izražavanja, razumljiv i ispravan, kao što je u Pomoravlju normalno reći: Sa avionem sam išla ili u Timoku: Čuvam praci u kuću d ima. Da je pravilniji oblik sunce (kako je u većini srpskih govora) nego slunce (kako je u Vranju) ili slnce (kako je u Pirotu), može se reći samo ako se poredi sa današnjom književnom normom. Ako bismo tu reč poredili sa stanjem u starijem srpskom jeziku, onda bi treći oblik (slnce) bio onaj „pravi”, a prva dva bi bila „nepravilna” jer su izmenjena.
Zašto se rugamo govoru „južne pruge”
Svi narodni govori su podjednako lepi, sadržajni, bogati leksikom i onim izražajnim mogućnostima za kojima postoji potreba među njihovim nosiocima. Na svima se mogu napisati i najnežnije balade i najracionalniji iskazi, na svima se podjednako snažno može i plakati i pevati, i tugovati i radovati.
Činjenica da je za osnovicu našeg jezičkog standarda uzet tršićki govor Vuka Karadžića, sticaj je društvenih i istorijskih okolnosti, a ne njegove „prirodne pravilnosti”. Sa lingvističkog aspekta posmatrano, mogao je to biti i bilo koji drugi dijalekat. Književni jezik je stvar dogovora, društvene odluke.
Odavno je akademik Milka Ivić primetila: „Jezik kulture jednog društva nije po sebi najbolja moguća lingvistička stvarnost toga društva, već stvarnost koju je društvo, po nekim svojim, socijalnim kriterijumima, proglasilo najboljim. A kriterij socijalnih vrednosti u ovakvim pitanjima mogu biti relativni”.
Rada Stijović, Jezički savetnik, drugo izdanje, Čigoja štampa, Beograd, 2015.