Reče mi kako se potpuno ubedio da sam ja pravo dete, to jest potpuno dete, da sam samo rastom i licem nalik na odraslog, ali da ni razvićem, ni dušom, ni karakterom, pa čak, možda, ni umom nisam odrastao i da ću takav i ostati, pa makar i šezdeset godina doživeo. Ja sam se vrlo smejao; on, naravno, nije u pravu, jer, najposle, po čemu sam ja dete?
No jedno je istina: ja zbilja i ne volim da sam sa odraslima, ljudima, velikim… to sam odavno primetio… ne volim, jer ne umem s njima. Ma šta oni sa mnom govorili, ma kako da su dobri prema meni, ipak je meni uvek nekako teško u njihovom društvu, i strašno volim kad mogu što pre da odem svojim drugovima, a drugovi su moji oduvek bila deca, ali ne stoga što sam i ja dete, nego što me je nešto prosto vuklo deci.
Kada bih, još u početku svog života na selu, odlazeći sam u planinu da se predajem tuzi, lutajući usamljen, video neki put, a naročito oko podne, kad su se puštala iz škole, sav taj nemirni roj dece kako juri sa svojim torbicama i školskim tablicama, sa vikom, sa smehom, igrajući se, sva moja duša počela bi najednom da stremi njima. Ne znam, ali bih imao nekako neobično jako i srećno osećanje pri svakom sastanku s njima.
Zastajao bih i smejao se od sreće posmatrajući njihove male, živahne, večno pokretne nožice, dečake i devojčice koji su trčali zajedno; gledajući njihov smeh i suze (jer su mnogi stizali da se pobiju, rasplaču, opet da se pomire i da se igraju, dok bi iz škole do kuće dotrčali), ja bih zaboravio sav svoj duševni teret.
Fjodor Dostojevski, Idiot I
Fotogrfija: goodreads.com
Omiljena jela i pića Fjodora Dostojevskog>>